moje stajalište https://blog.dnevnik.hr/stajaliste

ponedjeljak, 30.06.2008.

Studentskim problemima nikad kraja

Dok vrli premijer Sanader objavljuje svekolikom pučanstvu da nam je EU bliska budućnost (osim što formalno nije, a de facto nam se baš i ne čini da je), nešto niže, na Savskoj i u studentskim domovima javlja se neviđeni revolt studenata. Još jednom, nekoliko tisuća ljudi i njihovih obitelji uvjerilo se da žive u banana državi i da napretka nema pa nema. Natječaj za mjesta u studentskom domu još jednom je uzburkao studentsku populaciju. Ruku na srce, kriteriji su oduvijek bili netransparentni i nelogični, ali ove godine situacija je kulminirala. Ove godine bodovni prag je za 10% (za gotovo 200 bodova) preskočio uobičajeni bodovni prag i ostavio doslovno tisuće nezadovoljnih studenata. Ipak, kao odraz u najmanju ruku zanimljive selekcije, problem je od strane medija popraćen jedino nezainteresiranošću.

Od 7300 mjesta u domovima, podjeljeno je njih niti 2700.
Preostala mjesta ostavljena su navodno za brucoše, one koji su sada prva godina te za one čija će žalba na natječaj uroditi plodom i za studente na razmjeni. Drugim riječima, 4600 mjesta ostavljeno je za samo dvije velike kategorije - mlađe studente i studente koji mjesto dobivaju po žalbi. Legimimna procjena je da je otprilike 1/3 tih ostavljenih mjesta čisti prostor za manipulaciju, konkretno za smještanje rođaka, obiteljskih prijatelja te kao plodno tlo za podmićivanje. Tu se niti ne radi toliko o onima koji će podmititi komisije za dodjelu kako bi sebi priskrbili krov nad glavom, nego o onima koji će to učiniti zato da za nemali iznos od većinom 700-1000 eura PRODAJU svoje mjesto onome kome se i to čini kao prihvataljivo rješenje jer novca za podstanarstvo u Zagrebu jednostavno nema. Takvim načinom u SC-u je već postalo uobičajeno što znači "prodajem Ž.M." ili "prodajem M.M." (ne, ne radi se o trgovini ljudima). Oglas je jednostavan jer nikome nije potrebno crtati o čemu se radi - radi se o prodaji ženskog/muškog mjesta u domu, gdje cijena varira jedino ovisno o tome radi li se o manje ili više poželjnom domu. Svatko razuman pita se kako to da netko uopće dođe u situaciju da "osvoji" mjesto u domu pa ga prodaje. Radi se o jednostavno nenormalnim kriterijima dodjele.

Kao prvo, postoje određene kategorije koje direktno dobivaju mjesto u domu (studenti sa prosjekom 4,5 i više, asistenti i znanstveni novaci, studenti kojima su oba roditelja umrla, nestala ili nepoznata, studenti čiji su roditelji razvedeni a preminuo je onaj roditelj kojem su sudski dodijeljeni, studenti koji su smješteni u domove socijalne skrbi ili udomiteljske obitelji do punoljetnosti, djeca stradalih branitelja, djeca ratnih i vojnih invalida, ratni vojni invalidi, branitelji, studenti invalidi, studenti koji primaju stipendiju kategorije A (nadareni studenti) te studenti koji promaju stipendiju kategorije D (isključivo na temelju činjenice da se radi o djetetu branitelja) te stipendisti Fonda za stipendiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i djece hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata).
Kada ostavimo po strani te kategorije (od kojih su neke upitne korektnosti no nećemo se sad uplitati u te dalje pored problema čije posljedice imaju šire razmjere), ostali studenti bodove na natječaju dobivaju s obzirom na prosjek fakulteta, duljinu trajanja studija te neke druge činjenice od kojih je najvažnija ima li student brata/sestru koji se školuje izvan mjesta prebivališta. Tu nastaje onaj najveći dio problema.
Konkretno, tim principom student 4. godine medicine treba imati prosjek 4,2 (što je turbo-visok prosjek na tom fakultetu, da se razumijemo!) I obavezno brata ili sestru na školovanju izvan mjesta prebivališta da bi dobio stipendiju. Ako ga nema, tough luck! Neka ima ludi prosjek, neka nam kronično nedostaje liječnika, neka želimo biti društvo znanja i neka građanima želimo pružiti kvalitetnu liječničku pomoć, neka, neka, neka... ali uzdržavaj se sam ili neka te roditelji uzdržavaju! Ovo je sada idealan tajming da uočite da komisiju za dodjelu mjesta uopće nije briga koliki su prihodi kućanstva. To je posve nebitno. Usto se možemo prisjetiti činjenice da se medicina studira 5 godina i da školarina košta bajnih 10 000 kuna godišnje. Moja prijateljica koja daje sve ispite u roku sa solidnim ocjenama prošle godine morala se zadužiti kod kamatara zato da plati školarinu jer njeni roditelji nisu imali odakle izvući tih 10 000 kn, a ona je posvećena faksu 14 sati dnevno i nema vremena zaraditi za školarinu. I onda samo neka su usudi netko njorgati da nam fali liječničkog kadra!
Da se vratimo na problematiku raspodjele mjesta u studentskim domovima. Čitav problem izvire iz nedostatka transparentnosti dodjele mjesta; ne postoje nikakva očekivanja jer su svi scenariji mogući, žalba ili je usvojena ili nije usvojena, sve vjerojatno dosljedno nekom misterioznom kriteriju, dodjela mjesta u "boljim" domovima također je misterij (poznato je da tamo žive 50% ultra-uspješni studenti, a 50% vječni studenti). Što bi gale rekao, u ovim natječajima osnovni sastojak koji nedostaje je JOT. Čitav problem, naravno, začinjen je sustavnom politikom zapostavljanja studentskih potreba, zatvaranjem očiju pred krcatim domovima, kroničnom nedostatku mjesta u domovima i katastrofalnim uvjetima u kojima se u tim domovima živi. Djelomično za to možemo kriviti i male doprinose studenata koji u domovima žive, a koji su na razini simbolike, ali isto tako je činjenica da su studentski domovi okosnica usmjerenosti prema društvu znanja i obrazovnoj politici i u tom smislu krivnja pada i na leđa države koja se za to nije pobrinula i na leđa grada kojeg nije briga za studente.
Još jednom se pokazalo da se kod nas građanina ne doživljava kao nosioca nekih prava, nego kao običnu figuru podređenu volji onih koji imaju ovlast staviti predani bunt papira na lijevu ili na desnu hrpu (ovo lijevo ili desno bez aluzija na politiku). Na ovom se primjeru pokazalo kako netransparentnost kriterija i postupka stvara idealne uvjete za procvat korupcije. Nema informiranosti, nema legitimnih očekivanja, nema prava građana. Od tako minornog zadatka države da izgradi zgradu studentskog doma, da izradi poštene i jasne kriterije dodjele mjesta te da te kriterije dosljedno provede, ispao je živi kaos i nepravda. Nesavršenost sustava? Ne! Prave riječi su nezainteresiranost, ležernost, manipulacija, korupcija, kriminal. Ono što nužno slijedi je bunt.

