četvrtak, 30.06.2016.

ja nisam stolar

Ja nisam stolar.
Ja nisam stolar.
Ja nisam stolar.

Zašto to nitko ne shvaća ozbiljno ?
Ja ne znam kako pričvrstiti vodoravne police sa okomitim stranicama, koje su, usput budi rečeno, već pričvršćene, al se cijela konstrukcija klima ko zubi stare babe.
Imam neku ideju kako bi to trebalo, ali nisam sigurna da će funkcionirati.
Sve je pospajano čavlima i nekakvim L profilima koji uopće nisu namjenjeni za to.



Osim toga, polica je napravljena od ... brodskog poda ? lamperije ? nečega ?
I sve je poprilično klimavo.



Pa, ne budi lijena Zvonka, označi gdje ćeš bušiti, da rupe budu na istim udaljenostima i izbuši male rupe bušilicom,



pa u rupe, lijepo, zavidaj vijke.



Stavar sad izgleda nešto bolje, ali još uvijek malko klimavo.
Odem u Bauhaus i kupim L i T profile.



Ako to ne upali, neće ništa. Ali na kraju. Kad sve bude gotovo.
Sad se bacam na brušenje,



i bojenje unutarnjih djelova. Dva puta.



Onda na bočne stranice šablonom nanesem uzorak cvjetića.
Na obje okomite stranice.







Nakon bojanja u bijelo,



odredim dijelove koji će biti crni.





Šare izvedene modelir pastom želim naglasiti, pa lagano šmirglam onu crnu stranicu.




Nestrpljiva sam da vidim hoće li moja ideja s metalnim profilima odigrati, pa označavam mjesta gdje trebam bušiti rupe.



Nakon bušenja, na redu su vijci.



Na koncu, evo i cijele okovane police.



I, nakon još malo cvjetića i vitica, laka i još laka ...















Eto, ne znam koliko slike mogu dočarati, ali ja sam jako zadovoljna.
A da je bilo posla, bilo je.

četvrtak, 23.06.2016.

četiri žene u mraku ...

ili, četiri mrak žene ?

Blogerski babinjak koji je započeo u popodnevnim satima u pristojnom bircu uz kavu, cedevitu i kolače ,



a završio u gluho doba noći, uz napomenu simpatičnog konobara: samo nemojte ovako nastaviti !
( sorry na mutnim fotkama )



Glavne glumice u pilot epizodi:

Razvedenica u ulozi Zanosne Plavuše

Oljina ljuljačka u ulozi Jedine Trezvene

Mela u ulozi Stroge Učiteljice

i moja malenkost u ulozi Šofera.

Nove epizode snimati će se diljem Lijepe Naše.
Za sudjelovanje u snimanju, javiti se na mail u boxu desno.
Pristojno odgovaramo na svaki mail.
Honorara nema.
Zabava zajamčena.

četvrtak, 16.06.2016.

pet načina kako ...

... očistiti misli od gluposti i napuniti se zdravom, pozitivnom energijom.

Prvi: otići na more. Nema veze što je oblačno i što kiša prijeti.
Topao je zrak, toplo je more.
Pustiti da vas u san uljulja zvuk vjetra i valova ...
Dobro ... i malo se ježiti od tog vjetra ...







Drugi: gledati kako dozrijevaju plodovi.







Treći: upijati mirise i boje.













Četvrti: gledati ovog malog majmunčića kako se glupira.







Peti: biti korisni, pa počistiti vrt od sveg ocvalog cvijeća, poplijeviti travu, pobrati lišće i pomesti staze.
Pri tome napuniti barem četiri ovakve vreće.
Nakon fotkanja, sve odnijeti u smeće.

nedjelja, 12.06.2016.

ništa para, puno muzike

Zadala sam si zadatak.
Svakog dana potruditi ću se napraviti jedno dobro djelo.
Bilo prema ljudima ili prema životinjama.
Zapravo, ponekad se dogode i dva dobra djela, jer ulične mace hranim svakodnevno.
Nisu to neke velike stvari, barem što se mene tiče, ali očito su velike za ljude koje mi sudbina dovede na put.
Nije mi to teško i ne oduzima mi vrijeme. Jednostavno učinim. I veselim se. I hranim pozitivnim reakcijama.

