15.12.2004., srijeda

Kako postah LesBosTaR Na svijet sam došla jednog hladnog januarskog dana u doba tada nam drage a nekima i sada, Jugoslavije. Svjetlost ovoga svijeta ugledah u porodilištu «Jezero», koje je danas posljedicom ratnih dešavanja koja zahvatiše naš grad ali i državu, uništeno. Bolnica, porodilište u kojoj su na svijet dolazili novi životi, naši sugrađani, sada je predmetom otimačine naših političara koji otimaju od naroda sve što vrijedi. Od porodilišta žele napraviti hotel, a da pojedini ti isti političari, ljudi na vlasti budu mu vlasnici. Ko je izgradio to porodilište? Naši roditelji i mi sami. Od čijih se plata odbijalo za izgradnju tog porodilišta? Od plata naroda, građana. Od čijih se plata odbija i sada za stambeni fond? Ko dobija stanove? Ko gradi stanove, nadogradnje od preko 100 kvadrata? Političari i poslijeratni tajkuni imovine sumnjiva porijekla. Kako je najlakše od portira stići do univerzitetskog profesora? Pitajte profesora Smaju Halilovića,... odgovor će biti 'napornim radom'. Ali šta se krije iza tog odgovora? SDA ili Za BiH,... u prenesenom značenju – POLITIKA. Onda se zapitam, ko mi vodi državu u kojoj živim. Ko se brine za moju budućnost, ko mi daje mogućnosti i ko mi daje bezbijednost. Niko. A sami se za to ne možemo brinuti, možemo malim udjelom ali da bi to radili moramo imati potporu države. Šta rade? Donose sulude zakone koji ih oslobađaju krivice za sranja koja su činili trpajući si novac građana u džepove. Gaze sve i svakoga da ostanu u staratelji kožnih fotelja u kojima si peglaju guzice. Uh, iznervirah se. Ali moram se doataći dok ne pređem na nešto drugo i «Avaza» i minule situacije sa porodicom Varešanović. Bojkotujem «Avaz» već godinama. I onda se desi ovako nešto. Zapitam se, protiv koga i na uštrb koga oni vode svoj 'križarski rat'. Ko im je omogućio da se ponašaju i osjećaju tako nedodirljivim. Koga oni prosvijetljavaju? Mene sigurno ne. Sa čijim se životima oni kockaju? Sa vlastitim, to sigurno ne. Novine u kojima se piše članak o pjevačici Sarah O'Connor a uz članak stavlja slika Linde Hamilton (koja je kao trebala predstavljati sliku dotične pjevačice) koaj je igrala lik Sarah O'Connor u serijalu (ili bolje reći trilogiji) «Terminator». Toliko o njihovoj upućenosti u ono o čemu pišu. Ok, idemo dalje. Prve godine života provodim živeći s roditeljima u podstanarskom stanu na Kovačima. Roditelji su željeli (a to im je i životna želja) imati vlastitu kuću na Čaršiji i to baš na Kovačima. Bili smo podstanari i izgradili vikendicu u okolici Sarajeva. Roditelji su tražili lokaciju na tom području Kovača i baš kada su je našli i bili spremni izletiti novac za zemljište, moji nisu imali dovoljno za potkupljivanje vlasti koja je davala dozvolu aplikantima. Izvisili smo. Pa sad očigledno je korumpiranost postojala i prije rata, ali u znatno manjoj mjeri. Baš u tih nekoliko mjeseci dogodilo se to da je tata dobio ponudu za stan od firme negdje oko Logavine ulice, moja majka i njegova mati umrla je od srčanog udara. Još neko vrijeme smo živjeli kao podstanari dok se tetka, očeva sestra nije udala, a mi se preselili kod dede u meni najdraži kvart u Sarajevu. Nebitno koji je, subjektina sam po tom pitanju, jer odrasla sam tu. Iz jednog vrtića (zvao se «Prvi koraci») koji je sada čini mi se Vatikansko veleposlanstvo ili šta već, prelazim u drugi u neposrednoj blizini mog prebivališta. Taj se zvao «Mladen Stojanović», sada je to francuska ambasada. Godine prolaze i krećem u Osnovnu školu «Miljenko Cvitković», kako ju je Senad Hadžifejzović nazvao nedavno u svom dnevniku, elitnom