Spremaju se studentski prosvjedi i zbog ovih pitanja. Hoće li ljeto i sunce ugasiti nezadovoljstvo i okrenuti ionako već iscrpljene studente drugim temama ili će studenti inzistirati da se ovi problem riješe... vrijeme će pokazati. U svakom slučaju, ključno je da problem prepoznaju ne samo studenti koji su se našli ispod crte i ne samo njihove obitelji kojima prijeti bankrot, nego i studenti koji srećom nisu u poziciji tražiti mjesto u domu te svi drugi građani koji čine ovu državu i koji imaju pravo tražiti rješavanje gorućih problema ove države. Ovo je gorući problem.



30.06.2008. u 20:43 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.02.2008.

ZagrebDox, dan prvi

1. runda

(1) ANGEL'S FIRE
Radi se o kratkom (13 minuta) filmu koji će vas potresti više nego ijedan drugi, bio on i dugometražni.
Angel je dječak star samo 8 godina koji čitave dane već godinu dana provodi radeći u rudniku. Radi se o teškom fizičkom poslu, kopanju zemlje i razbijanju kamena. Radi se na otvorenom, u neljudskim uvjetima. Angel je posve blatan, a radi bos ili u posve otvorenim sandalama. Kaže da ne voli razgovarati o svom životu. Boji se smrti. Boji se varte u kojoj će ga spaliti. Boji se da će ga opet tući i daviti. Boji se smrti od zlostavljanja.
U rudniku rade i druga djeca, djeca koja po mojoj procjeni imaju 3-4 godine. Sva ta djeca razbijaju kamen, prenose teške cigle, oblikuju ih i slažu.
Iako slika govori više od 1000 riječi, pozivam vas da razmislite o tome gdje ste vi bili i što ste radili kada ste imali 8 godina.
Pogledati? Svakako.


(2) MANDA BALA
Pogledah danas, na prvom danu ZagrebDoxa dokumentarni film "Manda Bala" (Send a Bullet iliti po naški Pošalji metak). I natjerao me na razmišljanje.
Kada pišu o filmu, pisat će najprije o žabama. Ali žabe su tu sporedni likovi. Glavni lik je Jared Barbalho, jedan od najmoćnijih brazilskih političara; guverner i predsjednik senata.
U Brazilu, državi izrazito nejednolike gospodarske razvijenosti, osmišljen je projekt težak milijarde kojem je cilj pokretanje poduzeća i razvoj gospodarstva sjevernog, najslabije razvijenog dijela Brazila. Projektom rukovodi već spomenuti Jared Barbalho, a novac namijenjen projektu završava na računima fiktivnih poduzeća, mahom poduzeća koja se bave uzgojem žaba. Pod pritiskom optužbi za prijevaru i pranje novca, J.B. daje ostavku na mjesto predsjenika Senata, a unatoč imunitetu završava pred sudom koji ga oslobađa. Drugom uhićenju je pobjegao. U filmu govore 3 državna odvjetnika; jedan od njih unatoč razočarenju u pravosuđe zaključuje da je dovoljno "lupati" diva kad ga se već ne može uništiti. Možemo se zapitati ima li u Hrvatskoj trenutno energije, hrabrosti i volje za lupanje diva.

