Nedjeljni rituali
Usisavam. Dobro, ne ja, usisavač usisava. Mičem namještaj, stružem stolicama po podu. Pitam se što li susjedi ispod mene vele na to, i shvatim da gotovo svaku nedjelju (kad sam u Zagrebu, naravno), između 17 i 19 sati usisavam.
Kako predvidljivo. I dosadno.
Zapravo mi je cijela nedjelja jedan veliki ritual. Duže spavanje, no ipak ne onako dugo kako bi htjela. Pokušavam zaspati „još malo“, i pokušavam se prisjetiti radnih dana kada bi dala sve (odnosno, ona moja mala „igra“ – „koliko bi love dao da ne moraš...“, obično se cifra vrti od 100 do čak 500 kn. Krasno bi to bilo. Spiskala bi plaću već u prvoj polovici mjeseca i onda bi ja morala plaćati firmi da dolazim na posao, ha ha ha) da se ne moram ustati. „Samo još 5 minuta...."
Iz kreveta lijeno uključujem TV, možda naletim na koji dobar film.
Jutarnja higijena. Kava / cikorija / Nesica + limunada. Cigareta. Telefon. TV. Novine. Ručak. Stanković. Popodnevno izležavanje u krevetu.
17 h. Panika. Vikend se bliži kraju, a ništa nisam pospremila po stanu! Sve svodim na minimum – stavim veš u mašinu, uključim usisavač, operem suđe.
A sad žensko uljepšavanje. Skinem listiće starog laka s noktiju. Operem kosu. Isfrotiram. Stavim neki učvrščivač / balzam u nadi da će mi „baš ovaj put“ kosa biti kao od Andy McDowell. Ili barem ravna, duga i plava. 
Stavljam novi sloj laka na nokte. Depilacija? Drugi put. 
U biti, kad malo bolje razmislim, nedjelja mi je zapravo najgori dan u tjednu. Može se usporediti samo s ranojutarnjim ustajanjem u ponedjeljak.
Sviđa mi se jedna pjesma od češke grupe Peha (Spomál), a njihov album se zove (u slobodnom prijevodu) Dan između nedjelje i ponedjeljka.
Kako bi bilo lijepo da postoji jedan dan između nedjelje i ponedjeljka....
