Već neko vrijeme razmišljam o problemu židovske zajednice u Zagrebu i o tome što bi na tu temu trebalo reći pa sam odlučila napisati novi dnevnik povodom današnjeg (ili jučerašnjeg?) Dana vjerskih sloboda.
Kao što vjerujem svi koji živite u Zagrebu znate, u Praškoj ulici nekada je postojala sinagoga. Zajedno sa tisućama ljudskih života, NDH je za sobom odnijela i jednu građevinu čije razaranje znači mnogo više od rušenja zidova. Svaka vjerska građevina, bez obzira na pripadnost nekoj vjeri ili na religioznost uopće nosi sa sobom određenu vrijednost i simboličko značenje prema kojem u prvom redu treba imati poštovanja.
Ono što je ružno naslijeđe NDH je činjenica da u Zagrebu više sinagoge nema.
Židovska zajednica ima 1500 članova. 2001. godine 0,01% izjasnili su se kao Židovi. Relativno mali broj, slažem se. Ipak, ono što je ključno nije prebojavanje glava niti ruku; ono što je ključno je priznavanje vjerskoj zajednici pravo na prakticiranje svoje vjere u svakom smislu. Legitimno je postaviti pitanje gdje povući granicu.
Osobno smatram da židovska zajendica u Hrvatskoj ne treba imati pravo zahtjevati izgradnju sinagoge temeljem broja članova te zajednice, ali ima to pravo temeljem njene povjesne prisutnosti na ovim prostorima. Naime, Židovi na teritoriju Hrvatske kao organizirana zajednica postoje od 15. stoljeća (u Zagrebu je Židovska zajednica osnovana 1806. godine).
U Zagrebu je sinagoga izgrađena 1867. godine. Njeno rušenje očito je u NDH predstavljalo prioritet jer su pripreme rušenja započele već 1940. godine. Postojala je preko 70 godina prije nego je srušena. Nije pala kao žrtva ratnih razaranja, pala je kao žrtva mržnje koja se manifestirala u onom najgorem obliku - kroz ubijanje i osvetničko razaranje.
Nažalost ne mogu pronaći projekcije o vjerojatnom kretanju broja Židova kada stradanja u 2. svjetskom ratu ne bi bilo, a u ovakvom tekstu nagađati ne želim. Ono što je činjenica je da su Židovi osobe koje su se isključivo zbog svoje vjerske pripadnosti doslovno izborili za svoja građanska prava, i to, usuđujem se reći, slično kako su to crnci u SAD-u morali. Nakon što se izborili za jednakost u pravima sa svim drugim građanima, dogodio se 2. svjetski rat.
Položaj Židova u Hrvatskoj dodatno je otežan još jednom činjenicom za koju nije kriv Pavelić niti NDH. Radi se o razdijeljenosti unutar samih Židova. Osnivanjem druge zajednice zvane Bet Israel stvorene su dodatne poteškoće u nastojanjima sklapanja ugovora RH sa Židovima. To je razlog nekim praktičnim problemima (npr. tome da Židovi (za razliku od pripadnika Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Evangelističke crkve, Evanđeoske crkve, Kršćanske adventističke crkve, Saveza baptističkih crkava, Bugarske pravoslavne crkve, Hrvatske starokatoličke crkve i Makedonske pravoslavne crkve) pri sklapanju braka nemaju mogućnost u jednom obredu obaviti i vjersko i građansko vjenčanje, nego to moraju obaviti u odvojenim ceremonijama) koji proizlaze iz činjenice da Židovi nemaju sklopljen ugovor s RH kojim bi uredili svoje međusobne odnose. Razdvajanjem Židova na dvije zajednice stvoren je dodatni problem s kime pregovarati! Jedna od prepreka je i znatna imovina koja je oduzeta, ali nikada nije vraćena Židovskoj zajednici.
Ne znam doživljavaju li Bet Israel i Židovska općina činjenicu da ni nakon 60 godina nisu poduzeti početni koraci za obnovu (odnosno izgradnju) sinagoge u Zagrebu kao svoj poraz (čak unatoč tome što je i Bandić izrazio svoju želju za izgradnjom sinagoge!), ali ja osobno to doživljavam kao sramotnu činjenicu. Nažalost, vidimo da Hrvatska ipak u nekim segmentima želi živjeti na ostavštini NDH jer bi inače učinila ono što može da stvari vrati u prijašnje stanje. Naravno, ljudske živote, patnju i stradanja nikako se ne može nadoknaditi, ali sinagogu.... Sinagogu je odavno trebalo vratiti na njeno mjesto!
Post je objavljen 27.01.2008. u 22:35 sati.