Problem nerazvijenosti regija rezultira sve većom centralizacijom i migracijama prema Sao Paolu koji trenutno broji preko 20 milijuna stanovnika. Kako je drugi državni odvjetnik rekao, ljudi u drugim dijelovima Brazila su gladni, a pošto se pogača nalazi u Sao Paolu, moraju i oni doći tamo kako bi dobili barem mrvice.
Zvuči li poznato?
Prenapučenost, duboki jaz između siromašnih i bogatih koji dijele isti životni prostor, nedostatak društvene kohezije... sve to rezultira procvatom kriminala. Krajnji rezultat - grad kriminala. Otmice na raskrižjima, pljačke vozača i pješaka, ucjene itd. Sjećam se davno da sam čula kako je u Brazilu uobičajeno otimati članove obitelji (uglavnom majke) nogometaša i tražiti otkupninu. Ono što nisam čula je da je uobičajeno otimati bilo kojeg čovjeka koji ima nešto više novca. Navodno svatko ima barem jednog člana obitelji ili prijatelja koji je bio otet. Otmičari obično obitelji pošalju odrezane prste ili odrezano (ili čak odgriženo!) uho otetoga obitelji kako bi pokazali ozbiljnost svojih namjera. Djeca koja se igraju na ulici toliko su svjesna što se oko njih događa da im je igra otmičara na stalnom repertoaru, rezanje dijelova tijela uključeno.
To nas vodi do sljedećeg aktera dokumentarca. Osim otmičara, na tom kriminalu "masno" zarađuje i čitav niz drugih ljudi; od onih koji se bave proizvodnjom automobila otpornih na metke i onih koji se bave iznajmljivanjem helikoptera kao (što se otmica i pljački tiče) najsigurnih prijevoznih sredstava, preko onih koji se bave prizvodnjom čipova koji bi omogućili konstantan nadzor osobe koja je nositelj čipa do onih koji se bave estetskom kirurgijom (treba sve te odrezane uši nekako nadomjestiti!).

Ipak, tek kroz razgovor sa jednim otmičarem možemo doći do temelja čitavog problema. On je mlađi čovjek (lica sakrivenog maskom) koji ima devetero djece (+ deseto na putu), kada je prvi puta ubio ne sjeća se, a o ubijanju i posljdedicama toga što radi ne razmišlja jer mu je preživljavanje primarna preokupacija.
Pitajući ga o njegovom podrijetlu dolazimo do onog bitnog. Tvrdi da su gotovo svi njegovi "suradnici" doseljenici iz sjevernih dijelova Brazila (onih kojima je bio namijenjen projekt iz prve strofe!), dok je on sam rođen u Sao Paolu, ali su njegovi roditelji doseljenici sa istog tog sjevera.
Tim dijelom priče zatvara se krug. Bogati (J.B.) kradu od siromašnih, a siromašni kradu od bogatih. Tko na kraju prosperira? Jedino kriminalci, ove ili one vrste (kako i taj otmičar kaže, krade se oružjem ili olovkom; on krade oružjem, a političari olovkom).
Usto, film pomalo zadire i u povijesnu podlogu korupcije tvrdeći da je korupcija počela već se portugalskim doseljenicima koji su oda samog početka primijenili model ponašanja po kojem je jedna skupina ljudi podređena drugoj te po kojem je glavni cilj bio izvući maksimum materijalnih bogatstava s tog područja.

Pokušajmo sada sagledati tu priču iz Hrvatske perspektive.
Kao i Brazil, i Hrvatska pati pod velikim razlikama od jedne regije do druge. Imamo posebno ministarstvo koje bi se trebalo time baviti, pa sretno im bilo.
I mi imamo svoj Sao Paolo. Centralizacija, konstatntno povećavanje broja stanovnika, sve veće razlike među slojevima (npr. dok jedne najnovija poskupljenja režija egzistencijalno ugrožavaju, drugi ih neće niti zamijetiti), duge cijevi svakih nekoliko dana na ulicama. Koliko je to realna slika, teško je procijeniti. Radi li se uistinu o porastu kriminala ili ipak samo o porastu broja informacija? Ne znam, ali znam da niti našim kriminalcima (kao što nije ni brazilskim) neće trebati dugo da shvate da ima i unosnijih poslova od pljački dućana i poslovnica FINA-e. Takvo najbrutalnije i najprimitivnije nasilničko ponašanje prema bilo kojem građaninu koji se nađe u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu postaje sve izglednije.
Naši problemi sa korupcijom među najvišim državnim dužnosnicima vidljivi su i golim okom. Ali, koje su šanse da će i kod nas doći do reakcije kakva se dogodila u Brazilu? Hoće li naš Bajić bosti diva?

Vidimo kako svaki događaj u društvo ima svoj učinak sličan domino-efektu. Svaki potez može nešto pokrenuti ili pak zaustaviti.
U tome, a ne u činjenici da je država oštećena za ovu ili onu svotu, leži prava opasnost od korupcije. Korupcija utječe na pojedine situacije koje zapravo mogu i ne moraju biti bitne (na ovom primjeru, korupcija je "skršila" taj program, ali možda od njega ionako ne bi bilo ništa, ili ne bi bilo dovoljno), ali korupcija istovremeno nagriza same temelje društva i u tom smislu ostavlja teške i neuklonjive posljedice po sustav, ali u krajnjoj liniji i na život svakog građanina.
Pogledati? Svakako.


