31.12.2004., petak

Nekoliko stvari ili cega vec kojih/e ne želim imatu u životu... Zmajka me na Balconnu ono... njena tema me prebacila da ovdje to ispisem... 'nekoliko' stvari koje ja ne zelim u svom zivotu... a one su slijedece.. 1. Lazne prijatelje 2. Podmuklu bolest ili bilo kakvu drugu sem neke lake prehlade 3. Visak kilograma 4. Los ten 5. Stan manji od onog u kom sada zivim i na goroj lokaciji, moze samo bolja ali tesko da cu je naci 6. Slabo placen posao ili biti nezaposlena 7. Eksperimentisati sa narkoticima 8. Pretjerivati s alkoholom 9. Ne-postivati druge 10. Imati trokolicu 11. Macku 12. Usvojeno dijete 13. Migrenu (koju nazalost imam) 14. Biti egoista 15. Biti celava 16. Dozvoliti si nedostatak nekog zuba 17. Gledati kako umiru dragi ljudi (toga sam se i vise no nagledala) 18. Umrijeti kao nemocna baba 19. Zivjeti do kraja zivota u ovom istom okruzenju 20. Biti sjebana 21. Biti neraspolozena 22. Nemati svoj mir i slobodu 23. Biti nepokretna 24. Dozivjeti jos jedan rat 25. Ulaziti u slijepu ulicu 26. Biti zavaravanom 27. Imati neprijatelje 28. Traziti smisao zivota 29. Okretati se nazad... razmisljati o proslosti 30. Biti sama 31. Umirati polako 32. Prosirene vene 33. Visok tlak (a imat cu ga i riknut cu od infarkta kao i svi u porodici... ne starija od 65 godina...) 34. Prestati pusiti 35. Prestati piti kafu 36. Opterecivati se glupostima 37. Nastojati da me ljudi razumiju (nemam vise zivaca truditi se) 38. Zeljeti nemoguce 39. Spustati kriterije (vezane za bio sto) 40. Nepostivati vlastite principe 41. Visoko letjeti 42. Plakati u javnosti (oh, ne vise... uvijek poslije pozalim...) 43. Smijesiti se svima 44. Prestati pisati, ma kolikvim se to idiotlucima cinilo bilo kome... Ima toga jos... jos i jos... samo se bojim da ovaj spisak u kompletnoj varijanti ne ostavlja dovoljno prostora onome sto ja zelim... pa da ispadne da ne zelim nista... brljupc

- 04:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.12.2004., srijeda

CoRRecTT!oNN Malo se gubim u vlastitim mislima. Sto zbog previse onih koje mi se preklapaju jedna preko druge, sto zbog umora. Ionako pisem u sitne sate, u rani sabah ili kasnu noc, kako si uzmete. Rekla sam 'preosiriti trziste' a pri tom mislila na nest posve drugo. Legnem u krevet i skontam sta sam napisala...damn! htjela sam reci pobliku, ne citaoce! Da, citaoce. 'milan'-u u svakom slucaju hvala na ukazanom povjerenju i nadam se da cu ga opravdati. Razmisljam se koga od blogera poznajem... Crazy Bitch poznajem vec par godina, ali iz nekih posve drugih svjetovnih relacija. Gomeza sam mislila da poznajem, ali sve sam manje i manje ubijedjena u to. Kako mi se cini, jos jedan od mojih great zajeba. Melted i ja smo 'stari' cyber poznanici, mada se jos uvijek ne poznajemo licno, ali bit ce i to. Bas prije nekoliko sati sjedim s Emom na kafi. Zovemo Idu da vidimo gdje je i eventualno da je pokupimo na neku novu kafu ili pice. Kaze da je u net klubu. Na telefonu zvucim nezainteresirano, jer znam 'gdje je'. Prekidam razgovor i okrecemo se (Ema i ja istovremeno) kompovima. Nalazimo je u chat roomu...i naravno odmah krece zahebancija i nagovaranje ko ce po koga doci. Ema i ja udruzenim snagama uspijevamo je privoliti da ona pomjeri svoje dupesce i da dodje po nas. A razlog NJENOG dolaska je bila slatka kratkokosa plavusa koja je sjedjela nedaleko od nas, a strasno je podsjecala na ALICE*. *ALICE – lik iz serije The L Word, popularne medju lesbo krugovima. O samoj seriji budem kasnije nekada pisala. Dodatni razlog naseg laFo lova je bila slatka brineta koju smo zapazile krajickom oka... vise nismo smjele zagledati. U svakom slucaju cura je bestraga isparila i sem tog pogleda krajickom oka, vise je nismo vidjele. Dok Ida nije stigla, pozabavila sam se chatom sa nekom perverznjakusom... u biti nepismenim napaljenikom sa zenskim imenom kao svojim nickom. Predstavila sam se kao cetrdesetsedmogodisnja razvedena zena sa usvojenim djetetom od 19 godina sa kojim povremenom imam seksualne odnose. Covjek je fakat povjerovao i zgrozio se... sto je trazio to je i dobio. Hmmm... klin se klinom izbija... ali samo u nekim situacijama :smajli kojeg nema cudnovatog izraza lica: Tako tipkajuci i keslajuci se primjetih dva tipa koji su mal mal zavirivali u moj ekran. Naravno, povezali su konce, jer ni Ema ni ja se nismo stisavale. Nekad zaboravimo gdje se nalazimo. Manjak privatnosti je jedina stvar koju ne volim kod net klubova... ali boli me... sta im ja mogu... i da gledaju i da skontaju... nije zarazno. Tako Ida stize i osta kratkih rukava. Stigla je manje vise dobrog raspolozenja. Nedavno je prekinula sa curom... veza koja je obecavala samo je prasnula u paramparcad... imaju svoje razloge, nije moje da se petljam, tu sam da pomognem ako je pomoc potrebna i ako je ja mogu pruziti. Njena veza je pukla, bas kao i moja... mozda tek otvaramo zimsku sezonu... ko ce znati. A moj prekid... ne znam, mislila sam da ce jace boljeti i da cu vise patiti. Krivo mi jeste jer mi je ipak bilo stalo do Nje. Ali da ne mogu zivjeti bez Nje, vala mogu, koliko god to mozda surovo izgledalo i hladno. Zavukla mi se pod kozu, istina jeste. Isto tako ce ostati u mom srcu...zauvijek...ima svoje razloge. Ne zelim komunicirati s njom neki naredni period, sigurno nekoliko mjeseci...a kasnije kada mi se sve stalozi i poslaze, vjerovatno nam odnos bude malo ili uopce bolji. Ali to bi kao trebala biti neka buducnost...pa vidjet cemo. Joj ljudi, ide nam Nova Godina, a na pamet mi pade ona pjesmica sto su nam starci uvijek pjevali kad smo klinci bili...makar meni jesu (moji starci, bas kao i ja su apsolutni muzicki antitalenti, da se razumijemo...) ...ide nesto kao... 'Mraz po staklu sara,... stize Nova Godina...' Kiss

- 03:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.12.2004., ponedjeljak

Preporuka tjedna na www.mojblog.hr Well... Hmmm... necu da se hvalisam... sami pogledajte :) "BLOG LesBosTar ovoga tjedna otima rubriku "Preporuka tjedna" samo jednim postom. Blogerica iz Sarajeva dobiva povjerenje na kredit:). Ukoliko još niste na čisto sa sobom što ste i kako ste i zanima vas životna priča u samo jednom postu nemojte nikako propustiti novi blog: Kako postah LesBosTar. Uistinu vrijedan tekst koji neobično podsjeća na prvu stranicu autobiografije." A LesBosTaR je blog koji vi ovdje citate, ako ga citate... :P

