MALI SUNCOKRET
01.03.2011., utorak
ALIMI*
„Alimi imaju ustaljene navike i ne vole ljude koji im remete mir“, ispričao je Rašid Kalif jedne noći pospanom Luki. „Njihovo je gledanje na vrijeme strogo i kruto: jučer, zatim danas, pa sutra;
Tik, tak, tik. Oni su poput robota koji stupaju u ritmu sekunda koje nestaju. Što je bilo, Džo – Hua, živi u prošlosti; Što jest, Džo – Hai, jest upravo sada; A što će biti, Džo – Aiga, pripada mjestu kamo mi ne možemo poći. Njihovo je vrijeme tamnica; oni su tamničari, a sekunde i minute su rešetke. Snovi su Alimima neprijatelji, jer u snovima zakoni vremena iščezavaju. Znamo – znamo, zar ne, Luka? – da zakoni Alima ne govore istinu o vremenu. Vrijeme naših osjećaja nije isto što i vrijeme njihovih satova. Znamo što se zbiva kad nas veseli ono što radimo; vrijeme ubrzava; a kad nam je dosadno, ono usporava. A znamo i to da u trenucima velikog iščekivanja ili uzbuđenja, u tim predivnim trenucima vrijeme posve stane. Prava je istina u našim snovima, u maštarijama, u znanju što ga posjeduje srce. Znamo da je vrijeme rijeka, a ne sat, pa može teći i u suprotnom smjeru, tako da svijet postaje sve zaostaliji, umjesto da napreduje. Može i skrenuti, tako da se sve promijeni u trenutku. Znamo da rijeka vremena ponekad zavija i čini petlje, pa nas može vratiti u jučerašnji dan, ili nas ponijeti naprijed, u prekosutra. Ima na svijetu mjesta gdje se nikada ništa ne događa; ondje se vrijeme uopće ne miče. Ima među nama onih kojima će čitava života biti sedamnaest godina, koji nikada neće odrasti. No ima i drugih, bijednih starih podrtina, kojima je šezdeset ili čak sedamdeset otkad se rode. Znamo da kad se zaljubimo vrijeme prestane postojati. Znamo i da se vrijeme može ponavljati – da čovjek čitava života može zapeti u jednom danu. Znamo da vrijeme nije samo vrijeme, nego je i vid gibanja i prostora. Zamisli dvojicu dječaka; recimo, tebe i Govnoslava. Obojica nosite ručne satove koji su savršeno usklađeni i oba su posve točni. Zamislimo sada da lijena vucibatina Govnoslav sjedi na istom mjestu, recimo baš ovdje, sljedećih stotinu godina. A ti trčiš, nikada ne staješ; trčiš sve do škole i opet natrag, opet i opet, i tako stotinu godina. Na koncu stoljeća oba će vaša sata pokazivati točno vrijeme, ali na tvom će satu biti šest ili sedam sekundi manje nego na njegovom. Ima među nama onih koji su naučili živjeti potpuno za trenutak. Za takve ljude prošlost iščezava, a budućnost gubi značenje. Postoji samo sadašnjost, što znači da su dvojica Alima od trojice nepotrebna. Onda opet ima onih koji su zarobljeni u jučerašnjici, u sjećanjima na izgubljenu ljubav, na dom gdje su živjeli u djetinjstvu, ili na neki strašan zločin. A neki ljudi žive samo za bolju budućnost; za njih prošlost prestaje postojati. Ja sam cijeloga života ljudima govorio da je prava istina o vremenu takva, a da satovi Alima lažu. Stoga su mi Alimi smrtni neprijatelji, no to je sasvim u redu, jer sam zapravo i ja njima ljuti protivnik.“ SALMAN RUSHDIE, LUKA I VATRA ŽIVOTA *Alimi ili Znalci Ona mu je bila majka, jer je živjela s njim 23.godine i odgajala ga kako je najbolje znala. Bilo mu je samo dvanaest kada je postala njegova maćeha. On joj je bio i sin koji je ostao s ocem, i pastorak. Slike na vitrini su se ponavljale pet godina: svi u zagrljaju s kućnim ljubimcem. Veliki pas za tako mali stan; puno ljubavi u ograničenom prostoru. Nakon tragedije, ležao je između njih dvoje. Nije ju uspio spriječiti; oboje ih je volio. Nadležni za očevid su se bojali psa; dugo su čekali pred vratima da se vrati otac i muž. MEŠA SELIMOVIĆ, OSTRVO, 1974. „Seljanke su zastale na česmi ukraj puta, pile su vodu, umivale se, kvasile uzavrele žile na rukama, a onda krenule dalje. Prišao je i on, i prije nego što je poturio ruke pod mlaz vode iz lule, primijetio je i zastao, prijatno iznenađen, kao da je udahnuo mnogo čistog vazduha: u bijelom, ravnom istesanom kamenu bile su krupnim slovima ispisane samo dvije riječi, uklesane iznad lule: KAKO SI? Ozarilo ga je dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si ? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene kao što ja mislim na tebe. A Ivan je odgovarao, nesvjesno, sigurno kao i većina ljudi koji tuda naiđu: Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe božji! Dugo je ostao kraj te česme i njenog ljudskog pitanja i pozdrava, zamišljajući divnu dušu tog čovjeka što se u vječnost brine o ljudima koji će proći ovim drumom. KAKO SI? DOBRO SAM, HVALA." |
Hvala Đorđe! 