25.02.2008. u 20:28 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.01.2008.

Židovi u Hrvatskoj

Već neko vrijeme razmišljam o problemu židovske zajednice u Zagrebu i o tome što bi na tu temu trebalo reći pa sam odlučila napisati novi dnevnik povodom današnjeg (ili jučerašnjeg?) Dana vjerskih sloboda.
Kao što vjerujem svi koji živite u Zagrebu znate, u Praškoj ulici nekada je postojala sinagoga. Zajedno sa tisućama ljudskih života, NDH je za sobom odnijela i jednu građevinu čije razaranje znači mnogo više od rušenja zidova. Svaka vjerska građevina, bez obzira na pripadnost nekoj vjeri ili na religioznost uopće nosi sa sobom određenu vrijednost i simboličko značenje prema kojem u prvom redu treba imati poštovanja.
Ono što je ružno naslijeđe NDH je činjenica da u Zagrebu više sinagoge nema.

Židovska zajednica ima 1500 članova. 2001. godine 0,01% izjasnili su se kao Židovi. Relativno mali broj, slažem se. Ipak, ono što je ključno nije prebojavanje glava niti ruku; ono što je ključno je priznavanje vjerskoj zajednici pravo na prakticiranje svoje vjere u svakom smislu. Legitimno je postaviti pitanje gdje povući granicu.
Osobno smatram da židovska zajendica u Hrvatskoj ne treba imati pravo zahtjevati izgradnju sinagoge temeljem broja članova te zajednice, ali ima to pravo temeljem njene povjesne prisutnosti na ovim prostorima. Naime, Židovi na teritoriju Hrvatske kao organizirana zajednica postoje od 15. stoljeća (u Zagrebu je Židovska zajednica osnovana 1806. godine).
U Zagrebu je sinagoga izgrađena 1867. godine. Njeno rušenje očito je u NDH predstavljalo prioritet jer su pripreme rušenja započele već 1940. godine. Postojala je preko 70 godina prije nego je srušena. Nije pala kao žrtva ratnih razaranja, pala je kao žrtva mržnje koja se manifestirala u onom najgorem obliku - kroz ubijanje i osvetničko razaranje.
Nažalost ne mogu pronaći projekcije o vjerojatnom kretanju broja Židova kada stradanja u 2. svjetskom ratu ne bi bilo, a u ovakvom tekstu nagađati ne želim. Ono što je činjenica je da su Židovi osobe koje su se isključivo zbog svoje vjerske pripadnosti doslovno izborili za svoja građanska prava, i to, usuđujem se reći, slično kako su to crnci u SAD-u morali. Nakon što se izborili za jednakost u pravima sa svim drugim građanima, dogodio se 2. svjetski rat.

Položaj Židova u Hrvatskoj dodatno je otežan još jednom činjenicom za koju nije kriv Pavelić niti NDH. Radi se o razdijeljenosti unutar samih Židova. Osnivanjem druge zajednice zvane Bet Israel stvorene su dodatne poteškoće u nastojanjima sklapanja ugovora RH sa Židovima. To je razlog nekim praktičnim problemima (npr. tome da Židovi (za razliku od pripadnika Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Evangelističke crkve, Evanđeoske crkve, Kršćanske adventističke crkve, Saveza baptističkih crkava, Bugarske pravoslavne crkve, Hrvatske starokatoličke crkve i Makedonske pravoslavne crkve) pri sklapanju braka nemaju mogućnost u jednom obredu obaviti i vjersko i građansko vjenčanje, nego to moraju obaviti u odvojenim ceremonijama) koji proizlaze iz činjenice da Židovi nemaju sklopljen ugovor s RH kojim bi uredili svoje međusobne odnose. Razdvajanjem Židova na dvije zajednice stvoren je dodatni problem s kime pregovarati! Jedna od prepreka je i znatna imovina koja je oduzeta, ali nikada nije vraćena Židovskoj zajednici.

Ne znam doživljavaju li Bet Israel i Židovska općina činjenicu da ni nakon 60 godina nisu poduzeti početni koraci za obnovu (odnosno izgradnju) sinagoge u Zagrebu kao svoj poraz (čak unatoč tome što je i Bandić izrazio svoju želju za izgradnjom sinagoge!), ali ja osobno to doživljavam kao sramotnu činjenicu. Nažalost, vidimo da Hrvatska ipak u nekim segmentima želi živjeti na ostavštini NDH jer bi inače učinila ono što može da stvari vrati u prijašnje stanje. Naravno, ljudske živote, patnju i stradanja nikako se ne može nadoknaditi, ali sinagogu.... Sinagogu je odavno trebalo vratiti na njeno mjesto!

27.01.2008. u 22:35 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.11.2007.

