Da ja vas nešto pitam ...
Kad nekoga vidite samo jedanput, a prije i poslije tog susreta čujete se i pričate i dragi ste si i tako sve to ... jel red da se onda opet vidite ?
Ja mislim da jest.
I mislim da to onda više ne spada u blogoprijateljicu, nego onu pravu, pravcatu ... prijateljicu.
Pa eto, ta moja prijateljica, koja mi je tako daleko, a ipak srcu blizu, vodila nas je na jedno prekrasno mjesto koje ne vjerujem da bih sama pronašla.
Doduše, da nije nje, ne bih ni znala da ga trebam tražiti ...
Nakon prefinog ručka,
oprostile smo se, do nekog idućeg puta, što uopće ne sumnjam da će se dogoditi.
Moja suputnica i ja posjetile smo još slapove Kravice.
Ovoga puta nisam doživjela njihovu ljepotu, zbog nepodnošljive sparine, smrada i količine ljudi koja se tamo nalazila.
Poželjela sam, a imala i u planu otići u Međugorje i Mostar, ali moja suputnica je to odbila jer je sparina doista bila nepodnošljiva.
Završetak dana na plaži ...
Bojim se i početi zbrajati kilometre, ali nema veze.
Sve ovo u jednom danu.
Jest da smo crkle od umora, ali smo zato napokon dobro spavale.
Ranom zorom, iz pločanske luke krenule smo trajektom na Trpanj.
Plovidba je bila iznimno ugodna, i opet, gužvi ni traga ni glasa. Trajekt je bio polupun. Da ne kažem poluprazan.
U Trpnju se nismo zaustavljale, nego smo, ravno s trajekta, produžile za Orebić.
Pređemo Pelješac i ugledamo prizor vrijedan milion dolara.
Spustimo se u Orebić. Krasno malo mjestašce, mirno i tiho.
Parkirano tutač i ukrcamo se na brod.
Prekrasan pogled na Korčulu s mora,
Prošli tjedan nas je Lastvica počastila postom o Korčuli, onako temeljito i ozbiljno, pa ću vas ja počastiti fotkicama i nekim detaljima koji se meni bili posebno zanimljivi.
U međuvremenu smo i ručale, naravno, ali taj trenutak, zbog silne gladi, nisam ovjekovječila.
Obratite pažnju na ribu u moru. Dobar način da je održe svježom.
Valjda.
Umorne od hodanja i nesnosne vrućine, u popodnevnim satima odlučimo da je vrijeme za povratak u Orebić i toćanje u moru.
Doviđenja Korčuli
i hellou plaži na Orebiću ...
Odmorimo noge i dušu, pa vožnja po Pelješcu
prema Malom Stonu, ravno u "Kapetanovu kuću".
Noć je već odavno pala, pa mi pomalo, uvijek pomalo , put Neuma, pa nazad u Gradac u krevetac.
Sutradan, Baćinska jezera. Oporavak.
Tko ne zna o čemu pričam nek malo skrola unatarg.
Prekrasan cjelodnevni izlet.
Obi nas je jutrom skupio na parkingu jednog dućana u Pločama.
Prekrcale smo stvari za morske aktivnosti u njegov auto, na što je on pitao:
- Koliko mislite tamo ostati ? Oću ja sutra doć po vas ?
Mislila sam da će to biti nekakva pustara, nigdje žive duše, mir, sunce, more, voda ... a kad ono ...
Nikad ni vidjela ni čula za kajtere, a nebo se šarenilo od stotina, stotina, stotina obojenih, veselih padobrana i ljudi koji se se držali konopima za njih i surfali ! Izvodili su svakojake vratolomije i letjeli nebom ! Prefora !
A još veća fora je bila što su psi trčali po toj plićini, valjda svaki za svojim gazdom, skakali su i uživali totalno zbunjeni neograničenom slobodom i veseljem!
Ma niti vam ne mogu dočarati svo to šarenilo i veselje !
Bistro more,
uživancija gacanja po pijesku,
do kud vam pogled seže.
Na kraju dana bila sam iscrpljenja od šetanja po pijesku, pružanja otpora jakom vjetru i valovima. Sakupila sam po pješčanim sprudovima punu vrećicu školjkica, i bila gladna ko pas !
I na koncu, nas troje, u ugodnom ambijentu pločanske pizzerie ...
Moj mali video uradak i jedan profesionalan, koji zbilja dočarava svu ljepotu delte ...
Mjesto na kojem smo istinski uživale u suncu i miru, bez ikakve i najmanje potrebe da odemo na more.
Mjesto gdje se smokve suše na suncu, nar zrije uz vodu, gdje patke plivaju oko vas dok uživate u toploj jezerskoj vodi,
mjesto gdje u miru pijete prvu jutarnju kavu, razvučete svježi kruh i mortadelu, pa si napravite sendvič u koji dodate paradajz i papriku netom ubrane u obližnjem vrtu ... i tako ostanete cijeli dan, zavaljeni u stolicu, sa sunčanim naočalama i nitko vas ništa ne pita.
