četvrtak, 14.04.2016.

dekoracije naše svagdašnje

Nego, dragi moji, sjećate li se kutije za vjenčanje ?



Pa, eto, došlo je vrijeme da se kutija pokloni.
Što se sve u kutiji nalazi i kako je moja draga prijateljica zamislila svoj poklon, možete pročitati kod Mele.

Ali, nije bit u poklonu, neg je bit u tome da je Mela dobila zadatak dekorirati šator u kojem će se nalaziti švedski stol i gosti.
Ne znam kakve ja veze imam sa svime, al eto, ona je odlučila da moram biti tamo i da imam veze.
Zašto? Ne znam, al Mela kaže da joj trebam kao moralna podrška, jer da je ona sva smućena i smotana kad je pod stresom, a da joj ovaj posao izaziva veliki stres.
Podrška jedino i mogu biti, jer o drugom nemam pojma.
Stres me ne pere.
Tako je moja draga prijateljica danima radila dekoracije do gluho doba noći.







Procijenila je da će joj ( nam ) za montiranje svega trebati 48 sati. Bez stanke za pišanje.

Kako se sve odrađivalo radim danom, ja sam mogla doći tek nakon posla, što znači da prije 16 sati nisam mogla stići nikako, a nisam sigurna jesam li trebala uzeti i godišnji. Za svaki slučaj.
Osim toga, nisam znala ni gdje trebam doći.
Mislim, znala sam. Rekla mi je:
- Dođi u Selo.
- Pobogu Mela, tamo sam zadnji put bila prije nekih četrdeset godina! Više ni ne znam kako doći tamo.
- Kad vidiš tablu na kojoj piše "Selo", stani. Doći ću po tebe.

Aj dobro. Nađem famoznu tablu i poslušno stanem. ( Mama, što bi dala da sam tebe tako slušala sa sedamnaest? )
Zovem Melu.
Prozor auta je skroz otvoren, vruće za poluditi.
Čekam,

čekam,

čekam ...
Kad, ulijeće Mela na prazan prostor do mog auta, jednom rukom vrti volan, na glavi joj crne sunčane naočale, a iz usta visi cigara.
Prava Hercegovka !
Ne izlazi iz auta.
Nije ni čudo, ovdje gdje jesmo, mogli bi nas samo medvjedi pojesti.
Mislim, mogli bi da ih ima.
Vozim poslušno za njom. Sve gušća šuma, nigdje žive duše, tragovi civilizacije skroz nestali ...
Malo sam se već počela bojati, da ja, zapravo, Melu i ne poznajem baš tako dobro, a da bih joj bezrezervno vjerovala, al me u toj misli prekine pogled na kuću koja se odjednom pojavila ni od kuda.
Mela izlazi iz auta, grli me i ljubi, sva je u elementu, vuče me za ruku i uvodi u dvorište u kojem se nalazi šator. Na nogama joj bijele radne čarape. Valjda će i meni dati jedne?
Na prvi pogled vidim da je većina posla odrađeno, sa stropa šatora vise srca, čupave lopte i ptičice. Fora.





Moj je zadatak da nalijepim velike cvjetove na okomite stranice šatora.
- Lipi to kako oćeš, imaš bilu izolirku, pa s njom ...
- Hoćeš mi reći gdje kojeg hoćeš ?
- Neću. Odluči sama.



I krenem ja. Onako, kao pravo tehničko lice.
Uredno, u ravnini, na istim razmacima. Baš ko na livadi.

- Ma nemoj to tako simetrično ! Ja ne volim simetriju ! Daj onoga malo livo, a onoga od gori primisti malo desno, al livo od onoga šta si ga malo prije primistila doli.

Odradim ja to. Al evo nje opet:

- Sad onoga s live strane primisti na desnu, doli od onoga šta je livo od najdalje točke od sredine stola, pa prema doli jedno tridesetsedam stupnjeva.

Odradim i to.

- Vidiš onoga najvišeg ? E, tog primisti s desne strane na livu, šest ipo centimetara od onog malog cvita koji stoji pored onog šta si ga malo prije micala od doli prema gori!

Zbilja! Šećer mi je skroz pao, pa naslijepo krenem rukom prema stolu na one kolače koje sam memorirala na stolu. Oni, svi sitni, šareni. Oni što ih čovjek sve mora probati bar dva puta da se uvjeri jesu li dobri.
Kad, nema ni jednog !
Što samo stres učini ženi !

Na koncu, moja je prijateljica izjavila:
- Joj, umorila sam se od naređivanja ...
I tako, taj moj posao trajao je punih pol ure.
Onda sam dobila francuske salate, pršuta i sira i otišla doma.



Sva sreća da sam dobro zapamtila priču o Ivici i Marici, pa sam upotrijebila Ivičin izum da se znam vratiti na glavnu cestu.
Što sam bacala putem ?
E, to vam ne smijem reći.

p.s. Umorna sam ko pas. Od količine riječi koje sam čula u ta dva - tri sata. Kako sam ja jedno šutljivo i mirno stvorenje, to mi je bio veliki napor.
Siguronosno pitanje: Mladunče konja je ... ?
Konjić ... ?