Tika - taka

Ura ide tika-taka, izbori su sve bliže, a ja na blogu ni zuc o politici ili uostalom o bilo čemu. Zatrpale me obveze. Faks, posao, pollitika, obitelj, I. , spavanje.
Još samo 6 dana i znat ćemo koje ćemo face gledati u Saboru. Iskreno, ne znam kako bih podnijela saznanje da je HDZ dobio izbore i sastavio Vladu. U tom slučaju bih.... Ma ništa, ništa ne bih. Bila bih nezadovoljna. Možda bih odustala od jednog svog uvjerenja i pristupila političkoj stranci. Ipak, što bi to promijenilo? Ne vrijedi se sada zamarati time. Kampanja je u jeku, face su uz sve ceste, nekih ima manje, nekih ima više. Ali svih ima previše.
U međuvremenu, građani se bore sa svakodnevnim problemima. Kaže Sanader da ne želi prepucavanja oko dnevnopolitičkih tema. Koje su građanima dnevne teme? Nezaposlenost, krov nad glavom, visoki režijski troškovi, neisplaćena plaća, dug red kod doktora, dug red u banci, višemjesečno čekanje za medicinske pretrage dok netko preko prijatelja od prijatelja od prijatelja može doći na pregled odmah sutra, knjige iz KPP-a još nema na policama, zbog jointa se dobiva koliko i zbog stjecanja milijuna na najobičniju prevaru i zloupotrebu, sudski spor traje 15 godina, dug je neutjeriv, kruh je poskupio, mlijeko je poskupilo, novine manje donose u državnu blagajnu, susjed od šverca živi ko bubreg u loju i zna da mu nitko ništa neće, netko preko granice nam kroji sudbinu, socijalna pomoć ne pokriva niti trošak za kruh kroz mjesec dana, dječji doplatak je mizeran, visokoobrazovanih ima u tragovima, idioti postaju cijenjeni ljudi, maše se lažnim magisterijima i ispitima položenima izvan ispita, dug države raste, dug građana raste, invalidi su prepušteni samima sebi i svojim obiteljima.....
Gdje je perspektiva?
Otići.
Nikada nisam rekla da želim napusiti Hrvatsku. Ne, ne izjašnjavam se kao silan patriot. Nitko ne bira domovinu. Rodiš se tu gdje si se rodio, ništa ta zemlja nije niti bolja niti lošija od drugih. Od nekih je uređenija, od nekih je brdovitija, od nekih ravnija. Ništa posebno. Pogreška moje države pogreška je jednako kao i tuđa.
Ipak, ne odlazi mi se. Možda zbog obitelji, možda zbog prijatelja. Ali vjerojatno zbog navike. I zbog jezika. Ne, ne zato što ga volim, nego zato što mislim da ni u jednom drugom jeziku ne bih dostigla stupanj izražavanja kojeg sam u njemu dostigla. To mi je važno.
Ipak, otići nije uvijek samo bijeg od problema. Ponekad je i rješenje. Žudim za životom u normalnoj zemlji, u zemlji u kojoj narod nezadovoljan izađe na ulice, u zemlji u kojoj se sluša volja naroda, u zemlji u kojoj pravosuđe funkcionira, u zemlji u kojoj se zakon provodi i u kojoj Zvone Radikalni ne bi u jednom postu 10 puta naglasio da mu žena nije dobila posao preko veze. Eto, u takvoj zemlji želim živjeti. Kad će naš država biti takva? Po mojoj procjeni, u najboljem slučaju kada moja djeca budu u mojim godinama.
A jako sam mlada.

19.11.2007. u 19:11 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 23.09.2007.

VELIKE OBITELJI KAO MALA PODUZEĆA - DJECA KAO BUSINESS??

Zajedno sa buđenjem političkih stranki i pojedinaca sa političkim aspiracijama u ovo predizborno vrijeme, budi se i Crkva s nekim svojim idejama i programima. Ali miješanje Crkve u politiku je posve druga tema...

Najnovija ideja Crkve kojom smo danas blagoslovljeni je inicijativa da velike obitelji u Hrvatskoj dobiju tretman malih poduzeća. Kad sam vidjela takav naslov, prva pomisao bila mi je da se radi o jako lošoj metafori. Ali avaj! Crkva uistinu smatra da bi bilo dobro, poželjno, korisno, smisleno obitelj s više djece tretirati kao malo poduzeće, majci-odgajateljici (naravno, majci, ne ocu-odgajatelju) dati plaću i doprinose za osiguranje itd.

Kao prvo, možemo promatrati da li se uopće radi o prikladnim mjerama. Koji je razlog za rađanje? Ljubav, želja za potomstvom, slučajnost, nagon, želja za povećanjem broja Hrvata? Meni se čini da svi razlozi osim ovog zadnjeg dolaze u obzir. Pa koji je onda uopće temelj da rađanje i odgoj djece postanu plaćeno zanimanje? O kakvom se interesu države (osim da poveća natalitet) tu radi?
Koliko i kada će netko imati djece stvar je osobnog izbora i preferencija, a ne društvenokorisna djelatnost. Možda će nekima zvučati pretjerano, ali ovakva inicijativa djeluje mi čak uvredljivo. Mislim da je za ženu ponižavajuće kada se govori kao da je njeno tijelo i njeno majčinstvo na prodaju. Da se razumijemo, Čubelić nigdje nije govorio o toj plaći kao o pomoći obitelji nego isključivo kao o plaći i poticaju, kao o novcu koji će toj majci pokazati da je to što ona radi "cijenjeno". Žalosno je da je upravo Crkva ta koja želi staviti "price-tag" na roditeljstvo.