- 10:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.12.2004., četvrtak

MaHaLsKa HaNuMa Ona ima savrsen zivot. Ona ima savrseno zdravlje. Ona ima savrsen posao. Ona ima savrsen stan. Ona ima savrseno organiziran zivot. Ona ima super automobil. Ona... ona, ona, ona, ona... Hmmm Poznajem je iz viđenja. Sve što sam o njoj saznala, saznala sam iz priča i iz svojih promatranja. Znate ono, kada si nađete predmet satisfakcije, neki objekat – osobu – obožavanja... Ne znam da li mi je to običaj, ali sjećam se da sam od najranijeg djetinjstva radila takve stvari... sebi stvarala 'bogove', ljude (naizgled) bez greške kojima sam se divila, pokušavala im se približiti i to me činilo većom, samoj sebi... valjda sam si tim hranila ego, ne znam. Te osobe su u pravilu bile djevojke. Prva je bila sestra moje prijateljice iz razreda, a bila sam prvi osnovne škole. S tom curom sam se i sprijateljila samo radi njene sestre, da bih se njoj nekako približila. Naravno, uspjela sam u tome. I danas smo u kontaktu... sve tri. Sudbina je učinila svoje i od onog vremena kada sam ih upoznala, njihovi životi su se u mnogome izmijenili... što opet neće utjecati na slijed onoga što u biti želim reći. Bit je u tome da je nakon Lane, na mjesto 'boga' u mojoj glavi dolazila jedna po jedna djevojka... ono platonsko zaljubljivanje s moje strane, obožavanje te osobe. A to su bile osobe koje sam viđala jako često, skoro svakodnevno. Prožimale su se kroz moj život mnoge... tokom cijele osnovne škole gdje je to jačalo i stišavalo se, zatim tokom gimnazije, pa fakulteta. Moji su otišli u penziju. Brat je preselio u drugi stan, a ja sam ostala u onom u kojem sam i odrasla, u svojoj mahali. Živjela sam sama u velikom za samca stanu. Nije da mi je bilo dosadno, ali nekako sam se osjećala s vremena na vrijeme kao duh u vlastitom stanu. Nisam živjela burnim životom, ali nisam bila ni povučena. Ona je doselila u zgradu preko puta moje. Kao prava mahalska hanuma, s šoljom kafe u ruci, cigaretom u ustima, knjigom koju sam čitala pod drugom rukom... raščerupane kose i u pidžami ćorila sam kroz prozor na ulicu da vidim ko je parkirao svoj autić do mog. Subotnje popodne provodila sam opuštajući se uz knjigu, kada sam začula automobil pred zgradom. Crni Jeep se parkirao do moje naspram njega majušne 307ice. Zatamljena stakla u prvi mah mi nisu otkrivala ko se krije za volanom. Vrata su se otvorila, a meni je srce preskočilo. Tamno, tamno smeđa ravna kosa do pola leđa, uske trapke i šunjalice na nogama... gore, najobičniji bijeli T shirt, a na nosu crne sunčane naočale. Wooooooow! Prc! Pepeo koji se nakupio na cigareti uletio mi je u šolju s nesom. Prišla je prtljažniku, otvorila ga i iz njega izvadila sportsku torbu koju je ponijela do ulaza u prekoputnu mi zgradu. Torbu je ostavila pred ulazom, pa se vratila po još dvije kutije koje su bile u prtljažniku. Pozvonila je na ulaz da bi nedugo potom vrata otvorio frajer njenih godina. Ponio joj je stvari na sprat. Nakon nekoliko sati stigao je manji kamiončić koji joj je donio stvari koje će se naći u njenom stanu. Osjećala sam se kao pravi mali špijun tako šmekajući iza zastora što to ona radi. Vrijeme je prolazilo, dani, sedmice i mjeseci. Viđala sam je u ulici, mimoilazile smo se, a pozdravljale pogledom. Od raje sam saznala da radi kao direktorica marketinga u jednoj firmi. Kada god bi ju vidjela bila je sa smiješkom na licu. U gradu, sa društvom, nasmijana. Tokom vremena, počele smo si mumljati nešto u znak pozdrava. I to je trajalo neko određeno vrijeme. Nakon nekoliko mjeseci od njenog useljenja, popile smo prvu kafu. Kod nje. Stan je prelijepo uredila. Bilo je sličan mom, tj svi ti stanovi austrougarske gradnje su slični jedni drugim. Priča uobičajena, sem prvih komšija nije nikoga poznavala. Jako joj se svidjeo kvart, koji je poprilično miran. Pričala je o politici, ekonomskoj situaciji u državi, književnosti i filmovima... mogle smo se raspravljati. Kafa je potrajala nešto duže od sat vremena. Druga je bila kod mene, a priča je bila slična. Tako je bila simpatična pojavivši mi se na vratima u staroj pamučnoj trenirci, nemarno svezane kose. Odgledale smo i film, «4 Rooms», jedan od mojih omiljnenih. Pogledala je na sat, zahvalila se na društvu i krenula kući. Tako smo se susretale povremeno, sve na komšiluku. Jednog popodneva vidjela sam je poprilično uzrujanu. Tresnula je vratima auta, uzela neke stvari iz ptljažnika i krenula put ulaza. Ispao joj je nekakav rokovnik, što nije primjetila. Nakon nekoliko minuta sam izašla i pokupila ga. Ušla sam u stan i stavila taj rokovnik na stol. Dvoumila sam se, da li da ga otvorim ili ne. Stajao mi je na stolu u dnevnom boravku. Zazvonilo je zvonce na ulazu. Bila je to Ena. Ona mi je najbolja prijateljica... svaki problem smo zajedno rješavale. Kada se sjetimo tih «problemčića» od prije nekoliko godina, ponekad zaplačemo od smijeha. Uh! Otišla sam se otuširati, pa spremiti, a ona će se već snaći u stanu... ionako mi dođe skoro pa cimerica. Nakon manje više sat vremena bile smo spremne za van. Čudno me pogledala kada sam zaključavala vrata od stana, ali nije ništa komentirala. Vratile smo se malo pripite pa smo završile u krevetu... po ko zna koji put. Kako smo dotakle posteljinu, tako smo i zaspale. Da je još neko bio u stanu, mogao je nešto i pomisliti, ali ne, bile smo samo prijateljice. Ujutro me opet čudno pogledala uz kafu. Ništa mi nije bilo jasno. - Ok, Ena,... zašt me tako čudno gledaš? Šta je bilo??? – - Čiji ti je ono dnevnik na stolu u boravku? - Moje komšinice. Zašto pitaš? - Jesi ga čitala? - Mislila sam, ali nisam,... ti si došla kad sam se još dvoumila. - Ja jesam... ne sve, ali ono što sam uspjela dok ti nisi došla, tj završila sa spremanjem. Ok znala sam odmah po rukopisu da nije tvoj. - Ok, ali u čemu je tolika frka. - Želiš li da znaš? Mislim, da znaš što je u njemu? - Znaš da sam radoznala do ludila, ali mislim da ne želim. - Dobro, neću ti ništa ni reći. - Pa mislila sam, neću da ga ja čitam, ti mi reci,... otprilike... u čemu je stvar. - A vidi, to je ona cura o kojoj si mi pričala, ona što živi preko puta tebe? Ona simpatična, savršena cura? Mislim, njen je dnevnik? - Da, ispao joj je jučer dok je... nebitno. Da? - A znaš i sama da savršeno ne postoji... cura je na rubu, ne znam, ono što sam pročitala,... ne znam, ne bih bila u njenoj koži nikada. Znaš onaj osjećaj kada znaš da nešto nije u redu a ne znaš što je to? - Da... znam to... - E pa, ta cura... po onome što si mi ti rekla, po onome što sam pročitala... ona ima sve... ali nema ništa, sve što ima, sve to gubi vrijednost jer... ona nije sretna. Živi kao robot. Postoji slika o njoj koju ljudi imaju i ona je održava takvom kakva je... a ni sama ne zna što želi, a zna samo da sve to nije TO. I u tom dnevniku je malo konfuzna. Ne znam. - Misliš, podsjeća na ono... dvostruki život a onaj drugi je nikakav, odnosno ništa od života, samo vrijeme koje prolazi. - Da, tako nekako. - A daj mi taj dnevnik. - Nećeš ga čitati, aaaa? - Neću... odo' joj ga odnijeti. I izašla sam, rokovnik ubacivši u kesu popela se na njen sprat i objesila kesu o njena vrata. Okrenula leđa i polako se vratila u svoj stan. ... Nisam je vidjela vec nekoliko dana. Mozda se mimoilazimo.

