subota, 30.04.2016.

sam u kući

Sam ja.
Čuvam mačke.
One razmažene. One koje su navikle cijeli dan prespavati na kauču. U toplom.
Jer, vani je hladno. I kišno. Ako se sunce i pojavi, malo je zubato.
Pa nisu presretne kad ih ujutro, kad odlazim na posao, izbacim van, a nema me do popodne.
Ovo je prvi put u posljednjih dvadeset i sedam godina da idem na posao autom.
A jesam da, i ja sam razmažena. Pa što sad ? Barem priznajem.

Osim toga, kako su mi mačke jedino društvo, a uglavnom spavaju,



imam samo dvije mogućnosti da se zabavim.
Ili da kuham i jedem, ili da nešto radim.
A već sam snimila žrtvu.



Pa eto, ne budi lijena, Zvonka, sjednem u auto, pa se odvezem moje doma. Putem nabrajam što sve trebam uzeti da mogu riješiti ono što sam naumila.

- šmirglerica
- kist
- spužvica
- boje ... puno boja ( ne znam koju ću trebati )
- krep traka
- bezbojni lak
- brusni papir
- bijela boja
- gesso
- ručka za valjak
- mali valjak
- šablona
- hrana za mačke ( moje i mamine )

Natrpam u auto i vratim se. U garaži, naravno, nema velikog radnog stola, jer sam ga ja odnijela svojoj kući, pa mi je malo nespretno bez radne površine.
U garaži ima svega, posloženo po špagi, onako kako volim. I onako kako tata voli.



Poskidam ručkice i krenem sa šmirglanjem,



bojenjem s gessom ili temeljnom bojom,



pa bijelim akrilom



i na kraju pastelno žutom.



Nakon sušenja, poslažem ladice onako kako ću ih vratiti u ormarić.
Odredim gdje će biti otisak šablone,



istisnem tamno zelenu, smeđu, bordo i boju pijeska. Uronim spužvicu u malo od svake boje i bojam po šabloni.
Aliiiiiiii, zaboravim da spužvica mora biti suha. Potpuno, potpuno suha, jer se inače sve razmrlja i boja ode pod šablonu. Što mrzim.
I što mi se dogodilo. I zamrljalo.
I ... dovraga !



Iako su mi boje prefora ispale, odlučih se za nanovo premazivanje svega. Pa ispočetka.
Ali, kad sam valjkom prebojala po motivu ... opala !
Pa ovo je super !



Puno bolje nego je prije bilo !
Samo lagani otisak, malo magličast, ali dovoljno vidljiv.
Lakiram. Puta dva.
Zašarafim ručkice natrag.
Vratim ladice na njihovo mjesto.
Drugu ne namjestim dobro, pa mi ispadne i ošteti se.
No dobro, sutra ću po kit za drvo, pa ću raditi na neradni dan.
Što se može.



Eto.
Sad idem jesti.
Tu mi sigurno ništa neće ispasti iz ruku.

srijeda, 27.04.2016.

proba ... 1,2,3 ...

nedjelja, 24.04.2016.

bljak dan

Tmuran.
Kiša.
Vjetar.



Jede mi se slatko.
Želim palačinke.
Brašno i mlijeko ne želim.
Zamjena kokosovo brašno, slatko vrhnje i mineralna.
I smutim:



- 2 jaja
- dvije žlice kokosovog brašna
- decilitar slatkog vrhnja
- mineralna
- pečem na maslinovom ulju

U drugu posudu uspem pola pakiranja šumskog voća.



Dodam dvije vrećice sladila. Otkrila sam da mi je ovo iz dm-a čisto u redu.



Od dobivene smjese za palačinke dobijem tri komada.



Istina je da se ne daju rolati i da su malo deblje, al su jako ukusne. Jaaaako ukusne.



Usput, spremam i doručak za posao,



a možda bi i jedna slatka palačinka došla u obzir ...



Život je lijep.

p.s. ovaj me vreba cijeli dan.

srijeda, 20.04.2016.

nove knjige ?

Ponekad, jednostavno, u naletu inspiracije, zaboravim fotkati korake dok nešto izrađujem. Pokušati ću barem objasniti što sam radila i pokazati vam čime sam to uradila. Korake onoga što nisam poslikala, objasniti ću.