Ipak, motivacija je jasna. Imamo demografskih problema, porast stanovništva davno je otišao u crveno i ne popravlja se. Već godinama imamo negativni prirodni prirast od -0,20%. Ono što je po meni problem nije sam negativni prirast, nego struktura društva koja pridonosi problemima u drugim sferama društva. Npr. problem umirovljenika i mizernih mirovina problem je djelomično (!) i starosti stanovništva. Udio starog stanovništva konstantno se povećava za nekoliko postotaka; svake godine rađa se sve manje onih koji će jednog dana biti radna snaga, a istovremeno se životni vijek produljuje. Negativan prirodni prirast nije problem, nego je simptom; pokazuje nam da u društvu i državi nešto (tj. štošta) nije u redu.

Ali iskreno.... Da li je bitno ima li nas Hrvata 4 milijuna ili 3,5 milijuna? Znam da nije nimalo patriotski, ali mene osobno to ne dira previše. Ne, nisam zabrinuta za to da ćemo izumrijeti za 1000 godina. Ne. Svijet nikad nije bio dinamičnije mjesto, granice jedva da postoje, i to u svakom smislu (komunikacijski, kulturološki, s aspekta rada, kretanja stanovništva itd.). Pitanje je da li će za par stotina godina nacionalnost kao pojam uopće postojati ili će svi biti utopljeni u jedan zemaljski melting-pot.

Treba li poticati natalitet? Naravno da treba, ali racionalnim i općenitim mjerama, a to su zakonodavstvo i funkcionalan sustav. Ja kao buduća majka ne tražim plaću (i smatram takvu ponudu uvredom) niti beneficirani radni staž, nego tražim kao prvo da zakoni budu takvi da mi omoguće da u miru zatrudnim, iznesem trudnoću, rodim i odgajam dijete bez da u međuvremenu budem poslodavcima na crnoj listi kao trudnica/majka te kao
drugo da živim u državi u kojoj sustav funkcionira i u kojoj će se poštivati moja prava proizašla iz Ustava i zakona.
I ne, nije to nemoguće niti teško ostvarivo i lako je vidjeti to na primjeru drugih zemalja.

23.09.2007. u 13:33 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.09.2007.

IMAMO PRAVO ZNATI

Zakon o pravu na pristup informacijama

Postoji.
Građani ne znaju za njega. (Tko je kriv? Vlast? Nezainteresiranost građana? Činjenica da Narodne novine nisu besplatne? Činjenica da ih građani ne bi čitali ni kad bi bile besplatne?)
Kome to šteti? Vlasti ili ipak građanima?

U čemu je bit?
Bit je u tome da taj Zakon svakom građaninu daje pravo na bilo koju informaciju koju ima bilo koje tijelo javne vlasti (osim vojne tajne).
U čemu je bit u praktičnom životu?
U tome da mene kao građanina može zanimati bilo što o radu nekog suda, ministarstva, državnog zavoda itd. To se može odnositi na statistike, općenite podatke, konkretne podatke o pojedinačnom slučaju koji vas se tiče, projektima koji su dovršeni, planirani ili u toku, o financijama itd.

U čemu je problem?
U tome što tijela javne vlasti koja su tim zakonom obvezana odgovoritit na Vaš zahtjev to i čine u samo 60% slučajeva.
U tome što su tim Zakonom obvezani zatražiti Vas dopunu dokumentacije, ali to neće učiniti.
U tome što bi Vam i kada bi zatražili dopunu dali rok od samo tri dana da im dostavite to što nedostaje.
U tome što u taj Zakon nije učlanjen test javnog interesa tako da se bilo koji podatak po diskrecijskoj ocjeni nekog službenika može proglasiti tajnim bez da se odvaguje koji interes treba zaštiti u pojedinom slučaju - pravo na informaciju ili pravo na privatnost ili neku drugu kategoriju.

Je li taj Zakon u osnovi dobar zakon?
Po mojoj procjeni jest. On pruža građanima mogućnost da se bilo kojim načinom komunikacije (usmeno, pismeno) obrate bilo kojem tijelu javne vlasti i saznaju ono što ih zanima, ali izričito navodi da se građani ne trebaju "opravdavati" zašto ih ta informacija zanima niti moraju biti zainteresirana stranka u onom formalnom smislu. Osim toga, Zakon je predvidio kratak rok od 15 dana u kojem građanin treba dobiti svoj odgovor, propisao postupak žalbe koji može završiti na Upravnom sudu te nametnuo obvezu tijelima javne vlasti da ako sami nemaju traženu informaciju zahtjev građanina upute onom tijelu za kojeg smatraju da ju ima.

Što je na nama da učinimo?
Na nama kao građanima je da naučimo da uz obveze koje nam država nameće postoje i prava. Sama država u pravilu će se pobrinuti za to da poštujemo obveze, ali za to da se naša prava poštuju moramo se u prvom redu mi sami izboriti. Pri tome ne mislim na revolucionarnu borbu, nego na onu elementarnu svijest o tome na što kao građani imamo pravo. Ovaj post ne pišem zato da nekoga pohvalim ili pokudim, nego zato što želim barem jednog građanina upoznati s njegovim pravom koje mu je ovaj Zakon otvorio, ali i s njegovim ograničenjima.