- 03:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.12.2004., srijeda

Palačinka part Three Let sam prespavala. Hotel je bio i više nego ugodan. Čim sam došla raspakovala sam se, smjestila stvari i legla malo odspavati. Nadmorska visina me uvijek obarla s nogu. Kad sam se probudila već je bilo vrijeme za ručak. Otišla sam na brzinu nešto prezalogajiti i probati stazu. Sve je bilo tako čisto, tako održavano, nalickano, ni blizu našoj Bjelašnici i ni jednoj drugoj planini u BiH. I sam zrak je nekako čudno mirisao. Bijelo prostranstvo i četinarske šume su bile svuda dokle je pogled dopirao. Spustila sam se i skinuvši skije otišla do obližnjeg nazovi kafića na čaj. Sjela sam za stol do prozora, jedini slobodan koji je bio u čošku. Drmao je tehno, ali ne tako žestok, pa je bio uhu ugodan, dizao mi je raspoloženje. Mislim da me i ovaj prvi dan potpuno oporavio. Par stolova od mene sjedjela je neka djevojka, sama, jedina pored mene koja je sjedila sama. Inače u hotelu su bili ili parovi, porodice sa djecom ili grupe prijatelja. U kafić je ušla neka porodica, roditelji sa dvoje djece, mislim predškolskog uzrasta. Ustala im se. Pogledom je kružila po kafiću. Zaustavila ga je na meni, tražeći mjesto. Potvrdno sam klimnula glavom. Prišla je. Izvinula se, a ja sam odgovorila mahanjem ruke, jer je izvinjenje bilo nepotrbno, razumjela sam je. Prvih desetak minuta komunicirale smo na engleskom. Nakon što je shvatila da je izgubila upaljač i opsovala na «naškom» odvalila sam se od smijeha i dodala joj upaljač, a razgovor smo nastavile na «naškom». Djelovala mi je tako poznato, kao iz nekog sna, ne znam, ali kao da sam je nekad ranije vidjela, neki osjećaj, kao da je znam. Inače živi u Sarajevu, a od roditelji su je poslali u Austriju da malo propriča njemački. Sjedile smo nekih sat i pol vremena, a vrijeme kao da je proletjelo, učinilo mi se kao par minuta. Krenule smo zajedno ka hotelu, jer već je bilo vrijeme večeri. Nakon večere otišle smo do caffe bara u hotelu malo zaliti novo poznanstvo. Nakon priličnog broja ispijenih čaša crnog vina, ili bolje reći cijele boce, obje smo razvezale jezike. Pokazala mi je sliku svoje djevojke, koja se ipak nije baš najbolje vidjela jer je slikana sa leđa, s kojom je nedavno raskinula, jer, kako kaže nije to bilo to i nije je htjela više zavlačiti. Na mom licu se opet pojavio onaj grč bola,... rekla sam joj, rekla sam joj za Tanyu. Ne znam što je mislila, da je bolje da ništa nije spominjala ili da je ipak rekla to što je rekla. Da li neke duhove prošlosti ipak treba ostaviti na miru? Ne ako previše bole. Zabolila me je pomisao na to da mi je neko mogao učiniti nešto poput onog što mi je Tanya uradila. Ali konačno sam i prihvatila da se to dogodilo, da to ne mogu promijeniti i da živeći ograđena od sviju i svega ne mogu biti ono što jesam. «Prošlo je šest mjeseci, meni do sada najtežih u životu. Prošla su, to je najvažnije.» «Da, život ide dalje, ma koliko nam iskustva bila bolna.» «Sjećam te se!!!», skoro pa sam vrisnula, a zatim skoro pa vrištala od smijeha. «Visila si u Clari! Sjećam te se,... s jednom tamnokosom djevojkom s pirsom u obrvi! Ja sam tamo jako često, tak šmekam ljude oko sebe». «Daaaaaaa! A i ti si meni nekako poznata, a nikako da se sjetim». A sve pokušavajući prikriti svoju nelagodu, odbiti nemoć koja me je htjela obuzeti, kopala sam po sjećanjima tražeći njenu sliku, negdje duboko skrivenu u mojoj glavi. Djevojka iz Clare,... nikad nisam prozborila s njom, a vrtila mi se u mislima danima, mjesecima. Kako bih mogla zaboraviti te plave krupne oči, meku kratku kosu blago kovrdžavu, nisam zaboravila, možda samo čuvala u podsvijesti. Tačno se sjećam, sjedila sam s društvom u ljetnoj baštici u Clari, koja je inače ljeti puna, okupljalište urbane, kulturne i nadasve ne papanske raje u Sarajevu. Tamo se uvijek moglo sresti mnogo normalnih ljudi, mlađih ljudi koji nisu pobornici novog smjera u muzici, s moje strane nazvanog pop-folka, koji je ovladao ne samo Sarajevom, nego i daleko daleko šire. To je bilo prvi put kada sam je vidjela, sjedjela je za stolom do mog s djevojkom koja je imala pirs u obrvi. Zbog nje sam se počela buditi ranije i ići u Claru ranije no inače. Kasnije sam je jednom srela u ulici do svoje, vraćala sam se iz videoteke, u trenerci, raščupana, s kišobranom u ruci jer je kiša sipala u to vrijeme sumornom Sarajevu. Sudarili su nam se kišobrani, pogledala sam je i u istom trenutku se skamenila. Pokušala sam navući na lice osmijeh ali mislim da je izgledao kao neki dobro ukiseljen nego onaj iskren, drhteći,... Gledala me je čudno, ali ja poglede upućene meni uvijek pogrešno protumačim, pa se nisam ni usuđivala progovoriti niti bilo šta drugo učiniti, no oboriti glavu i produžiti dalje kući. Željela sam je, možda čak i bila zaljubljena u nju, mada je nisam poznavala. Onda je uletjela Tanya. Tanya, kako je uletjela, tako je i izletjela iz mog života, ostavljajući za sobom dubok trag, ali svaki strag s vremenom izblijedi. Zadnji put sam je srela kupujući novine prije no što ću ući u Tanyin ulaz, prije no što će mi mobitel zazvoniti. Nisam obraćala pažnju, jer mi je u glavi bila samo Tanya. Prošla je ponoć i bilo je krajnje vrijeme da se zaputimo prema sobama. Probudila sam se u najboljem raspoloženju u proteklih šest mjeseci. Navukla sam svoje vječnost stare leviske i mekani, debeli vuneni džemper. Ušavši u restoran Nina mi je mahnula da joj se pridružim. Nabacila sam smješak, uzela si zdjelicu pahuljica sa toplim mlijekom i sjela za njen stol. Nakon što smo završile s doručkom otišle smo do caffea na kafu. Sjele smo za najudaljeniji stol da bi mogle pričati, mada gdje god da smo sjele, niko nas ne bi razumio, ali opet. «Sinoć jesam bila pripita, ali ne i potpuno pijana da zaboravim šta sam govorila ili radila. Znam da je jako teško preboljeti smrt ili gubitak nekog osjećanja, ali to moramo. Nisam ni ja tako glatko prošla, ali odlučila sam da moram nastaviti dalje, jer inače sam izgubljena.» Šutila sam i klimala glavom povremeno. Cigaretu sam nervozno vrtila po prstima. Zapalila je cigaretu, duboko uvukla dim, otvorila usta da nastavi priču, malo zastala a zatim progovorila. «Vozila sam se tramvajem, vidjela sam njen ulaz, prolaz u kojem je njen ulaz. Vidjela sam nju u zagrljaju druge. Tramvaj je prolazio, moja usta su zjapila otvorena, nos mi se zalijepio za prozorsko staklo,... Nisam vjerovala vlastitim očima, da mi je neko nešto rekao ne bih mu pojerovala. Svojim očima sam morala. U tom se tramvaj zaustavio na semaforu. Ukrstile su prste, ovlaš se poljubile i ušle u haustor. Nju sam prepoznala, drugu nisam ni vidjela, ništa sem obrisa ženskog tijela. Vrijeme je stalo u mojoj glavi. Osjećala sam se kao u beztežinskom stanju, bilo mi je muka. Tramvaj je krenuo,... Morala sam nastaviti život, baš kao što tramvaj uvijek krene dalje nakon što ga semafor zaustavi, nastavi svoj put,...» «Dosta više teških tema! Staze su super, skijaš, pretpostavljam? Voljela bih probati spustiti se na boardu, ali ne smijem strah me.» «Bordanje je super, ali, prošli put sam umalo ostala bez glave. Dva mjeseca sam hodala sa slomljenom rukom. Mislim da se neću usuditi stati na board još duuuuuggggooo. Skijanje je sigurnije!» «Divno, kakvo ohrabrenje! Hahahahaha mislim da ću bordanje ove godine izostaviti.» Nakon višesatnog zajebavanja na skijama po planinskim obroncima, potpuno opijene svježim zrakom otišle smo na ručak. Zrak nas je totalno ošamutio pa smo otišle na spavanje u nadi da nećemo prespavati večeru. Tanya je nestala iz moje glave, sada se u nju uselila Nina. S osmijehom sam se uvukla u krevet. Kada sam se probudila vrijeme večere je davno prošlo. Ninina soba je bila nedaleko od moje. Navukla sam trenerku i otišla pred vrata njene sobe. Da li ću kucati ili se vratiti u svoju sobu, dvoumila sam se. Ruka mi je bila na kvaci, čvrsto sam je stiskala. Konačno sam skupila hrabrosti i pokušala otvoriti vrata. Bila su otključana. Polako sam ušla u sobu. Nina je spavala. Sjela sam na stolicu naspram njenog kreveta. Gledla sam je. Vrijeme je letjelo, makar se meni činilo, nisam gledala na sat. Bila je ponoć kada sam nečujno izašla iz njene sobe. Na stolici sam nepomično provela više od sat vremena. Krenula sam prema svojoj sobi. Ipak sam se odlučila prvo svratiti do bara na jedno piće da me uspava, jer mi mislima mi je bila Nina i znala sam da neću moći zaspati, misli mi neće dati mira. U baru sam bila maximalno dvadeset minuta. Polako i malo opijeno s obzirom da nisam večerala krenula sam prema svojoj sobi. Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Nije mi dugo trebalo da utonem u san. Ujutro su me probudile nečije noge koje su gurale moje. Trgnula sam se iz sna, ali se nisam smjela pomjeriti. Neko je ležao do mene, u mom krevetu! Pretrnula sam. Pravila sam se da spavam, ali disanje osobe koja je ležala do mene odavalo je da ta osoba ne spava, ta osoba je budna i leži nekoliko centimetara udaljena od mene! Polako sam se okrenula, još uvijek glumeći da spavam, ne usuđujući se da otvorim oči. Nakon nekoliko minuta koje su mi se činile kao sati, skupila sam hrabrosti da polako, kriomice otvorim makar do pola jedno oko, ono što je «skriveno» do jastuka. Hrabrost sam pincetom izvukla iz pete. Vrisnula sam. «NINA!!!» A ona se počela kikotati. «Trebam dobiti srčani udar?!», bila sam prestravljena, ali s nekim ogromnim olakšanjem i zadovoljstvom jer to je bila baš ONA. «Šta si tražila to si i dobila!» «Na šta misliš?!» Bila sam zbunjena, a mislim da sam se počela crveniti. «Znaš ti dobro na šta mislim!» Rekla je sa đavolskim osmijehom na licu. Bila je zadovoljna, očigledno je sve išlo kako treba, makar po njenom planu. «Od kada si tu, mislim ovdje, mislim,...?» «Otprilike sat vremena od kako si ti izašla iz moje sobe.» «Pa zašto si se onda pretvarala da spavaš?» «Bilo mi je drago,... ali nisam znala što učiniti.» «A onda ti je sjevnulo? Nek se Sandra ukoči od straha! Jel? Mogla si mi reći da izađem ako nisi željela da budem tu, a bila si svjesna moga prisustva.» «Pa, mogla sam, ali nisam željela. Dobijemo malo pravih prilika u životu,... kad si sjedila na stolici, osjećala sam tvoj pogled. Željela sam se okrenuti, uzvratiti ti ga, ali nisam smogla hrabrosti. Zato sam krenula za tobom. Mislim da je ovo jedna velika sreća što smo se srele. Možda smo trebale i ranije, ali sudbina je bila takva da nas natjera da propatimo, da prođemo kroz gusto trnje dok naiđemo na nešto vrijedno. Mislim da smo obje dovoljno patile i dovoljno, ako ne i previše tražile i gubile u životu, puno davale, a skoro ništa dobivale zauzvrat.» Oči su joj zarosile, suza joj je krenula niz obraz. Pružila sam ruku k njenom obrazu i prihvatila suzu. Razlila se po mom kažiprstu, ali je još uvijek bila na njemu. Prst sam joj prinjela usnama i suzicu razmazala po usnici. Prišla sam joj i svojim dotakla njene usnice. Ostatak dana nismo se makle od mjesta gdje smo se probudile. Do večere, a nakon nje vratile se na isto mjesto,... i tako ostatak dana koje smo provele na planini. Krenule smo nazad kući, nazad u Sarajevo, ali sada zajedno, obnovljene, drugačije, sretne,... Desetak minuta nakon polijetanja aviona, počele su tubulencije. Stjuardese su nam, a bilo nas je dvadesetak u avionu, pomogle staviti maske sa kisikom,... odjednom sam vidjela vatru, vidjela sam dim koji je ostavljao trag za sobom, dim koji je dolazio iz motora,... Nina mi je stegla ruku, od silne buke nisam ništa mogla čuti. Panika i užasne vibracije straha mutile su mi misli. Vidjela sam da je nešto govorila. Uspjela sam joj pročitati sa usana. «A konačno smo se srele! Ne želim sada umrijeti! Ne kada si ti tu!» Čitala mi je misli. Čvrsto sam joj stegla ruku, nadajući se da će me to probuditi iz stravične more koju sam proživljavala, nisam mogla vjerovati da je istinita. Htjela sam se probuditi u krevetu, u hotelskoj sobi, tik do njenog tijela, dok ona još uvijek spava. Ali ne, to nije bio san, nije bila noćna mora,... bila je stvarnost, bio je život, koji neće još dugo trajati. Mrak,... crnilo, mukla tišina,...

