MALI SUNCOKRET
06.11.2012., utorak
SENDVIČSVI SMO MI... Da mi je itko rekao da ću po stare dane obnoviti ili naučiti narodne poslovice, izreke, dosjetke, zagonetke i ine prastare umotvorine, koje nikad nisam posebno ni voljela ni koristila, rekla bih mu da se goni... Ono što su u davna vremena naši Stari prenosili s koljena na koljeno, u novom, informatičkom dobu naši političari s govornica i fotelja predaju od usta do usta. Kao što neki ljudi pretjerano gestikuliraju, smiju se, psuju ili se koriste raznim poštapalicama u komunikacijskim procjepima, tako su oni u najozbiljnijim i najkritičnijim trenucima stvarnosti rješenja naših i svojih osobnih kriza tražili u drevnim mudrostima izvučenim iz bakinih škrinjica. Bilo je tu i onih iz trezora – „Elementa Latina“, a u novije vrijeme i iz biblijske riznice. Niti ću ih prepričavati, niti citirati, a ni parodirati, nego samo konstatirati da se gnomski fond „tako je govorila moja baka“, izlizao, ogolio, potrošio i urušio. A, „Ako je vjerovati mojoj baki“*, mi smo, iscrpljeni i inficirani: Dotjerali cara do duvara. Još samo ponekad u tvrde korice mog svakodnevnog sendviča ubacim ono često majčino: Svako zlo za neko dobro, i poklopim ga sve češćim „mojim“: Od zla ima gore. Ne uspijeva mi to uvijek, kao npr. danas, ali trudim se svom snagom tim majčinim komadićem nade nafilati svoj sendvič, ako ni zbog čeg drugog, bar zbog jednog trenutka lakšeg gutanja. (Uploaded on Aug 30, 2010 seljoxy) * Desanka Maksimović, Ako je verovati mojoj baki, (priče i bajke) |
Hvala Đorđe! 