Kako se boriti protiv tih ograničenja?
Transparency International Hrvatska pokrenuo je akciju Imamo pravo znati koja se bavi ovim Zakonom (i još jednim zakonom i važnim političkim pitanjem o kojem ću sutra pisati). U sklopu akcije potpisuje se i peticija kojoj je cilj potaknuti na izmjene Zakona kojima bi se uklonili ranije navedeni nedostaci.
Peticiju možete potpisati u online obliku, ali i na Cvjetnom trgu u Zagrebu te u drugim gradovima u Hrvatskoj.
Pozivam Vas da dođete na Cvjetni trg i porazgovarate s volonterima TIH o ovim zakonima, ali i Vašim stavovima i iskustvima i potpišete peticiju. (Vidimo se?) Svi Vi koji niste u mogućnosti potpisati u svom gradu, možete ju potpisati u online obliku ovdje.

19.09.2007. u 16:03 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.06.2007.

I..... AUTOGOOOOOOL!!!

Sigurna sam da upravo ovog trenutka Hebrang po kazni kleči na kukuruzu ili izdržava HDZ-ovsku kaznu tog tipa.
Naime, u intervjuu kojeg je za JL obavila Mirela Klanac, Hebrang je zabio HDZ-u autogol. To je prvi puta otkako ja pratim politiku da je jedan HDZ-ovac barem indirektno stao kontra svog stranačkog kolege.
Tako je Hebrang potvrdio da je on Gotovca spasio od moguće smjene, čime je potvrđeno da su i ranije postojale sumnje u HFP, ali se zaslugom unutarstranačkog lobija preko toga prešlo.
Osim toga, Hebrang tvrdi da je odabrao vrhunske stručnjake te da za vrijeme njegova mandata nije bilo nikakvih pogreški i da je Gotovac "funkcionirao savršeno". Što zaključiti nego da je za kasnije eventualno Gotovčevo funkcioniranje mimo pravila kriv onaj tko je bio na Hebrangovoj poziciji?
Osim toga, Hebrang kaže: "Moj stil rada isti je već 40 godina, a to znači da nikad ne prepuštam nikome nijednu važniju odluku. Budući da odgovaram za institucije kojima sam na čelu, odluke donosim ja nakon konzultacija sa stručnim osobama. Tako je bilo i u Fondu. Sam sam osobno proučio svaki predmet.". Nije li jasno da se tu radi o jasnoj kritici drugačijeg djeovanja? Hebrangov se odbor sastajao i navodno nadzirao svaki posao zato što je odgovoran. Znači li onda to što se odbor nije sastajao pa samim time niti kontrolirao odluke da se radi o neodgovornosti? Onoj političkoj, ako već nema naznake da će se utvrđivati ona kaznena za propuštanje činjenja?
Nadalje, Hebrang tvrdi da je kontrolirao sve odluke i da nikada nije naišao na neku u koju bi posumnjao. Znači li to da HFP sasvim dobro funkcionira kada ga se kontrolira? Ili pak da je Hebrang nesposoban pa nije mogao uočiti nepravilnosti? Odaberite bilo koji odgovor, oba su dobar razlog da ga HDZ otjera na kukuruz.
I na kraju poslastica za logičare. Kaže Hebrang: "Ono što uvijek ističem je da, tko god se nalazi u nadzoru poslovanja, ne može sam proizvoditi podatke. On mora vjerovati podacima koje je dobio od stručnih službi. Ako je netko falsificirao podatke, onda je on odgovoran, a ne upravni odbor.". Logička pogreška ovdje je vrlo jednostavna. Nije UO i NO odbor zaribalo to što je netko krivotvorio podatke, njih je zaribalo to što se oni uopće nisu sastajali, dakle i da su podaci bili ispravni, oni tu ne bi ništa učinili. Zašto? Nezainteresiranost i neodgovornost.
Ja želim u Vladi imati odgovorne ljude, a vi? Pitanje za 100 kn je koliko su oni odgovorni kada ni nakon otkrivanja malverzacija Fonda kojeg su oni trebali nadzirati ne žele podnijeti ostavku. O kakvim se tu osobama radi? Možda o ljudima bez odgovornosti, bez časti, bez poštenja, bez kajanja, bez obraza?

24.06.2007. u 13:00 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 19.06.2007.