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.12.2004., ponedjeljak

Ne baš posve obična kajgana Jedne veceri mi bi dosadno i nest sam bila kao ogladnjela pa se zadesim u kuhinji kako caprkam po frizideru. Kontam sta cu napravit za klopu i ono sto je najbrze bijahu jaja,... i ajd,... pocnem ja kao praviti jaja i pocnem u njih trpati sto sam stigla. Ispalo je super ukusno. Ovo je mjera za mene i well, bude mi i previse. 1 jaje ľ vrhnja za kuhanje (ono dukatovo malo pakovanje) malo soli prstohvat origana Sve to smuckati i lagano peci na puteru E sad,... prije no sto pocnete s ovim pripremite 'smjesu'... Pola zelene paprike – isjeckati na kockice Pola crvene paprike (roge cini mi se da se zovu, koriste se za ajvar) – isjeckati na kockice Nekih 50-70g pilecih ili purecih presovanih prsa (ja volim dimljena pureca 'Cekin' prsa u ovitku – tak se nekako zove) – isjeckati na kockice ili kako vec da ne budu preveliki komadi Oko 100g zutog sira koji se dobro topi (moja preporuka 'Livada') – izrezati na ploske Zajedno s jajetom u tu 'jajcanu' smjesu ubaciti i negdje pola od ovih paprika i peci daok one se one ne smeksaju. U smjesu koja je jos zitka, ubaciti prstohvat vlasca (bilo susenog ili svjezeg – samo ja nigdje ne mogu naci svjezi). Zatim u smjesu ubaciti piletinu ili puretinu, a moze i oboje,... i zuti sir,... mijesati dok se sir ne rastopi... (mljac sad sam mal gladna) E sad kako servirati... Meni super izgleda ovako... Recimo dva duboka tanjura koje cemo predhodno obloziti listovima zelene salate u koje cemo kasnije izliti smjesu iz tave :) Mozete ostaviti i tako, ili jos dodatno ukrasiti: Pospete vrhnjem za huhanje malo – po koju kap po listovima zelene salate... a po rubovima smjese od jaja pospete slatkim kukuruzom (moze se naci konzerviran u svakoj bolje snadbjevenoj trgovini). U slucaju da nema zelene salate,... snadjite se, moze samo kukuruzom da napravite obruc oko 'jajeta' i ukrasite svjezim bosiljkom (kojeg takodjer ne mogu nigdje naci kod nas) ili listovima persina. Super salata uz ovo bi isla: Uzmete pakovanje mozarela sira u malim kuglicama koje izrezete na male komadice, ne na ploske. Uzmete (ne znam koliko, skontate 'od oka') onog tzv tresnja paradajza – onaj sitni paradajzic i njega isjeckate tako na neke grube komadice (takodjer ne na ploske). Paradajz malo posolite i pobiberite (ali malo bibera) i pomijesate u nekoj zdjelici sa mozarelom. Sve to zalijte sa malo maslinovog ulja,... i eto,... dorucak ili lagani rucak je gotov.

- 10:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.12.2004., subota

CH@[TT] Bas sam veceras bila ne jednom hrvatskom chatu koji posjecujem zadnjih nesto vise od deset mjeseci. Naravno kao i svaki chatterski pocetak, prvih manje vise mjesec dana bila sam samo nijemi posmatrac. Moj osnovni razlog za odlazak na chat i uopce shatanje je ubijanje dosade. Kada vise ne znam sta cu od sebe, ne izlazi mi se van, ne ostaje mi se kuci...izletim prosetati i svratim do nekog net kluba i nakcim se na taj chat. Navecer ako ne mogu zaspati, prica je ista. Neki sporedni razlog bi bila dobra zezancija, ok, bukvalno zajebancija. Uvijek sam zahvaljivala programerima na IGNORE komandi, koju sam koristila vrlo cesto. Istina je da je internet svijet za sebe i kao takav daje mnogo toga, a oduzima vrijeme, dok u nekim drugim slucajevim ga daje. Ali ne govorim sada o poslovanju preko neta. Mnogima, bas kao i meni sluzi za ostvarivanje novih kontakata. Tako sam upoznala poprilican broj prijatelja. Kada pogledam u proslost neku blizu, pri tom misleci na zadnjih 6-7 godina, mogu primjetiti da je internet i kod nas zavladao. Mozda ne u drugim krajevima BiH koliko u Sarajevu ali, meni se cini da jeste. Realnost je da Vi, kao ni ja, vrlo cesto nemamo pojma ko se nalazi s druge strane, ko je osoba s kojom razgovaramo, chatamo, komuniciramo, kako god hocete. Ranije, recimo prije 5-4, mozda cak i 3 godine imati net kuci, a samim tim i vlastiti PC bilo je progresivno i vi biste kao takvi bili smatrani progresivnim. Recimo da je i TO bilo pitanje luksuza, a manje potrebe no sto je to danas. Stoga je danas i veca mogucnost da naletite na psihijatrijski slucaj sa vama blizeg podrucja ili da nalijecete na razne vidove inferiornosti. Likove koje sam ja upoznavala preko chata, predhodno bih istrazila (mini research sto bi se reklo), cisto radi vlastite sigurnosti. Preciznije, nisam se upoznavala sa chaterima ako ih neko meni poznat nije licno poznavao. Mislim da je pocetak svakog chaterskog staza na nekom chatu malo zeznut, jer na svakom vec postoji grupica koja se poznaje i koja vodi glavnu rijec. Mnogi ostanu po strani i potom se izgube. Od ovog na kom sam veceras bila, nisam odustajala mada nikako nisam mogla u pocetku povezati price koje su pricane. Nisam imala pametnija posla pa sam ipak ostala i malo po malo pocela mljeti. Nakon mjesec dana, manje vise, bila sam jedna od onih 'stalnih'. Pocela sam upoznavati 'ekipicu koja vodi glavnu rijec'. Sve su to bili ok ljudi. Tako bivajuci raja s njima (i jos uvijek sam) svi su znali ko sam i odakle sam. Nisam morala potvrdjivati niti je ko mislio da ga lazem kada pricamo. Ono, zena od povjerenja, neko provjereno ok u glavi (sto god to podrazumijevalo). Ta ekipica, iako smo iz tri razlicite drzave, s vremena na vrijeme se druzimo i uzivo, kada ugrabimo priliku i vrijeme. Cyber sex Well, da ne lazem da nisam nikada, jesam. Pokusala sam ali mi je bilo presmijesno, pa umjesto da vristim od nekog extra orgazma, vristala sam od smijeha. Likove koji bi mi se tako javili obavezno bi zavrsili na ignore listi, mada je bilo izuzetaka. To mi je nesto najdraze bilo, ali napravila sam to samo dva ili tri puta. Nebitno ko da se javi, bila to zena ili muskarac, ja sam igrala svoju ulogu. Pustala bih ih da se uzive i kada bi 'krenuli do mojih gacica' oni bi bivali zamoljeni da mi ne stisnu previse, da izvinete, jaja. Na tome ili sam bila obasipana hrpom psovki razlicitih oblika ili bi ti likovi samo otisli sa kanala. Ne znam zasto, ali volim tako zajebat ljude koji se prave zajebanim... E da, to sam pocela kao pricati. Bas veceras budem na tom chatu (veceras bi trebalo biti jucer navecer...) i javi mi se neka cura. Nick 'beautiful'. (...a bas mi nesto simpa onaj nick CHATnick) Kao pocnemo pricati i ona mene stade provjeravati... malo mi se digne kosa na glavi, al dobro nema veze. Na kraju se ispostavi da je isla u moju gimnaziju, godinu starija od mene. Ne znam ko je, ali kada sam je pomenula neko drustvo i da pokusavam skontati ko bi mogla biti... utrtala se i zbrisala za sobom ostavljajuci oblak prasine. Ne znam samo da li i u ovom slucaju vrijedi ona 'za dobrim konjem se prasina dize' (sjetih se prepucavanja Badela i Bobite oko Stock 84 ili kako se vec pise)... Ne znam zasto, ali uvjerena sam da poznajem tu djevojku.