Na ovim kutijama koristila sam sve tehnike koje sam savladala, iako nisam znala hoće li mi jedno s drugim uopće uspjeti.
Ideja koju sam imala bila je poprilično zahtijevna, a hoće li mi uspjeti, nisam imala pojma.

Ajmo redom.
Sa kutije sam poskidala sve metalne kopčice. Mrzim kad su umrljane bojom, a ako se ne skinu, to je nemoguće izbjeći.



Zatim sam ih, naravno, obojala u bijelo,



pa malom šablonicom iscrtala rubove okolo - naokolo stranica. Kao reljef utisnut u kožu na nekoj staroj knjizi.



Nakon toga sam koristila šablonu s tekstom, koju sam otisnula na obje stranice moje knjige.



Nakon toga, obojala sam stranice kutija. Jednu kutiju u boju pijeska, a drugu u nježno žutu.



Ova mala bočica u sredini je bitumen koji ću koristiti kasnije, na samom kraju.
Kad se sve dobro osušilo, modelir pastom uz pomoć krep trake izradila sam starinske poveze koje obično imaju stare knjižurine. Obojala sam ih zlatnom bojom i istočkala zlatnim linerom po rubovima.



U međuvremenu, dok se to sve sušilo, izradila sam pločice s oznakama koje predstavljaju blog mojih prijatelja.
Randomu njegov pečat koji sam prenijela fototransferom, a Meli sam najprije dekupaž ljepilom nalijepila salvetu s motivom jabuke, a nakon sušenja, ime joj ispisala fototransferom.

Pločice sam premazala krakele lakom u dvije faze, ali naravno da nisam dobila ni P od pukotine. Nema veze, ovako su izgledale kao da su pod staklom. Ionako mogu reći da sam baš tako htjela.



Na čelo kutije, svakome od njih, fototransferom sam prenijela odgovarajući natpis, kao i na stranicu kutije, kako bi izgledalo kao naslov knjige. Na obje kutije taj dio sam morala ponoviti dva puta, jer mi se nije lijepo otisnulo. Prvo zato što sam bila nestrpljiva, a drugo zato što sam transfer radila na neravnoj površini.
To je izgledalo nekako ovako: zalijepi, oguli papir, oguli i dio slova koja su trebala ostati zaljepljena, prefarbaj sve na novo, pa ponovno zalijepi slova fototransferom, čekaj DUŽE nego prvi put, da se dobro osuši, pa PAŽLJIVO oguli suvišni papir.



Na zadnju stranicu, nacrtala sam svoju oznaku.



Kad jednog dana budem jako poznata, vlasnici ovih kutija će se obogatiti i život provesti u izobilju i bezbrižnosti, što im od srca želim.

Nakon toga, krpicom sam utrljala bitumen na sve stranice kutije. Jedino, prije bitumena, potrebno je izraditi sve što ste naumili, jer je bitumen mastan, pa nakon njega ništa više neće biti moguće uredno napraviti, ako ste štogod zaboravili.
Malo bitumena sam razmutila s vodom, pa sam četkicom za zube prskala po kutijama da dobijem sitne crne točkice, kao nekakav efekt starosti i pohabanosti.

Nalijepila sam pločice na sredinu stranice.
Onda sam pronašla prastaru knjigu, jedinu koja je imala dovoljno žute stranice da posluži svrsi. Žrtvovala sam je. Ionako me ništa ponuđeno u naslovu više ne zanima.



Unutrašnjost kutije sam oblijepila iskidanim komadićima stranica iz knjige.



Sasvim slučajno, ali zaista, sasvim slučajno, kod Randoma sam ljepljenjem dobila srce na koje mi je Mela skrenula pažnju. Malo sam ga potamnila bitumenom. Da se istakne.
Meli sam još dodala detalje koji mogu podsjećati na ispisana pisma, pečate s koverti i slično. Tek da se zna ako odluči u kutiji čuvati Franjina pisma.



Još sam sve polakirala dva puta s bezbojnim lakom i bila prezadovoljna dobivenim.