Otvoreno u Otvorenom

Polančec se sinoć u Otvorenom kog Bage uspio otvoriti malo više nego što je sam želio. Naime, prvo je i sam priznao da Vlada (dakle nijedno njeno ministarstvo) nije imala pojma o akciji Maestro dok sve nije bilo gotovo, a kasnije je na pitanje zašto nisu ranije smijenili neke članove kad su im već bili sumnjivi odgovorio da nisu smijenili zato što bi time ugrozili istragu. E to je već pravi materijal za JuBito!
Osim toga, HDZ ot te akcije marljivo radi na tome da situaciju okrene u svoju korist. Nažalost, dio javnosti je povjerovao, iako za to nema nikakvog temelja. Kao prvo, Vlada nije ništa znala o cijeloj akciji, a kao drugo, Vlada je u HFP imala svoje ljude upravo zato da spriječi takve malverzacije. Zašto onda kada je već do njih došlo Vlada umjesto da preuzme odgovornost pokušava preuzeti zasluge? Jer baca prašinu građanima u oči. To je jedini mogući odgovor.
Ipak, daju li se građani tako lako prevariti?
HRT je naručio anketu u agenciji Puls i rezultati unatoč akciji Maestro daju zeleno svjetlo oporbenim strankama.
Tako 52 % ispitanih smatra kako su istraga i uhićenja visokih dužnosnika Hrvatskog fonda za privatizaciju tek najobičniji predizborni trik, dok samo 32 % smatra kako je riječ o stvarnom početku ozbiljnog obračuna s korupcijom u državnim službama.
Čak 75 % anketiranih vjeruje da su Sanaderovi ministri sve vrijeme bili potpuno ili djelomično upoznati s nečasnim radnjama u Hrvatskom fondu za privatizaciju.
51 % građana također smatra kako je Sanaderova vlada korumpiranija od Račanove. Međutim, osam posto ispitanika koalicijsku vladu smatra korumpiranijom od sadašnje, a 23 % ispitanika smatra da su obje vlade podjednako korumpirane.
Političari posljednjih dana vode borbu oko zasluga za uhićenje dužnosnika osumnjičenih za korupciju. Međutim, anketa pokazuje kako 29 % ispitanika smatra da je za uhićenja najzaslužniji pritisak EU, dok ih 25 % smatra kako zasluge pripadaju USKOK-u i Državnom odvjetništvu. 12 % smatra da se radi o rezultatu pritiska oporbe, a 11 % ispitanika zasluge pripisuje Sanaderovoj vladi.

Na pitanje koje su stranke najsposobnije i najspremnije za borbu protiv korupcije u Hrvatskoj, građani su 30 % glasova dali SDP-u, 11 % HDZ-u i HNS-u, deset posto HSP-u i pet posto HSLS-u. Ispod pet posto glasova dobili su DC, IDS, HSS i HSU. Zanimljivo da čak 21 % građana smatra kako niti jedna stranka nije sposobna za borbu s korupcijom.

19.06.2007. u 15:26 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.03.2007.

"Tužba koju sam u ime Vlade Republike Hrvatske predao Međunarodnom sudu pravde u Haagu 14. rujna 1999., nije postala bespredmetna, ne treba je povući, niti treba odustati od tužbe protiv Crne Gore, već treba ustrajati na tužbi jer je genocid izvršen u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, nad Dubrovnikom, o čemu postoje valjani dokazi".... reče Šeparović.
Molim?!
Da prvo nešto raščistimo: izraz "genocid" znaci bilo koje od niže opisanih djela, pocinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomicno uništi jedna nacionalna, etnicka, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomicno fizicko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprecavanja radanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.
Zašto smo tako zaglibili u pretjerivanje i demagogiju? Hoćemo li ikada shvatiti da ćemo samima sebi učiniti najveću uslugu ako stvari postavimo racionalno.
genocid u Dubrovniku? Dajte molim vas.....
Jasno da je svakome njegov križ težak, ali ipak to ostaje križ (a ne egipatska piramida)!

01.03.2007. u 17:45 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 28.02.2007.

OSUDITI GENOCID

Nakon presude koja je šokirala sve (pa vjerojatno i one koji ju podupiru rolleyes), došlo je do hrabrog iznošenja jednog stava koji je izazvao brojne polemike. Kao što su neki već shvatili, radi se o stavu dr. Ivana ŠimOnovića koji smatra da RH treba povući tužbu za genocid koju je podigla protiv Srbije i pokušati izvansudskom nagodbom ostvariti svoje ciljeve.
Silno cijenim doktora Šimonovića, ali moje je stajalište da su ciljevi koje je Hrvatska tom tužbom htjela ostaviti dvostruki; prvi je onaj materijalni (nadoknada štete isplatom financijskih sredstava), a drugi je priznanje da je Srbija kriva za strahote koje su se na našim prostorima događale. Taj drugi cilj nije mjerljiv, ali još je i danas u svijesti Hrvata primaran. Ono što se želi postići je osveta i zadovoljština, a ne izvlačenje novca, dionica ili materijalne nadoknade u nekom drugom obliku jer sama je priroda genocida takva da jednostavno ne postoji način obeštećenja.
S druge strane, dati takvo mišljenje u javnost vrlo je hrabro jer nažalost živimo u vremenu u kojem si izložen najžešćim napadima ako ne razmišljaš kao neki (ali o tome neki drugi put) i smatram da postoji čvrst temelj za takav stav. Navjerojatnije se radi o sumnji u čitavo postavljanje naše tužbe. Kako ćemo se postaviti ako se ispostavi da niti naša tužba ne počiva na uvjerljivim i mnogobrojnim dokazima i na kraju zbog toga ne uspije u svojoj intenciji?

28.02.2007. u 15:28 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

moja stajališta o aktualnim društvenim i političkim događanjima

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


pollitika



IMAMO PRAVO ZNATI!



pollitika

ovo je mjesto za očitovanje mojega, ali i vašega stava. neću obrisati niti jedan komentar koji u sebi ima barem naznaku nekog argumenta vezanog uz temu i poštovanja prema meni i drugim ljudima koji ostavljaju komentare. sve koji ne zadovoljavaju ta dva temeljna kriterija nemilosrdno ću obrisati.

tema ovog bloga su uglavnom pravna i politička pitanja i dileme, ali i društveni odnosi općenito. vaši komentari i prijedlozi za teme dobrodošli su na e-mail adresu tsin@net.hr