Ura ide tika-taka, izbori su sve bliže, a ja na blogu ni zuc o politici ili uostalom o bilo čemu. Zatrpale me obveze. Faks, posao, pollitika, obitelj, I. , spavanje.
Još samo 6 dana i znat ćemo koje ćemo face gledati u Saboru. Iskreno, ne znam kako bih podnijela saznanje da je HDZ dobio izbore i sastavio Vladu. U tom slučaju bih.... Ma ništa, ništa ne bih. Bila bih nezadovoljna. Možda bih odustala od jednog svog uvjerenja i pristupila političkoj stranci. Ipak, što bi to promijenilo? Ne vrijedi se sada zamarati time. Kampanja je u jeku, face su uz sve ceste, nekih ima manje, nekih ima više. Ali svih ima previše.
U međuvremenu, građani se bore sa svakodnevnim problemima. Kaže Sanader da ne želi prepucavanja oko dnevnopolitičkih tema. Koje su građanima dnevne teme? Nezaposlenost, krov nad glavom, visoki režijski troškovi, neisplaćena plaća, dug red kod doktora, dug red u banci, višemjesečno čekanje za medicinske pretrage dok netko preko prijatelja od prijatelja od prijatelja može doći na pregled odmah sutra, knjige iz KPP-a još nema na policama, zbog jointa se dobiva koliko i zbog stjecanja milijuna na najobičniju prevaru i zloupotrebu, sudski spor traje 15 godina, dug je neutjeriv, kruh je poskupio, mlijeko je poskupilo, novine manje donose u državnu blagajnu, susjed od šverca živi ko bubreg u loju i zna da mu nitko ništa neće, netko preko granice nam kroji sudbinu, socijalna pomoć ne pokriva niti trošak za kruh kroz mjesec dana, dječji doplatak je mizeran, visokoobrazovanih ima u tragovima, idioti postaju cijenjeni ljudi, maše se lažnim magisterijima i ispitima položenima izvan ispita, dug države raste, dug građana raste, invalidi su prepušteni samima sebi i svojim obiteljima.....
Gdje je perspektiva?
Otići.
Nikada nisam rekla da želim napusiti Hrvatsku. Ne, ne izjašnjavam se kao silan patriot. Nitko ne bira domovinu. Rodiš se tu gdje si se rodio, ništa ta zemlja nije niti bolja niti lošija od drugih. Od nekih je uređenija, od nekih je brdovitija, od nekih ravnija. Ništa posebno. Pogreška moje države pogreška je jednako kao i tuđa.
Ipak, ne odlazi mi se. Možda zbog obitelji, možda zbog prijatelja. Ali vjerojatno zbog navike. I zbog jezika. Ne, ne zato što ga volim, nego zato što mislim da ni u jednom drugom jeziku ne bih dostigla stupanj izražavanja kojeg sam u njemu dostigla. To mi je važno.
Ipak, otići nije uvijek samo bijeg od problema. Ponekad je i rješenje. Žudim za životom u normalnoj zemlji, u zemlji u kojoj narod nezadovoljan izađe na ulice, u zemlji u kojoj se sluša volja naroda, u zemlji u kojoj pravosuđe funkcionira, u zemlji u kojoj se zakon provodi i u kojoj Zvone Radikalni ne bi u jednom postu 10 puta naglasio da mu žena nije dobila posao preko veze. Eto, u takvoj zemlji želim živjeti. Kad će naš država biti takva? Po mojoj procjeni, u najboljem slučaju kada moja djeca budu u mojim godinama.
A jako sam mlada.
Post je objavljen 19.11.2007. u 19:11 sati.