Onda mi je palo na pamet da bi ove kutije izvrsno poslužile kao bonbonjere, pa sam si dala još malo truda.



Eto, to bi bilo to.

utorak, 19.04.2016.

i završetak dana kao šlag na torti ...

Kavica na Bundeku s jednom dragom blogericom.
Sličlica na kraju vam može odati i koja je to.

























Sve je tako održavano, uredno i čisto.
Puno zelenila i cvjetnih gredica. Prekrasno !



Bilo nam je ugodno, veselo i inspirativno.
Poželjele smo još, ali nije bilo vremena.
To ipak ne znači da ga nećemo naći nekom drugom prilikom.
Hvala ti na vremenu koje si mi poklonila.

ponedjeljak, 18.04.2016.

... još malo zagrebačkih zanimljivosti

Izložba Transformersa koja se još samo koji dan nalazi u Zagrebu.
Izrađeni su od dijelova automobila. Rekla bih svih dijelova jednog vozila, plus još koji dodatak.
Mene je oduševila !
Pogotovo Trasformers koji je izrađen od popularne peglice, mog prvog auta.





















Više o svemu, možete pročitati ovdje.

nedjelja, 17.04.2016.

Botanički vrt u Zagrebu

Unaprijed se ispričavam na količini fotki, ali jednostavno, nisam mogla odoljeti.
Ovo je pravo godišnje doba ako želite vidjeti raskoš zelenila i cvata.
Odmara dušu, mirisi omamljuju, a mir vas svlada.
Nakon takve šetnje, život vam se učini još vrijedniji življenja.
A sad ... naoružajte se strpljenjem !

četvrtak, 14.04.2016.

dekoracije naše svagdašnje

Nego, dragi moji, sjećate li se kutije za vjenčanje ?



Pa, eto, došlo je vrijeme da se kutija pokloni.
Što se sve u kutiji nalazi i kako je moja draga prijateljica zamislila svoj poklon, možete pročitati kod Mele.

Ali, nije bit u poklonu, neg je bit u tome da je Mela dobila zadatak dekorirati šator u kojem će se nalaziti švedski stol i gosti.
Ne znam kakve ja veze imam sa svime, al eto, ona je odlučila da moram biti tamo i da imam veze.
Zašto? Ne znam, al Mela kaže da joj trebam kao moralna podrška, jer da je ona sva smućena i smotana kad je pod stresom, a da joj ovaj posao izaziva veliki stres.
Podrška jedino i mogu biti, jer o drugom nemam pojma.
Stres me ne pere.
Tako je moja draga prijateljica danima radila dekoracije do gluho doba noći.







Procijenila je da će joj ( nam ) za montiranje svega trebati 48 sati. Bez stanke za pišanje.

Kako se sve odrađivalo radim danom, ja sam mogla doći tek nakon posla, što znači da prije 16 sati nisam mogla stići nikako, a nisam sigurna jesam li trebala uzeti i godišnji. Za svaki slučaj.
Osim toga, nisam znala ni gdje trebam doći.
Mislim, znala sam. Rekla mi je:
- Dođi u Selo.
- Pobogu Mela, tamo sam zadnji put bila prije nekih četrdeset godina! Više ni ne znam kako doći tamo.
- Kad vidiš tablu na kojoj piše "Selo", stani. Doći ću po tebe.

Aj dobro. Nađem famoznu tablu i poslušno stanem. ( Mama, što bi dala da sam tebe tako slušala sa sedamnaest? )
Zovem Melu.
Prozor auta je skroz otvoren, vruće za poluditi.
Čekam,

čekam,

čekam ...
Kad, ulijeće Mela na prazan prostor do mog auta, jednom rukom vrti volan, na glavi joj crne sunčane naočale, a iz usta visi cigara.
Prava Hercegovka !
Ne izlazi iz auta.
Nije ni čudo, ovdje gdje jesmo, mogli bi nas samo medvjedi pojesti.
Mislim, mogli bi da ih ima.
Vozim poslušno za njom. Sve gušća šuma, nigdje žive duše, tragovi civilizacije skroz nestali ...
Malo sam se već počela bojati, da ja, zapravo, Melu i ne poznajem baš tako dobro, a da bih joj bezrezervno vjerovala, al me u toj misli prekine pogled na kuću koja se odjednom pojavila ni od kuda.
Mela izlazi iz auta, grli me i ljubi, sva je u elementu, vuče me za ruku i uvodi u dvorište u kojem se nalazi šator. Na nogama joj bijele radne čarape. Valjda će i meni dati jedne?
Na prvi pogled vidim da je većina posla odrađeno, sa stropa šatora vise srca, čupave lopte i ptičice. Fora.





