Marketing
priča o krasuli
Krasulu sam dobila na poklon od prijateljice prije skoro 27 godina.
Prijateljica je, na žalost, nije vidjela u punom sjaju, jer je preminula nekoliko godina nakon što mi ju je darovala, Čuvala sam je kao oko u glavi.
Zbog sjećanja. Zbog prijateljstva. Zbog toga što ni dan danas ne mogu zaboraviti osmijeh kojim mi ju je darovala.
Bila je sasvim mala biljčica, visoka svega petnaestak centimetara.
Iz godine u godinu, sve je više bujala, a 2008. izgledala je ovako:
Nakon ovoga, presadila sam je u još veći lonac i svake je zime jedva uguravala kroz vrata u kuću da mi ne smrzne. Oblikovala sam je kao drvce i bila je zaista prekrasna.
Narasla je na gotovo moju visinu. Zadnjih godina je nisam ni mogla uvlačiti u kuću, što zbog težine, što zbog bujnosti, pa sam je pažljivo omatala da je zaštitim od hlednoće.
Svake je zime cvala. Sitnim bijelim cvijetićima.
Tokom godina, grane su bivale sve tanje, a listići sve manji, nije više bila lijepa, pa sam je prošlog proljeća sasjekla do temelja.
Ostalo je samo golo deblo promjera desetak centinetara bez ijednog lista.
Tokom ljeta ponovno je nabujala. Zazelenjela je sa svih strana.
Trenutno boravi u radionici. Preteška je da je ikud mičem, pa obilazim oko nje.
Smeta mi, ali do proljeća ću se strpiti.
I malene reznice koje sam posadila su se primile, narasle i ojačale, pa sam odlučila jednu od njih posaditi u staru plafonjeru.
Na dno sam stavila šljunak zbog odvodnje,
ostatak napunila zemljom
i posadila novu biljku.
Sad ćemo vidjeti.
Bude li se mučila u svom novom domu, kupit ću joj normalan pitar kao njenim sestrama koje idu na poklon,
a bude li lijepo rasla, bit će mi svakodnevno na oku u stanu i svaki put kad je budem pogledala, sjetiti ću se svoje drage P.
Post je objavljen 01.01.2018. u 20:44 sati.