sarajevskom onovnom školom. Bila sam prvi razred, družila se sa svojom prvom komšinicom koja je početkom rata pobjegla na Pale a sa Pala negdje u bijeli svijet. O njoj sem toga ne znam više ništa. Zove se Gorjana, Goca, kako smo je zvali. Sestra moje prijatljice iz razreda mi je bila nešto kao idol. Imala sam neko strahopoštovanje prema njoj. Zračila je nečim a kada god bi se susrele, sjećam se kako bih se postidila. Godinama mi nije bilo jasno što je bilo uzrok tomu. Prvi put sam se zaljubila u trećem osnovne. Tarik se zvao, išli smo zajedno u razred. Naravno nije bilo teoretskih šansi bilo kome da kažem što o tome. To je bila moja tajna. Naš najlježniji susret sam zamišljala kao poljubacu obraz u našem dvorištu. Nije se desio. Nakon te cure koju sam pomenula bilo je još nekoliko tokom osnovne škole koje su mi predstavljale te tako reći 'idole'. Upisujem gimnaziju, ne znam zašto baš tu. Da li je to slijedom inercije, budeš dobar učenik u osnovnoj upišeš štrebersku gimnaziju ili što je bila najbliža. Vjerovatno je meni presudilo ovo drugo. Upisala sam i završila Drugu gimnaziju. Tu sam upoznala mnoge divne ljude. Super strana te škole je bila ta što je za razliku od drugih, davala potpunu slobodu svojim učenicima u izražavanju vlastitih stavova, mišljenja i samim tim uticala na njihov dalji razvoj pozitivno. I u gimnaziji sam našla neke djevojke koje su mi predstavljale ono neki 'idol tip'. Željela sam im se približiti. Naravno dignut nos kao što sam rekla u nekom od predhodnih tekstova bio je vrlo bitan da postanete neko u toj školi. I ja sam si postavila skelu i digla nos u visine. Upoznala sam tu klapu i bila dijelom nje. Negdje krajem trećeg razreda gimnazije bila sam zaljubljena u prijatelja koji je bio student. Bili smo jako si dobri. Bila sam luda za njim. I kada sam mu to sve htjela reći.. rekla sam u kinu. Išli smo gledati neku sladunjavu romantičnu komediju. Sjedili smo zagrljeni,... i u jednom trenutku sam mu šapnula na uho da mi se strašno sviđa. Odgovorio je da ćemo razgovarati o tomu i zagrlio me. Nakon kina smo otišli na kafu u jedan mirni kafić. Tu mi je rekao da je gay. Smijala sam mu se. Sve je palo u vodu. Mnogo smo pričali o tome i takvom životu. S njim sam počela upoznavati i cure i dečke iz 'tog svijeta'. Bez obzira no, još uvijek sam se palila na dečke. Ispostavilo bi se, da je svaki koji bi mi se svidio bio gay. Digla sam ruke od svega. Čekala sam da dođe šta dođe, nisam željela više tražiti. Sreća stigne kad joj se najmanje nadaš, rekli bi. Jednom smo tako bili na jednom derneku 'te raje'. Tu sam upoznala jednu djevojku koja me jako jako jako dojmila. Neprestano sam razmišljala o njoj i shvatila da sam ustvari zaljubljena u nju. U početku je to bio šok za mene. Istina, kao klinka jesam šutala loptu u Velikom parku i igrala se sa autićima. Mrzila barbike i ostale pizdarije koje su curicama okupirale misli. Ali da ći se zaljubiti u djevojku, nisam ni sanjala. Godinu dana mi je trebalo da to priznam tom prijatelju, bivšoj ljubavi. On se samo nasmijao i rekao da je oduvijek to znao. Nikada mi nije bilo jasno kako i njegov odgovor da je to osjetio. Gaydar, nisam ga posjedovala. Prihvatila sam se samom spoznajom sebe, to mi nije bio problem kao mnoštvu drugih. Nisam trčala pred rudu, petljajući se sa curama. Trebalo mi je skoro dvije godine da se upustim u vezu sa djevojkom. Do tada nisam ni poljubila djevojku. Pokušavala sam ja i sa dečkima ali uvijek bi s njima imala neki sestrinsko-bratski odnos i uvijek mi je bilo incestualno sexualno se petljati s njima. Tu i tamo desio bi se koji one night stand, iz