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.12.2004., srijeda

Kako postah LesBosTaR Na svijet sam došla jednog hladnog januarskog dana u doba tada nam drage a nekima i sada, Jugoslavije. Svjetlost ovoga svijeta ugledah u porodilištu «Jezero», koje je danas posljedicom ratnih dešavanja koja zahvatiše naš grad ali i državu, uništeno. Bolnica, porodilište u kojoj su na svijet dolazili novi životi, naši sugrađani, sada je predmetom otimačine naših političara koji otimaju od naroda sve što vrijedi. Od porodilišta žele napraviti hotel, a da pojedini ti isti političari, ljudi na vlasti budu mu vlasnici. Ko je izgradio to porodilište? Naši roditelji i mi sami. Od čijih se plata odbijalo za izgradnju tog porodilišta? Od plata naroda, građana. Od čijih se plata odbija i sada za stambeni fond? Ko dobija stanove? Ko gradi stanove, nadogradnje od preko 100 kvadrata? Političari i poslijeratni tajkuni imovine sumnjiva porijekla. Kako je najlakše od portira stići do univerzitetskog profesora? Pitajte profesora Smaju Halilovića,... odgovor će biti 'napornim radom'. Ali šta se krije iza tog odgovora? SDA ili Za BiH,... u prenesenom značenju – POLITIKA. Onda se zapitam, ko mi vodi državu u kojoj živim. Ko se brine za moju budućnost, ko mi daje mogućnosti i ko mi daje bezbijednost. Niko. A sami se za to ne možemo brinuti, možemo malim udjelom ali da bi to radili moramo imati potporu države. Šta rade? Donose sulude zakone koji ih oslobađaju krivice za sranja koja su činili trpajući si novac građana u džepove. Gaze sve i svakoga da ostanu u staratelji kožnih fotelja u kojima si peglaju guzice. Uh, iznervirah se. Ali moram se doataći dok ne pređem na nešto drugo i «Avaza» i minule situacije sa porodicom Varešanović. Bojkotujem «Avaz» već godinama. I onda se desi ovako nešto. Zapitam se, protiv koga i na uštrb koga oni vode svoj 'križarski rat'. Ko im je omogućio da se ponašaju i osjećaju tako nedodirljivim. Koga oni prosvijetljavaju? Mene sigurno ne. Sa čijim se životima oni kockaju? Sa vlastitim, to sigurno ne. Novine u kojima se piše članak o pjevačici Sarah O'Connor a uz članak stavlja slika Linde Hamilton (koja je kao trebala predstavljati sliku dotične pjevačice) koaj je igrala lik Sarah O'Connor u serijalu (ili bolje reći trilogiji) «Terminator». Toliko o njihovoj upućenosti u ono o čemu pišu. Ok, idemo dalje. Prve godine života provodim živeći s roditeljima u podstanarskom stanu na Kovačima. Roditelji su željeli (a to im je i životna želja) imati vlastitu kuću na Čaršiji i to baš na Kovačima. Bili smo podstanari i izgradili vikendicu u okolici Sarajeva. Roditelji su tražili lokaciju na tom području Kovača i baš kada su je našli i bili spremni izletiti novac za zemljište, moji nisu imali dovoljno za potkupljivanje vlasti koja je davala dozvolu aplikantima. Izvisili smo. Pa sad očigledno je korumpiranost postojala i prije rata, ali u znatno manjoj mjeri. Baš u tih nekoliko mjeseci dogodilo se to da je tata dobio ponudu za stan od firme negdje oko Logavine ulice, moja majka i njegova mati umrla je od srčanog udara. Još neko vrijeme smo živjeli kao podstanari dok se tetka, očeva sestra nije udala, a mi se preselili kod dede u meni najdraži kvart u Sarajevu. Nebitno koji je, subjektina sam po tom pitanju, jer odrasla sam tu. Iz jednog vrtića (zvao se «Prvi koraci») koji je sada čini mi se Vatikansko veleposlanstvo ili šta već, prelazim u drugi u neposrednoj blizini mog prebivališta. Taj se zvao «Mladen Stojanović», sada je to francuska ambasada. Godine prolaze i krećem u Osnovnu školu «Miljenko Cvitković», kako ju je Senad Hadžifejzović nazvao nedavno u svom dnevniku, elitnom sarajevskom onovnom školom. Bila sam prvi razred, družila se sa svojom prvom komšinicom koja je početkom rata pobjegla na Pale a sa Pala negdje u bijeli svijet. O njoj sem toga ne znam više ništa. Zove se Gorjana, Goca, kako smo je zvali. Sestra moje prijatljice iz razreda mi je bila nešto kao idol. Imala sam neko strahopoštovanje prema njoj. Zračila je nečim a kada god bi se susrele, sjećam se kako bih se postidila. Godinama mi nije bilo jasno što je bilo uzrok tomu. Prvi put sam se zaljubila u trećem osnovne. Tarik se zvao, išli smo zajedno u razred. Naravno nije bilo teoretskih šansi bilo kome da kažem što o tome. To je bila moja tajna. Naš najlježniji susret sam zamišljala kao poljubacu obraz u našem dvorištu. Nije se desio. Nakon te cure koju sam pomenula bilo je još nekoliko tokom osnovne škole koje su mi predstavljale te tako reći 'idole'. Upisujem gimnaziju, ne znam zašto baš tu. Da li je to slijedom inercije, budeš dobar učenik u osnovnoj upišeš štrebersku gimnaziju ili što je bila najbliža. Vjerovatno je meni presudilo ovo drugo. Upisala sam i završila Drugu gimnaziju. Tu sam upoznala mnoge divne ljude. Super strana te škole je bila ta što je za razliku od drugih, davala potpunu slobodu svojim učenicima u izražavanju vlastitih stavova, mišljenja i samim tim uticala na njihov dalji razvoj pozitivno. I u gimnaziji sam našla neke djevojke koje su mi predstavljale ono neki 'idol tip'. Željela sam im se približiti. Naravno dignut nos kao što sam rekla u nekom od predhodnih tekstova bio je vrlo bitan da postanete neko u toj školi. I ja sam si postavila skelu i digla nos u visine. Upoznala sam tu klapu i bila dijelom nje. Negdje krajem trećeg razreda gimnazije bila sam zaljubljena u prijatelja koji je bio student. Bili smo jako si dobri. Bila sam luda za njim. I kada sam mu to sve htjela reći.. rekla sam u kinu. Išli smo gledati neku sladunjavu romantičnu komediju. Sjedili smo zagrljeni,... i u jednom trenutku sam mu šapnula na uho da mi se strašno sviđa. Odgovorio je da ćemo razgovarati o tomu i zagrlio me. Nakon kina smo otišli na kafu u jedan mirni kafić. Tu mi je rekao da je gay. Smijala sam mu se. Sve je palo u vodu. Mnogo smo pričali o tome i takvom životu. S njim sam počela upoznavati i cure i dečke iz 'tog svijeta'. Bez obzira no, još uvijek sam se palila na dečke. Ispostavilo bi se, da je svaki koji bi mi se svidio bio gay. Digla sam ruke od svega. Čekala sam da dođe šta dođe, nisam željela više tražiti. Sreća stigne kad joj se najmanje nadaš, rekli bi. Jednom smo tako bili na jednom derneku 'te raje'. Tu sam upoznala jednu djevojku koja me jako jako jako dojmila. Neprestano sam razmišljala o njoj i shvatila da sam ustvari zaljubljena u nju. U početku je to bio šok za mene. Istina, kao klinka jesam šutala loptu u Velikom parku i igrala se sa autićima. Mrzila barbike i ostale pizdarije koje su curicama okupirale misli. Ali da ći se zaljubiti u djevojku, nisam ni sanjala. Godinu dana mi je trebalo da to priznam tom prijatelju, bivšoj ljubavi. On se samo nasmijao i rekao da je oduvijek to znao. Nikada mi nije bilo jasno kako i njegov odgovor da je to osjetio. Gaydar, nisam ga posjedovala. Prihvatila sam se samom spoznajom sebe, to mi nije bio problem kao mnoštvu drugih. Nisam trčala pred rudu, petljajući se sa curama. Trebalo mi je skoro dvije godine da se upustim u vezu sa djevojkom. Do tada nisam ni poljubila djevojku. Pokušavala sam ja i sa dečkima ali uvijek bi s njima imala neki sestrinsko-bratski odnos i uvijek mi je bilo incestualno sexualno se petljati s njima. Tu i tamo desio bi se koji one night stand, iz čistog zadovoljavanja animalnih nagona. Ne znam kako da opišem susret sa mojom prvom djevojkom. Desilo se to jednog kasnog ljeta, jedne godine nakon rata. Već je mobilna telefonija zavladala pa su komunikacije olakšane. Internet naravno još više omogućio stupanje u kontakt sa ljudima meni sličnim. Uvezala sam se u grupu mladih ljudi koji su formirali društvo queer* osoba. *queer - termin koji se koristi da opiše cijelu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu zajednicu, kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život van hetero-patrijrharnih normi (tzv.supporteri) Živjela sam i još uvijek živim dvostrukim životom, kao i velika većina 'nas'. Djevojku sam slučajno upoznala na jednom chatu ubijajući dosadu na njemu. Danima bi tako chattale, zezale se. Nismo se uopće doticale priče o seksualnosti. Nakon nekoliko mjeseci poznanstva, pozvala me za vikend kod sebe. Živjela je u Osijeku, pa bi bilo zgodno malo promijeniti sredinu, tako odmoriti se malo u dobrom društvu preko vikenda. Rekla je nešto tipa, slobodno da povedem dečka, na što sam ja bez razmišljanja (što mi se relativno često desi da mi je jezik brži od pameti) izletila da nemam dečka jer sam poluLezBa. Odgovor je brzo uslijedio (SMSale smo se),... da već neko vrijeme želi nešto da mi kaže a ne zna kako, a to bi bilo da je ona leezba. Taj vikend bi se trebao odigrati mjesec dana nakon tog razgovora. Ona se kao bila zaljubila u mene kroz moju priču. Istina, ona se meni jako sviđala, ali mi nije imponovalo da je neko tako 'lud' zamnom. Došao je i taj vikend koji smo trebale zajedno provesti u njenoj vikendici u okolici Osijeka. U putu sam stalno vrtila priču kroz glavu kako da je otkačim, jer koliko god mi se ona sviđala i koliko god se ja njoj sviđala, ako se desi da ne bude hemije između nas sve to pada u vodu. Ako ja ne budem osjećala hemiju, da se ispravim. Mislila sam o tome, ako dođe do toga, kako da je ne povrijedim a da ostanemo u kontaktu. Bila je super cura i nisam je željela izgubiti. Izlazim iz busa u Slavonskom Brodu. Tako smo se dogovorile jer je ona željela doći po mene. Nisam znala put pa se nisam usuđivala krenuti vlastitim automobilom. Kasnila je nekoliko minuta... svaka misao bi došla do pola sebe i nestala utopivši se u mnoštvo drugih također polovičnih. Bila sam užasno nervozna. Približavala se, primjetila sam njen autić. Izlazi iz auta i nervozno mi prilazi sa istim takvim nervoznim osmijehom na licu. Pružam ruku i predstavljam se. Drži mi ruku, a meni noge klecaju, sva se tresem. Uh, nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Jesmo mi pričale i poznavale se, ali ovo nam je bio prvi susret. Ostala sam bez teksta. Otišle smo na ručak u neki osiječki restoran. Bila je zanimljiva uživo kao i preko chata. Upoznala me sa svojom ekipom koja je znala u kojoj smo relaciji. Nismo se smjele dodirnuti. Ne mogu vam opisati želju koja je u meni gorila, vrištala, a nisam je smjela pokazati. Navečer smo otišle do starih zidina. Tu smo sjedile nekoliko sati. Tu smo se prvi put poljubile i prvi put dočekale jutro zajedno u zagrljaju. Šta je dalje bilo... budem pisala neki drugi put,... ali to je to, kako sam postala ono što sam sada. Naravno, ne guram se niti u jednu ladicu. Sebe ne gledam kao streight (hetero), niti kao biseksualku, niti kao leezbu. Ja sam jednostavno djevojka, žena, obično ljudsko biće koje kada voli, voli. A koga voli, nije određeno spolom. Zadnjih godina, istina, samo su žene u igri, ali ne znači da jednog dana to ne bude i neki tip... Toliko.

- 20:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Umrijeti mlad Utorak je,... svježe decembarsko jutro. Spremam se za školu, druga sam smjena pa to radim bez pretjerane žurbe. Torba mi je spremna, ja sam odjevena. Mama me zove u kuhinju da ručam. Juha od gljiva, moja omiljena... vrela, tako topla da se puši iz tanjura. Mljac! Nakon juhe, piletina sa krompirom. Sve po mom ćeifu. Oblačim čizmice, stavljam ruksak na leđa, a mama se približava da provjeri jesam li obukla potkošulju. Kako je sve bilo po propisu, namiješta obraz za obavezni poljubac prije no što zatvorim vrata za sobom. Izlazim na oštri zimski zrak. Mama mi kroz prozor baca šal koji sam zaboravila. Omotavam si ga oko vrata i krećem put škole. Približavajući joj se vidim da se nešto čudno dešava. Prva stvar je ta da su svi neuobičajno mirni, ne mirni, koliko se taj mir i zbunjenost vidi na licima učenika. Druga stvar, meni neobična, nikog iz mog razreda nema ispred škole, a uvijek smo se čekali pa zajedno ulazili u učionicu. Nisam kasnila, ne znam što se dešavalo... Penjem se na drugi sprat i vidim Teu kako uplakana izlazi iz toaleta. Ne razumijem što se dešava...hodnik je prazan, iz razreda do mene dopire mukla tišina i Teini jecaji. Prilazi mi, plače još jače. Crvena je u licu, oči su joj zakrvavljene. Grli me jako,... «Sandra,... ja ne znam,... ne znam kako i ne znam zašto», prekida priču grcanjima od plača, «Maja se ubila, nema je više,... ja ne znam,... zašto...» Pretrnula sam. Bez ikakve proizvodnje zvukova, suza mi je kliznula preko lijevog obraza. Da me laže, ne bi plakala, ne bi sve ovako sumorno mirno bilo. Pogled mi je bio izgubljen, pretpostavljam, jer je u tom momentu kada su mi suze nekontrolirano krenule kliziti niz lice a noge klecati, iz razreda izašla moja, tj naša razrednica, ubrzanim korakom nam prišla. Utom se Tea odvojila od mene, a razrednica me jako zagrlila. Mogla sam osjetiti miris njenog starinskog parfema koji je u odjeći pomješan sa mirisom duhana. Uhvatila je i Teu. Znala je koliko nam je Maja značila i koliko smo bile bliske. Osjećala sam se tako izgubljeno. Uvela nas je u razred. Sjela sam na svoje uobičajeno mjesto. Cijelo vrijeme sam buljila u klupu u koju su bila urezana naša imena. Quatro fantasticus, Tea, Maja, Aida i Sandra. Sve smo živjele u istoj ulici i čitav život provele zajedno. Maja je preselila u susjedni kvart godinu dana od tadašnjeg dana. Nastavnici su nešto pričali, razrednica nas pokušavala utješiti. Bezuspješno. U tih nekoliko sati koliko sam uspjela ostati u razredu, ne sjećam se više ni koliko sam se puta okrenula iza sebe, traživši i ne mogavši vjerovati da je mjesto iza mene prazno i da više nikada Maja tu neće sjesti, da je nikada više neću vidjeti, da nikada više nećemo nas sve četiri izaći. Da nećemo piti kafe kad porastemo, da nećemo biti ekipa, da nećemo... milijun stvari koje smo mogle, koje smo htjele... Njeno mjesto u našem razredu ostalo je prazno sve dok naša generacija nije izašla iz škole. To je bilo njeno mjesto u našem razredu i niko nije imao pravo na njega. Željeli smo svi da ona sjedi na toj stolici, na tom mjestu, u toj klupi,... staroj ruskoj drvenoj. Imala sam 10 godina, imale smo 10 godina, imala je 10 godina. Ajla i Sanja su mi bile najbliže prijateljice tokom gimnazije. Nas tri smo bile trio našeg razreda. Lufterke, koje su se uvijek izvlačile sa dosadnih časova i kojima je uvijek polazilo za rukom izvući se kod razrednice bez kazne. Prvi dan škole u gimnaziji smo se skompale i ostale zajedno dok nas različiti fakulteti nisu razdvojili, što je pokazalo da ipak nismo bile fantasticus kada nas je to razdvojilo i naša viđanja svelo na minimum. Raja iz osnovnjaka, rasklimana Majinom smrću više nikada nije bila ista. Mi smo bile četvorka, bez Maje to nije bilo to,... pozdravljale smo se i pozdravljamo se kada se sretnemo... Bile smo raja sa svima. Kako smo išle u školu u kojoj su svi u jednoj smjeni, kompletna škola, tako smo imale mogućnost koju smo iskoristile, poznavati sve i svakoga ko je iole vrijedio u toj školi. Poznavale smo i «sve što valja» i iz drugih škola. Kada bi izašle u bilo koji kafić, klub, gdje god, imale bi poznanika. Kako u Sarajevu status najboljih drže 4 gimnazije, od kojih su «Prva» i «Druga» najljući rivali, one koje se bore za prvu poziciju. Nas tri smo išle u jednu od tih. Ekipa s kojom smo u to vrijeme izlazili su bila raja iz jedne od tih top4 gimnazije. Svaki vikend smo provodili u jednom rock klubu jer su se održavale svirke uživo. Posebno smo bile bliske sa ekipicom frajera iz 'suparničke' škole. Izlazili smo zajedno, dernečili, zajebavali se, ma ludnica. Opet je bila zima, ne sjećam se koji mjesec, tamo negdje jedanaesti ili dvanaesti, nisam sigurna. Hodamo zagrnuti bundicama koje bijahu trendi te zime. Hunterice... makar nešto prigodno temperaturama. Nikada nisam bila rob mode,... minicu ni za živu glavu ne bih obukla kada bi minusi upekli, ali ok detalji i jesu ono što čini pomodarstvo. Izašli smo, naša ženska ekipa, prvo popiti kafu a onda se naći sa ostatkom ekipe. Ulazimo u jednu od omiljenih nam kafanica, naručujemo u jedan glas, isto. Čavrljanje ili bolje reći tračanje, svega, svačega i svakoga. Nakon nekih sat vremena nalazimo se sa muškom ekipom. Bili su nam kao braća, super prijatelji. Zadnji stiže Edo, kao i uvijek zadnji. To nam je bila zajednička karakteristika, uvijek smo kasnili. Taman je svirka i počela. Dobri stari YU rock. Svima nam je bio pun qurac tadašnjih i sadašnjih instant proizvoda i instant hitova MTV-a. Popili smo, mašala što bi se reklo. Nako malo teturali, smijali se glupostima i gušili se u dimu cigareta. Kao i svi mladi, željeli smo mnogo od života. Svi smo imali snove, željeli biti uspješni, sretni i zadovoljni, u svojoj domovini, u svome gradu. Više od svega smo voljeli Sarajevo. Mnogo puta smo pokušavali sjetiti se svih pjesama posvećenih Sarajevu. Nikada nismo uspjeli sjetiti se svih. Super je bio filing pripadanja i bivanja dijelom tog društva. Rastali smo se oko ponoći jer smo imali obaveze prema školi a malo smo je zapostavili, svi đuture. Nas tri smo bile prva smjena, sve četiri godine gimnazije smo bile prva i sve tri smo sve te godine izbivale sa prvih časova koje bi obavezno prespavale. Nakon treće godine nas nisu ni zapisivali. Tog jutra za divno čudo sam stigla na prvi, ali Sanja i Ajla nisu. Negdje nakon dvadesetak minuta kako je čas počeo, stigla mi je SMSica od Sanje. Izletila sam kao furija iz razreda, nakon nekoliko sekundi se vratila po stvari i otrčala do Sanje koja je živjela u neposrednoj blizini škole. Edo je umro. Imao je srčanu manu za koju niko nije znao i srce mu je tokom noći u snu otkazalo. Edo, tako mi je značio. Bio je posljednji dečko u kog sam bila zaljubljena. Iako malo feminiziran, meni je bio oličenje savršenstva. Imao je 19 godina. Nisam mogla shvatiti zašto svi ljudi do kojih mi je stalo nestaju iz mog života na tako tragičan način. Prvo Maja, zatim Edo. Nekad mi se učini da sam loše društvo, da donosim nesreću. Ali, znam da to nije do mene... Sahrana je bila dva dana nakon njegove smrti. Velika skupina ljudi kretala se kao crna gusjenica prema groblju. Bilo je preko pet stotina ljudi. Kiša je padala, kao da i samo nebo oplakuje gubitak mladog života. Tišina je obavijala kao oblak tu povorku. Hodali smo ujednačenim ritmom. Crni kišobrani, mnoštvo crnih kišobrana, crnih cipela i kaputa. Kišne kapi su se razlijevale o kišobrane ujednačenim ritmom proizvodeći tupi kišni ritam 'kap, kap, kap' u nedogled. Gledala sam u kišnu kapljicu koja mi se razlijepila o crnu cipelu dok smo stajali i čekali da Edu za sva vremena zemlja prekrije. Otišao je i on. Kao što slagalica bez jednog svog dijela više nije slagalica (ok je slagalica ali nepotpuna i samim tim nepostojana), tako se i ovo društvo raspalo. Fakulteti su nas još više udaljili jedne od drugih. Viđamo se tek povremeno, a kada se to desi, uvijek se priča o Edi i uvijek se svi ucrnjačimo i ne budemo ni za što. Više se ne zbližavam pretjerano s ljudima. Ne želim gubiti prijatelje, jednog po jednog tako što ih smrt odvede pod zemlju. Ne vjerujem u raj ni u pakao, tako da oni nisu završili na nekom boljem mjestu. Voljela bih da jesu. Prošlo je vremena od toga svega... vrijeme liječi rane kažu,... ne liječi, samo ih zaliječi. One su uvjek tu, kao tragovi na duši, kao ožiljci na koži.

- 15:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.12.2004., utorak

FoTTogRaFija Za 18. rođendan sam si kupila fotoaparat. Analogni, iako je zavladala digitalna era i kod nas, ma koliko mi zaostajali za ostatkom svijeta. Taj fotoaparat je bio prva vrijednija i funkcionalna stvar koju sam si ikada kupila. Uzela sam si ga, čisto da ne slušam roditeljska upustva kako da koristim njihov. Gledam ga baš sada. Leži mi na stolu,... ovoj masivnoj drvenoj gromadi koja ga čini stolom na kojem pišem sve to što pišem. Analogne više niko ne kupuje, jer sa digitalcima je sve mnogo jednostavnije. Istina je to,... ali užitak nije isti ma koliko kvaliteta samih fotografija bila ista ili slična. Tehnologija napreduje,... samo kada se sjetim prvog kompijutera,... 'comodore 64', pa nakon njega,... 286, pa 386, pa 486 pa na dalje,... 5 inchne diskete do današnje internet komunikacije, prenosa podataka brzinom svjetlosti,... LPica, preko kaseta do minidisca i mp3 playera.. kolika je ranije bila fascinacija posjetama kinu,... do toga da sada svi možemo imati vlastito kućno kino... Ono što me privlačilo od kada znam za sebe je film. Iako se ne sjećam toga, moj prvi posjet kino projekciji je bio kada sam imala nepunih godinu dana,... možda je baš tada i počela moja opčinjenost sedmom umjetnošću... Krenuvši u gimnaziju zaluđenost je bivala sve jačom, iako se nakon nje nisam usudila ni pokušati upisati filmsku akademiju, što zbog budućeg materijalnog obezbjeđenja, što zbog straha od neuspijeha. Išla sam u jednu od elitnih gimnazija, a samim tim dobila i etiketu pripadnosti nekom čudnom društvenom sloju. U igri su bile dvije odnosno tri gimnazije koje su bile kao elitistički orijentirane,... ona treća bi uvijek bivala trećom dok su se prve dvije uvijek prepucavale i uvijek je postojao neki vid antagonizma između te prve dvije. Poznavala sam samo svoju,... jer zbog tog 'antagonizma' se nismo zbližavali sa likovima iz drugih škola,... bili smo svijet za sebe. U njoj, a pretpostavljam, ma sigurna sam i u ostalim, je vrvilo od predrasuda raznih oblika. Od toga u kojem dijelu grada živiš, od toga koju vrstu muzike slušaš, kako se oblačiš i na koja mjestazalaziš, do moje koja je u biti bila neki kriterij po kojem sam sudila ljude a to je bilo po tome koje filmove ko gleda. Meni je to makar jako puno govorilo o ljudima a i danas isto,... iako sada ne križam ljude koji obožavaju filmove koje ja prezirem iz svog života, kao što sam ranije činila. U toj školi, da bi se uklopili morali biste nosom zapinjati za oblake, ili pak zvijezde. Neću lagati pa reći da ja nisam bila takva,... ali ipak sam se držala atmosfere. Prvi razred bi bio privikavanje na novo more u koje smo uplovili. Koliko bi se brzo snašli i zaplivali u njemu ipak jeste u mnogome značilo za dalji opstanak u njemu. I još ako biste našli neku brodicu koja bi vas primila,... pa onda ste se već uklopili i postajete dio 'raje' iz gimnazije koju će svi prepoznati u gradu. Nema mjesta u gradu, kafane, kluba ili bilo čega gdje ne biste bili rado viđeni. Derneke koje biste zajedno organizirali bili bi oni o kojima bi se pričalo mjesecima i godinama,... o pojedinim se i dan danas priča. Fotografija... One najdraže ili pak one koje mi posebno znače držim u jednoj kartonskoj kutiji. Kutiji mog prvog mobitela... inače onda kada sam ga uzela predstavljao je statusni simbol,... a sada je stvar pomodarstva,... ova grupa koristi ovog ili onog proizvođača, ona nekog trećeg,... Među svim tim fotografijama jedna se izdvajala. Bila je posebna i neponovljiva. U gimnaziji sam imala jednu poznanicu s kojom bi s vremena na vrijeme završila ispijajući kafu u obližnjem kafiću kada bi se potrefilo da esvairamo istovremeno neke od dosadnih časova. Kafić je bio u neposrednoj blizini škole i u njemu su se mogli naći likovi od prvog do četvrtog razreda, a vezala ih je zajednička osobina vrtirepstva ili ti esvairanja dosadnih časova. Mahom su to bili učenici iste škole,... moje škole, stoga je to bila 'naša' kafana. Baš tu su se sklapala poznanstva i prijateljstva, i baš tu si upadao u 'društvo'. Filmski ukusi su nam se podudarali pa smo većinu vremena koje smo zajedno provodile trpšile na diskusije o filmovima. «Shawshank Redemption» nam je bio omiljeni, nakon njega «Gia»,... i jedna i druga smo bile opčinjene Angelinom Jolie. Ema je bila miran tip, ne povučena,... samo mirna,... željela je otići u Prag studirati režiju. Željela ali nije uspjela u tome. Ema ili vam u punom imenu Emanuela, je imala jako konzervativne roditelje koji je nisu željeli pustiti iz svog vidokruga, da bude van njihove kontrole. Završila sam gimnaziju, upisala fakultet, otkrila sebe. Godine su prolazile... Jednog sunčanog jesenjeg popodneva čitala sam novine u onoj 'našoj' kafani, našavši se na kafi s ekipom iz gimnazije. Među smrtovnicama sam vidjela jedno poznato lice,... Ema. O njenoj smrti su kružile mnoge priče. Od one izvorne koja mi je u takvom obliku nepoznata, do mene je došla neka modificirana, dorađena, dograđena,... većim dijelom neistinita. Navodno, pričalo se da je leezba i kao ta priča je došla do njenih roditelja koji su joj prekopali sobu i pronašli nekakva pisma koja su od neke njene navodne djevojke. Roditelji su joj zaprijetili da će je izbaciti iz kuće, voditi psihijatru, na liječenja, smatrali je greškom, sramotom i slično,... i kada su je konačno htjeli prisilno udati za nekakvog tipa a s obzirom da nije bila bliska ni sa kim a držali su je zatvorenu u kući, bila premlaćivana što od oca što od majke,... to je kao bila kap koja je prelila čašu. Našli su je u kupalitu prerezanih vena. Ne znam,... a ni ne poznajem ikoga s kim je ona bila u kontaktu (nije bila neki društven tip) da bih mogla ispitati priče, a na kraju nije me se ni ticalo. U mom dnevniku je zavedena kao četvrta osoba koju sam poznavala a koja se ubila. I od toga je prošlo nekoliko godina. Ja sam u Londonu, radim postdiplomski rad s nadom da ću i ostati u Londonu ako se ukaže prilika. Da odem što dalje od Balkana i Balkanske mahale. U međuvremenu sam se povezala sa organizacijom koja se bavi promicanjem prava queer osoba,... radila sam koliko sam mogla u nekoj pozadini,... upoznala mnoge divne ljude. Mislim super je meni bilo kući, ali, u Londonu sam se ipak osjećala kud i kamo slobodnije. Samnom su prostor dijelili moj fotoaparat i kartonska kutija sa slikama. Kutiju nisam dugo otvarala, ali mi je bilo bitno njeno prisustvo. Kada sam uopće stigla u London, slučajno sam upoznala svoju jednu sugrađanku i prilično smo se brzo skompale. S obzirom na to da su nas obaveze i radovi gušili,... nismo si postale pretjerano prisne. Tek ono što bi se reklo, draga osoba s kojom s vremena na vrijeme odeš na piće a da je 'naše gore list'. Život na Zapadu tekao je mnogo bržim ritmom no kod nas. Hedonizam je bio rezervisan za visoki stalež i aristokraciju,... Jedne prilike sam je pozvala k sebi. Andreu, Deu,... kako god,... Zavalila se na kauč dok sam nam pravila kafu. Dea je završila mojoj suparničku školu... smijale smo se tomu,... jer sada je to tako djetinjasto i banalno zvučalo i izgledalo. Dala sam joj kutiju i izvadila slike da joj pokažem jer je bilo mnoštvo slika iz perioda tokom gimnazije...bile smo generacija pa je postojala velika mogućnost da imamo neke zajedničke pozanike koji nam nisu pali na pamet do sada. Zazvonio mi je telefon i otišla sam u kuhininju obaviti razgovor. Bila je to Lana,... sa informacijama da nam je rezervisala apartman na mom omiljenom jadranskom otoku... kako volim tu zenu, uh! Sva sam se raspilavila na telefonu i nakon koje minute zavšivši razgovor vratila sam se sa smiješkom u boravak gdje sam zatekla Deu svu u suzama sa nekom slikom u rukama. Prišavši bliže shvatila sam da drži sliku Eme i mene u 'onom našem' kafiću s nekim blesavim kezom na licu. «Poznavala si je?», jedva je procijedila. «Jesam...», zbunjeno sam odgovorila pokušavajući shvatiti o čemu je riječ,... Počela je jecati jače,... Otišla sam u kunjihu i razmutila joj šećera i vode,... da se nekako pokuša smiriti,... Sa čašom sam ušla nazad u boravak,... Pružila joj čašu koju je ona spustila na stol. «Zbog mene je mrtva,... ja sam kriva»,... jedva razumno od jecaja je procijedila. «Pokušala sam sve zaboraviti, ostaviti iza sebe. Čak sam se preselila, otišla tako daleko od kuće, od svog grada,...samo da zaboravim, da ne mislim o tome. I mislila sam da sam uspjela u tome...» Priča je donekle bila istinita,... a pisma su bila Deina,... Nisam znala što učiniti,... što reći,... kakav stav zauzeti. Šutjela sam. Nakon nekoliko minuta, zagrila sam je i tako je zaspala prvo ona,... pa onda i ja,... rukav mi je bio mokar od njenih suza. Ujutro je otišla,... prvo se izvinula a zatim zatvorila vrata za sobom. Deu više nikada nisam vidjela,... Vratila sam se kući... ... bes ga, jedna obicna fotografija, jedan zivot, jedna smrt, a koliko drugih zivota...