Neki dan, na blagajni, ženskica ispred mene, ispraznila je košaru i nakrcala četiri vrećice. Nema šanse da ih sama odnese do auta. Moje namirnice su već na traci, pružam joj kolica uz riječi: Evo, stavite sve u kolica, pa ćemo odvesti prvo do vašeg auta, a onda ću ja lako ...
Žena mi se zahvaljuje do nebesa.

Opet, na blagajni, starija gospođa s vidno bolnom rukom koju drži prislonjenu uz prsa. Na leđima joj ruksak koji jako, jako pažljivo skine s leđa i bezuspješno pokušava otvoriti da spremi stvaru u njega. Priskačem, otvorim joj ruksak, spremim kupljeno u njega, pomognem joj ostatak novaca spremiti u novčanik, podignem ruksak kako bi mogla pažljivo staviti ga na leđa. Odlazi sa smiješkom i riječima zahvale.

Benzinska. Stranac koji ulazi u krivi smjer i ugura se ispred mene. Niš, ne nerviram se zbog toga. Strpljivo čekam. On napuni gorivo, plati, sjeda u auto i kreće. Vičem za njim: Aloooooo ! Alooooo! Prstom pokazujem na otvor spremnika za gorivo koje je zaboravio zatvoriti. Smije se i viče: Danke, danke !

Na netu, na jednoj popularnoj stranici, nešto kao second hand dućan, imam svoj profil. Ženskica se javi sa željom da kupi majicu. Za mene, zanemarive cijene. Nakon dva dana se ispriča i kaže da je malo u stisci s novcem, ne radi, pa zato, pa će mi se javiti, već ... Kažem joj: Daj pogledaj na profilu sviđa li ti se još štogod, pa mi javi. Sve ti spakiram i poklonim. Zaista, od srca. Ona u čudu ne može vjerovati, a ja se osjećam baš dobro i veselim se tom darivanju.

Eto, ima još puno sličnih sitnica koje nekome puno znače.
Budite svijetla točka u ovom mraku koji nas okružuje.
Budite dobri prema drugima.
Garantiram da će vam se sve stostruko vratiti.
Meni jest.

subota, 04.06.2016.

šetnja Novigradom

Jel to znači da starim kad se probudim u pet ujutro, pa ne mogu više spavati ?
No dobro, prevrćem se do osam, pa ustanem. Moram u nabavku klopice.
Frižider je prazan.
Mama i tata, kako možete sirotom djetetu ostaviti prazan friđ ?
Kiša pada, a kišobranu ni traga ni glasa.
Odlučim da će kiša stati kad se parkiram ispred dućana.
Tako i bude.
Eto, ovako to treba izgledati !



Da znate za drugi put ...
U međuvremenu se čujem s Melom, pa, iako je šmrkava, odlučimo se za izlet u Novigrad.
Doručkujem lepinjicu koju sam sinoć ispekla, čvarke i skutu. Fino.



E da, i neku sićušnu bananicu koju sam kupila. Košta ko svetog Petra kajgana, al sam to morala probati.



A ono, banana ko banana. Nemam pojma što sam očekivala ...
( I sad, dok ovo pišem, gledam Nema i sva sam napeta dok ga tata traži ! Jedino me Dora malo nasmijala ... a još ću i plakati. To dobro znam ! )

I dobro, odem u Poreč, pa krenemo za Novigrad.
Prolazimo preko Tarskog zaljeva ( Antenala ),





i stižemo na odredište.
Prošetamo do centra koji je prepun prekrasnih detalja.























Spustimo se do mora,













Pozira nam jedan galeb,



pa nas dvije jedna drugoj.





A tada ... ugledam ovo:



mjesto koje djeluje tako beskrajno osvježavajuće i čisto ! Naprosto imate osjećaj da, sjesti na ove stolice, znači zaboraviti na vrućinu koja vas okružuje !
Ali ne, Mela ne želi sjesti tu. Ona želi u kafić do, jer u njemu imaju Ledov sladoled, a ona neće neki bez veze.
Intanto, pojele smo mi taj Ledov sladoled, koji je bio bez okusa i serviran u papirnatim čašicama,



što mi uopće ne bi smetalo da mu cijena nije kao da smo ga dobile u kristalnim čašama.



I eto, vrijeme je za povratak. Stari grad smo ostavile za jesen ili rano proljeće.
Danas je zbilja bilo prevruće.



( Još neizvjestan kraj za Nema. Poludiću ! )