čistog zadovoljavanja animalnih nagona. Ne znam kako da opišem susret sa mojom prvom djevojkom. Desilo se to jednog kasnog ljeta, jedne godine nakon rata. Već je mobilna telefonija zavladala pa su komunikacije olakšane. Internet naravno još više omogućio stupanje u kontakt sa ljudima meni sličnim. Uvezala sam se u grupu mladih ljudi koji su formirali društvo queer* osoba. *queer - termin koji se koristi da opiše cijelu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu zajednicu, kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život van hetero-patrijrharnih normi (tzv.supporteri) Živjela sam i još uvijek živim dvostrukim životom, kao i velika većina 'nas'. Djevojku sam slučajno upoznala na jednom chatu ubijajući dosadu na njemu. Danima bi tako chattale, zezale se. Nismo se uopće doticale priče o seksualnosti. Nakon nekoliko mjeseci poznanstva, pozvala me za vikend kod sebe. Živjela je u Osijeku, pa bi bilo zgodno malo promijeniti sredinu, tako odmoriti se malo u dobrom društvu preko vikenda. Rekla je nešto tipa, slobodno da povedem dečka, na što sam ja bez razmišljanja (što mi se relativno često desi da mi je jezik brži od pameti) izletila da nemam dečka jer sam poluLezBa. Odgovor je brzo uslijedio (SMSale smo se),... da već neko vrijeme želi nešto da mi kaže a ne zna kako, a to bi bilo da je ona leezba. Taj vikend bi se trebao odigrati mjesec dana nakon tog razgovora. Ona se kao bila zaljubila u mene kroz moju priču. Istina, ona se meni jako sviđala, ali mi nije imponovalo da je neko tako 'lud' zamnom. Došao je i taj vikend koji smo trebale zajedno provesti u njenoj vikendici u okolici Osijeka. U putu sam stalno vrtila priču kroz glavu kako da je otkačim, jer koliko god mi se ona sviđala i koliko god se ja njoj sviđala, ako se desi da ne bude hemije između nas sve to pada u vodu. Ako ja ne budem osjećala hemiju, da se ispravim. Mislila sam o tome, ako dođe do toga, kako da je ne povrijedim a da ostanemo u kontaktu. Bila je super cura i nisam je željela izgubiti. Izlazim iz busa u Slavonskom Brodu. Tako smo se dogovorile jer je ona željela doći po mene. Nisam znala put pa se nisam usuđivala krenuti vlastitim automobilom. Kasnila je nekoliko minuta... svaka misao bi došla do pola sebe i nestala utopivši se u mnoštvo drugih također polovičnih. Bila sam užasno nervozna. Približavala se, primjetila sam njen autić. Izlazi iz auta i nervozno mi prilazi sa istim takvim nervoznim osmijehom na licu. Pružam ruku i predstavljam se. Drži mi ruku, a meni noge klecaju, sva se tresem. Uh, nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Jesmo mi pričale i poznavale se, ali ovo nam je bio prvi susret. Ostala sam bez teksta. Otišle smo na ručak u neki osiječki restoran. Bila je zanimljiva uživo kao i preko chata. Upoznala me sa svojom ekipom koja je znala u kojoj smo relaciji. Nismo se smjele dodirnuti. Ne mogu vam opisati želju koja je u meni gorila, vrištala, a nisam je smjela pokazati. Navečer smo otišle do starih zidina. Tu smo sjedile nekoliko sati. Tu smo se prvi put poljubile i prvi put dočekale jutro zajedno u zagrljaju. Šta je dalje bilo... budem pisala neki drugi put,... ali to je to, kako sam postala ono što sam sada. Naravno, ne guram se niti u jednu ladicu. Sebe ne gledam kao streight (hetero), niti kao biseksualku, niti kao leezbu. Ja sam jednostavno djevojka, žena, obično ljudsko biće koje kada voli, voli. A koga voli, nije određeno spolom. Zadnjih godina, istina, samo su žene u igri, ali ne znači da jednog dana to ne bude i neki tip... Toliko.

- 20:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #