MALI SUNCOKRET
09.06.2011., četvrtak
VIDI!Zaobilazeći ovaj put SMS, MMS, e-mail, telefon i bankarenje, odlučila sam „po starinski“ čestitati rođendan mojoj CURICI. Kupila sam čestitku i zajedno s poklonom poslala poštom. Bez zvuka i slova na ekranu, poželjela sam ju iznenaditi načinom i radošću nekadašnjeg, među mladima gotovo zaboravljenog rituala. Ono: ulaziš u zgradu na povratku s faksa, otvaraš kastlić, uzimaš dužu kovertu, čitaš svoje ime, pokušavaš prepoznati rukopis, gledaš poštanski žig, pa ju okrećeš ...Onda, nestrpljivo otvaraš u liftu ili na stepenicama, ili sjedajući u kući, polako... Licem ti šeta osmijeh gledajući šarenu sliku, širiš joj krila i čitaš. U momentu nešto zaleprša i rukom hvataš da ti ne pobjegne. U ruci držiš poklon, a riječima se raduješ ponovo ih čitajući. Ne prestaješ se smiješiti dok prilaziš vitrini, komodi ili radnom stolu gdje uspravno odlažeš čestitku. Dvoumiš se da li da poklon položiš pored ili staviš u novčanik. Razmišljaš, gledaš, i jedva čekaš da se pojavi...mama...da joj kažeš: Vidi! Vesela pališ radio. U ritmu odlaziš u kupaonu. Rođendanski tulum počinje.  A pošiljatelj, nakon dan ili dva nestrpljivo očekuje znak i pita se da li je napravio pravu stvar. I dok čita napokon pristigli SMS: „B...nica, jako si me obradovala! Prvo, s gestom – dugo nisam primila pisamce u kaslić, drugo – čestitka je tako topla i slatka, treće – blago u folijici je ugodno iznenađenje i HVALA do neba!!! Baš si me dirnula :-) Budem te zvrcnula malo popodne! Puseki!“; priznaje si da to nije učinio samo zbog rituala koji će proći slavljenik, nego i on sam.  |
Hvala Đorđe! 