E da ... i žvačete prefine suhe smokve ...
Pomalo ...
I svaki put, kad zbog sparine ne bi otišle na kakav izlet, prvi odabir su bila baš jezera.
Mela i ja smo ih, prošle godine, gledale s ceste i svadile se jesu li jezera ili je more.
Zbilja ne znam hoću li vam uspijeti prenijeti svu ljepotu fotkama, ali eto ...
dok je Obi objašnjavao tajne bistre vode mojoj prijateljici, ja sam okidala ...
I za kraj, Otok Ljubavi, kako je Obi objasnio, a ja željela vjerovati da je zbilja tako.
Naspavane, odmorene i ugrijane, krećemo praznom autocestom,
( usput ... kakve su to priče o nevjerovatnim gužvama na autocestama, trajektima, graničnim prijelazima ??? mi nismo vidjele ni g od gužve ! )
pa polako,
put Ploča.
Naravno da smo se u Pločama zaustavile na kavi s Obadzom i dogovorile izlet na ušće Neretve.
Okrijepljene, odvezemo se u Gradac, nađemo naš smještaj, povadimo ručnike i kupaće kostime i pravac plaja.
U horizontali
dočekamo veče,
a onda krenemo u obilazak.
Igrane je zazvučalo dovoljno zanimljivo, pa se spustimo u mjesto, prvi red do mora, da, ne daj Bože, ne šetamo bez potrebe ... ( Mela, ovo bi ti se svidjelo ). U prvom dućanu nađem ogrlice od bračkog kamena, pa kupim, iako nikada ne nosim ništa od toga ...
A nešto nas je i glad svladala, pa si pojedemo riblju platu.
Malo razočarano jer losos nikako ne spada u ovu priču, ali eto ... u našem moru valjda nema ribe.
Odjednom, nestane struje u cijelom mjestu, pa završimo večeru uz svjetlo svijeće.
Dosta romantičan kraj ovog napornog dana, ali nama nije bilo do romantike, neg do kreveta ...
u istom danu ... sunčanje, kupanje i grijanje uz peć na drva
Nakon Tesle imale smo cijelo popodne na raspolaganju.
Poželjele smo se mora, pa smo krenule put Karlobaga, a preko vidikovca Kubus.
Dakle, bura je tako derala da se nismo usudile penjati na vrh, a bilo nam je i hladno, pa smo se uvukle u jakne.
Tako okrenete glavu lijevo, pa gledate u Velebit,
a desno uživate u prekrasnom vidiku na more.
Propuhane i smrznute, spuštamo se prema moru.
E sad, plaža ispod hotela, na koju smo se smjestile, nije me oborila s nogu jer je obala izbetonirana i bez duše. Žao mi je da nisam ponijela mobitel i okinula koju fotku, ali mi se nije dalo razmišljati kud ću s njim kad odemo plivati. Sva sreća, tu smo se zgrijale na suncu, pa predvečer krenule natrag. U manje od pola sata, s mora uplovite u brda i zelenilo.
Onako gladne i umorne, odemo u Udbinu, pogledamo crkvu,
i navođena tatom, bolje nego GPS-om, nađemo restoran.
Dok čekamo klopu, dam si oduška i otmem se kontroli.
Maznem rakiju i zapalim.
Večera je bila obilna i fina.
I kako je noć već počela padati,
krenule smo doma, upalile peć na drva početkom kolovoza
Prvi posjet Smiljanu dogodio se neposredno nakon rata.
Toliko neposredno, da se tata autom uvezao između male crkve i Tesline rodne kuće, ravno ispred znaka "minirano".
I rekao mami i meni: " U redu ... a sad poooooooolako izađite iz auta, pa po tragu kotača vratite se natrag, a ja ću se polako pokušati okrenuti ... "
Srećom, priča je dobro završila, a mi smo nakon toga, nakon što je centar izgrađen, uvrstili destinaciju pod "obavezan posjet" svim prijateljima koji ga nisu vidjeli.
Tako sam i ja odvela svoju prijateljicu, na našem putovanju prema Dalmaciji.
Sve što vas zanima o temi, pronaći ćete na netu, a ja ću prenijeti doživljaj, kojeg treba pamtiti, slikom.
Nalazi se u Raši.
Nije da u Raši imate Bog zna što vidjeti, ali ovo je svakako zanimljivo.
Količina predmeta je nepregledna, neki su fascinantni, zanimljivi, nikada viđeni, a neki su me podsjetili na djetinjstvo.
Za prve posjete, zadovoljila sam se jednosatnim razgledavanjem, ali mislim da bih se trebala vratiti i detaljno sve prevrnuti.
, put Neuma, pa nazad u Gradac u krevetac.