Moj je zadatak da nalijepim velike cvjetove na okomite stranice šatora.
- Lipi to kako oćeš, imaš bilu izolirku, pa s njom ...
- Hoćeš mi reći gdje kojeg hoćeš ?
- Neću. Odluči sama.



I krenem ja. Onako, kao pravo tehničko lice.
Uredno, u ravnini, na istim razmacima. Baš ko na livadi.

- Ma nemoj to tako simetrično ! Ja ne volim simetriju ! Daj onoga malo livo, a onoga od gori primisti malo desno, al livo od onoga šta si ga malo prije primistila doli.

Odradim ja to. Al evo nje opet:

- Sad onoga s live strane primisti na desnu, doli od onoga šta je livo od najdalje točke od sredine stola, pa prema doli jedno tridesetsedam stupnjeva.

Odradim i to.

- Vidiš onoga najvišeg ? E, tog primisti s desne strane na livu, šest ipo centimetara od onog malog cvita koji stoji pored onog šta si ga malo prije micala od doli prema gori!

Zbilja! Šećer mi je skroz pao, pa naslijepo krenem rukom prema stolu na one kolače koje sam memorirala na stolu. Oni, svi sitni, šareni. Oni što ih čovjek sve mora probati bar dva puta da se uvjeri jesu li dobri.
Kad, nema ni jednog !
Što samo stres učini ženi !

Na koncu, moja je prijateljica izjavila:
- Joj, umorila sam se od naređivanja ...
I tako, taj moj posao trajao je punih pol ure.
Onda sam dobila francuske salate, pršuta i sira i otišla doma.



Sva sreća da sam dobro zapamtila priču o Ivici i Marici, pa sam upotrijebila Ivičin izum da se znam vratiti na glavnu cestu.
Što sam bacala putem ?
E, to vam ne smijem reći.

p.s. Umorna sam ko pas. Od količine riječi koje sam čula u ta dva - tri sata. Kako sam ja jedno šutljivo i mirno stvorenje, to mi je bio veliki napor.
Siguronosno pitanje: Mladunče konja je ... ?
Konjić ... ?

nedjelja, 10.04.2016.

ma cvijeće je u redu, ali ...

Pijem jutros kavicu s mamom i tatom. U vrtu na suncu.
Pogled na plavo stabalce



i mamina konstatacija da joj fali još cvijeća.
Tati fali karanfila.
Ok, spremaj se, pa idemo u Savičentu. Sajam još traje.
I odemo.
Ulaz u tvrđavu je otvoren i poželim ući.

















U tvrđavi je radionica u kojoj su izloženi dječji radovi.







Ako nekoga zanima nešto više o ovoj priči, može se informirati ovdje.

Osim što smo još tri puta obišle ponudu sadnica, ruku punih vrećica, pogled mi odluta i zaustavi se ...





Ah ...

subota, 09.04.2016.

dobro ekipa,

nije da samo jedem. Zbilja.
Radim i druge stvari, ali vam ih još ne mogu pokazati.
Napravila sam dva prekrasna poklona, ali ako ih nalijepim na blog, neće biti iznenađenje.
A trebalo bi. Biti.
Danas sam bila u Savičenti na sajmu cvijeća.
Okinula sam tisuću fotki. Sve preloše.
Zašto, nemam pojma. Neko čudno osvjetljenje.
Odabrala sam par boljih, iako ni s njima nisam presretna.

utorak, 05.04.2016.

još uvijek se kontrolirano hranimo

i bonboni za kraj ...

nedjelja, 03.04.2016.

such a perfect day

petak, 01.04.2016.

ma kako ti to znaš el D ???