In memoriam
Naranđasti fen. Igram se s gumicom za staklenke, pokušavam ugurati ju u rupice od fena. Već sam „velika“, imam možda i 4 godine. Još smo u „starom stanu“. Najednom dolazi moj dedo, gumica nestaje, „progutao ju je fen“. Čudim se, pa taj fen je jedna jako opasna stvar, može progutati stvari....
Još godinama sam zavirivala u fen tražeći tu gumicu i pitajući se kako taj stari fen uopće još radi. 
Sad sam sušila kosu i sjetila se te priče.... I najednom mi je sinulo - pa ja sam stvarno vjerovala da je ta gumica završila u fenu! Jel se sjećaš tog fena? Bio je nepoderiv.....
Kako je to smiješno sjetiti se djetinjeg gledanja na stvari.... Ovo je slično onoj priči kad sam ti konačno otkrila onu mrlju od laka za nokte na mojoj dolčeviti.... Ne, nije se to slučajno prolilo, htjela sam se oblačiti sama, a nikad nisam znala koja je prednja strana te dolčevite. Pa sam ju jednostavno nakon što mi ju je baka obukla (a znala sam da ona zna koja je „prava“ strana, za razliku od tate koji me uvijek požurivao i govorio da je „svejedno“), „označila“ s prednje strane tetinim lakom za nokte. Sjedila sam na krevetu u njihovom starom stanu. S tom dolčevitom više nije bilo problema. 
Samo mi nikad nije bilo jasno zašto ju nosim uz treger-šoseve.....