- 15:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Osmijeh Na obali mora Uz sjaj zvijezda Sa crnoga neba Uz svijetlost koju mjesec baca Sa tamnoga svoda nebeskoga Na obalu mora Na dušu ili dvije Na jedno ili drugo Gdje neko nekog čeka Ili gdje dvoje jednim postaje Gdje prvo živi za drugo I obrnutno Negdje iznad svega pitanje lebdi kao oblak neki Kao oblak koji se ne primjećuje ako se ne osjeti Gdje se budi nada Gdje očaj smisao svoj gubi Gdje tuga ne može naći mjesto Gdje suza može biti samo sretna Gdje bučno nikad nije Gdje potrebno govoriti nije Gdje sve već rečeno je Uz šum trave Uz šum lišća Uz vjetrić koji nosi miris mora Uz vjetrić koji miješa miris snova Ruka u ruci Zatvorih oči Poruka u boci Riječi na papiru Papiru koji je u boci Izgubljena boca Na pijesku Na obali mora Plutani čep koji čuva papir Da se riječi Ispisane na njemu Ne izgube u njemu Upućene nekome A možda i nikome Misli koje lete Misli pretočene u riječi Mada im je opseg veći Širi no što riječi limitirane granicama mogu reći Misli koje jednom Uhvatih u mrežu Izbacih ih na suho Prebacih ih na papir Papir ubacih u bocu Na kratak put krenuh već Sa jedne Na obalu drugu Bocu bacih s broda Na mjesto između Obale te dvije Vratih se na prvu A tamo nađoh bocu svoju Nađoh papir svoj I riječi na papiru Svoje Da li istinu da tražim Ili je ona tu kraj mene Pitanje je s kojim bocu bacih Što dalje od sebe Da mi možda odgovor neznani da Boca mi se vrati Možda su to struje morske Možda je to sudbina Možda je to Možda je Možda Ne znam Otvorih oči Ruka u ruci Uz vjetrić koji miješa miris snova Uz vjetrić koji nosi miris mora Uz šum lišća Uz šum trave Dva oka koja gledahu u dva moja Bila zatvorena ili ne Ova dva su bila tu Kraj mene Radi mene Oblaka više nije bilo Pitanje se nije osjetilo Pitanje je nestalo Odgovor se otkrio Tamo gdje je oduvijek i bio Našla su ga oka dva Koja u moja gledaše tad Toplina nježna Prostruji mi tijelom Stisak ruke dvje postade Postade još jači Postade toliko jak Da ga niko Omekšati neće moći Navidljivom tintom U očima jedne U očima druge Ispisaše se riječi dvje Riječi toliko željene Toliko čekane Toliko tražene Toliko čvrste Iskrene Oči u oči Licem u lice Osmijeh Osmijeh pripadnosti Osmijeh ljubavi

- 01:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Prikrivanje Razmisljam o tome kako se covjek mijenja. Tako mijenjajuci se ipak zadrzava neku sebi svojstvenu liniju, osobinu, sta li vec, ali uvijek nesto. O tome koliko i sta sve to gubimo vremenom, starenjem, sazrijevanjem, sa svim tim promjenama. Istina je da ljudi koji nas okruzuju u bitnome mogu uticati na nas, doprinijeti nasem razvoju, a kakav ce on biti na nas zavisi od mnogo faktora. Ne zelim reci da ste VI zanemarljiv faktor u mom sazrijevanju i odrastanju, primjerice. Gledam sebe od prije godinu dana. Po onome sto sama vidim, dosta sam se promijenila. Ako te promjene vama nisu vidljive, meni ipak jesu. Zivot je jedna velika i duga skola, ne sjecam se ko, ali neko mi je jednom rekao. Svaki dan se uvjeravam u to. Grijesila sam jer sam vjerovala ovome ili onome. Svoje sudove mijenjala pod uticajem drugih, klimala vlastite iako oni nisu bili pogresni. Grijesila sam i u tome sto sam drugima servirala svoje stavove, bez pretjeranog razmisljanja da li je sve to ok i da li sam to uopce trebala uraditi. Nikome nikada nisam zeljela lose. Jako cesto se uhvatim u nekim analizama,... tumacenju onoga sto mi je neko rekao,... trazenja nekog drugog znacenja svega toga. Mislim da je to odraz moje nesigurnosti i nepovjerenja u druge. Ne mogu reci da ranije nisam sve to radila, ali mislim da je sve to ipak bilo u znatno manjoj mjeri. Lazem u nekim glupim situacijama... ili bolje reci da se drugacije predstavljam. Prije nekog vremena sam sjedila na kafi ili je to bilo neko pice s jednom vise poznanicom nego prijateljicom. Mislim da je ona gay, mada nisam sigurna u potpunosti. Znam da je tada bila (ne znam da li je jos uvijek) u vezi sa jednom djevojkom. Prica je bila o nekoj buducnosti. Ona je sigurna u to da 'ovim' zivotom nece zivjeti u nekoj buducnosti, da ce se udati i imati djecu iako je zbela. Pitam je kako ce biti sretna u takvoj vezi i takvom zivotu jer odgovor joj je bio da je to ono sto ona mora da da svojoj porodici koja joj je bila najveca podrska u zivotu. Odgovorila sam na sve to nekim odgovorom tipa, da ne znam i ne mogu da sudim i da ona najbolje zna sta je najbolje za nju. Red je bio da ja govorim o svojoj toj buducnosti, ili vam ga, kako se u njoj vidim. Nako hladno,... ne znam zasto,... odgovaram da sam se oduvijek vidjela samom sa prijateljima bez nekih pretjeranih obaveza. U biti slagala sam, sto nisam bila svjesna dok nismo okrenule na neku drugu pricu. Istina je da se ne vidim u buducnosti, ali ono sto u njoj zelim je osoba koju cu voljeti, brak je apsolutno nebitan, dijete koje bi u mojim zeljama bila curica, stancic i vikendica... bilo gdje, dok god sam s osobom koju volim i osobom s kojom zelim prozivjeti zivot svoj. S osobom koja ce me ciniti sretnijom iz dana u dan i osobom koja ce se tako isto osjecati samnom. Da li izbjegavajuci dati pravi odgovor na dato pitanje pokusavam sakriti svoju ranjivost (ako je to uopce ranjivost), sebe prikazati u nekom drugom svjetlu (kao nonemotional djevojce) ili sta, ne znam. I svaki put kada uradim nesto slicno, vracajuci si film i analizirajuci ga, na takve stvari se lupim rukom po glavi s komentarom 'koja glupost'... .... mislim,... Damn!

- 01:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #