subota, 13.01.2018.

svezane i odbačene

Baš tako sam ih našla.
Na ulici pored smeća.


Doma sam ih, doslovno, odvukla. Teške su, od punog drva.
Neoštećene i čvrste. Baš pravi pronalazak.

I sad, redom, onako kako treba ...
Skidanje sjedala sa straim tapecirungom i trganje stare tkanine, vađenje zahrđalih klema i kidanje spužve, kihanje od prašine ...



Šmirglanje, koje mi je oduzelo jako puno vremena zbog svih rezbarija, kihanje ...



Bojanje temeljnom, dvije ruke bijele, dvije ruke srebrne i lak.
Sve sam bojala malim kistom da mi ne ostaju tragovi i poprilično sam se namučila, najviše sa srebrnom bojom koja se nije dala razmazivati kao sve normalne boje. Ne kužim što je to s metalik bojama. Sve se tako čudno ponašaju i prava je muka njima nešto obojati.

No dobro, nekako sam uspjela.

Kupila sve potrebno za tapeciranje ...



... pa i to odradila.
Doduše, šperploča koju sam tapecirala mi je zadala gadne muke jer ručna klamerica nije dovoljno snažna da zabija kleme kako treba.
Tako sam se mučila dok nisam popi***** i zamolila tatu da mi ode kupiti klamericu na struju.
Ma milina ! Užitak od posla !
I eto konačnog rezultata:



Sad druga ...

ponedjeljak, 01.01.2018.

priča o krasuli

Krasulu sam dobila na poklon od prijateljice prije skoro 27 godina.
Prijateljica je, na žalost, nije vidjela u punom sjaju, jer je preminula nekoliko godina nakon što mi ju je darovala, Čuvala sam je kao oko u glavi.
Zbog sjećanja. Zbog prijateljstva. Zbog toga što ni dan danas ne mogu zaboraviti osmijeh kojim mi ju je darovala.
Bila je sasvim mala biljčica, visoka svega petnaestak centimetara.
Iz godine u godinu, sve je više bujala, a 2008. izgledala je ovako:



Nakon ovoga, presadila sam je u još veći lonac i svake je zime jedva uguravala kroz vrata u kuću da mi ne smrzne. Oblikovala sam je kao drvce i bila je zaista prekrasna.
Narasla je na gotovo moju visinu. Zadnjih godina je nisam ni mogla uvlačiti u kuću, što zbog težine, što zbog bujnosti, pa sam je pažljivo omatala da je zaštitim od hlednoće.
Svake je zime cvala. Sitnim bijelim cvijetićima.
Tokom godina, grane su bivale sve tanje, a listići sve manji, nije više bila lijepa, pa sam je prošlog proljeća sasjekla do temelja.
Ostalo je samo golo deblo promjera desetak centinetara bez ijednog lista.
Tokom ljeta ponovno je nabujala. Zazelenjela je sa svih strana.





Trenutno boravi u radionici. Preteška je da je ikud mičem, pa obilazim oko nje.
Smeta mi, ali do proljeća ću se strpiti.
I malene reznice koje sam posadila su se primile, narasle i ojačale, pa sam odlučila jednu od njih posaditi u staru plafonjeru.



Na dno sam stavila šljunak zbog odvodnje,



ostatak napunila zemljom



i posadila novu biljku.



Sad ćemo vidjeti.
Bude li se mučila u svom novom domu, kupit ću joj normalan pitar kao njenim sestrama koje idu na poklon,



a bude li lijepo rasla, bit će mi svakodnevno na oku u stanu i svaki put kad je budem pogledala, sjetiti ću se svoje drage P.