Sjene srca

Ponekad srca razgovaraju bez riječi. Ovo je jedan od tih trenutaka.

U skrivenom kutku dana,
nekakva misao pleše kroz tišinu,
bez riječi, bez dodira –
a ipak, osjetim te više nego ikad.

Kad vjetar prođe kroz lišće,
znam da si tu,
ne u oku svijeta,
nego u sjenama mog srca.

I dok svi gledaju prema van,
moje srce šuti,
ali ti osjećaš svaki njegov ritam,
kao da zna stazom kojom hodimo zajedno,
nevidljivo, ali potpuno.

To je miris jeseni, lišće
te spominje u noti boja,
a pjesma bez riječi ostavlja
tragove stazama za prijeći.

Ona bezimena koja ti
dođe u danu i do sna,
ostaju ljepote
na horizontu beskraja.

Kad noć obavije grad svjetlom zvijezda,
tvoje ime šapće kroz moje misli,
nevidljivo, ali blistavo,
kao sjena koja pleše u tišini.

U tišini srca, gdje svijet ne gleda,
tvoje ruke pronalaze moje snove,
i svaki dah postaje staza
kojom hodimo zajedno,
a da to nitko ne zna.

Miris kiše na tlu podsjeća me na tebe,
svaka kap skriva našu priču,
i lišće pod nogama pjeva
o svemu što je skriveno, a vječno.

U sjeni srca, bezimeno, onaj ti
negdje u proljeće, a u ljeti nježno,
tamo gdje plove tišina i snovi –
i nestaje, kao da je uvijek bio.

Tu se uvijek krio,
a negdje još,
među javom i snom,
ostaje sjena srca.

Onaj ti po mom.

Oznake: #sjene srca, poezija