MALI SUNCOKRET
06.12.2012., četvrtak
PULANe poznajem Pulu. Samo sam jednom kratko boravila u tom gradu. Bilo je to u listopadu '80.-e kada smo kupili prvi auto. Zemlju je pratila neka benzinska kriza te su nas savjetovali već iskusni da benzin zamijenimo plinom. Krenuli smo u Pulu radi ugradnje plinskog uređaja, čini mi se „Bedini“ se zvao. Za njega se govorilo da je bolji od onog drugog, dostupnog u Zagrebu, čijeg se imena više ne sjećam. O Puli sam uz ostalo znala da ima Arenu, „Atomsko sklonište“, filmski festival, i da se početkom tog stoljeća njezinim ulicama šetala Nora, Joyceova supruga. I mojih nekoliko sati Pule pratilo je te tragove. No, put u Pulu pamtim već tridesetak godina ponajviše po 4 godišnja doba koja sam preživjela za 24 sata. U Zagrebu me grlilo toplo „proljetno“ jutro, kroz Gorski kotar ljubila zlatna jesen, u Puli milovalo sunce kasnog ljeta; a onda se od „sreće između dva poljupca“, kako kaže Joyce u jednoj pjesmi, moj „sretan put“ u povratku izopačio. U Plominu je more bilo crno, u Rijeci jesen kišna, na Gornjem Jelenju gromovi su pucali, a kroz prozor motela u Delnicama čula se tišina snijega. U ruci sam stiskala maramu čiji je jedan ćošak bio izgrižen, bit će od straha. Ne njemu više nije pisalo Paris. Voljela sam taj „dodir svile“. Bio je to drag poklon i uvijek jednako, po kaubojski, vezan oko vrata u posebnim prilikama. Valjda je takva prilika bila i ta moja posjeta Puli. O Puli su mi kasnije lijepo pričali drugi, bliži i dalji. Pula je sama o sebi pričala dobro, sve ove godine. O Puli sam čitala. Zavoljela sam je, ali me život slučajno više nije odveo tamo. Istina, njene obale nisu bile dio mojih čežnji kao one dubrovačke, šoltanske ili splitske, ali mi se čini, kao da ovih noći povremeno „Sa(n)jam“- knjige, i da danas ne znam, kako dokrajčiti ovaj još sinoć započet post. (Uploaded on Mar 18, 2007 Peterkein) |
Hvala Đorđe! 
