Let sam prespavala.
Hotel je bio i više nego ugodan. Čim sam došla raspakovala sam se, smjestila stvari i legla malo odspavati. Nadmorska visina me uvijek obarla s nogu. Kad sam se probudila već je bilo vrijeme za ručak. Otišla sam na brzinu nešto prezalogajiti i probati stazu. Sve je bilo tako čisto, tako održavano, nalickano, ni blizu našoj Bjelašnici i ni jednoj drugoj planini u BiH. I sam zrak je nekako čudno mirisao. Bijelo prostranstvo i četinarske šume su bile svuda dokle je pogled dopirao. Spustila sam se i skinuvši skije otišla do obližnjeg nazovi kafića na čaj. Sjela sam za stol do prozora, jedini slobodan koji je bio u čošku. Drmao je tehno, ali ne tako žestok, pa je bio uhu ugodan, dizao mi je raspoloženje. Mislim da me i ovaj prvi dan potpuno oporavio.
Par stolova od mene sjedjela je neka djevojka, sama, jedina pored mene koja je sjedila sama. Inače u hotelu su bili ili parovi, porodice sa djecom ili grupe prijatelja. U kafić je ušla neka porodica, roditelji sa dvoje djece, mislim predškolskog uzrasta. Ustala im se. Pogledom je kružila po kafiću. Zaustavila ga je na meni, tražeći mjesto. Potvrdno sam klimnula glavom. Prišla je. Izvinula se, a ja sam odgovorila mahanjem ruke, jer je izvinjenje bilo nepotrbno, razumjela sam je. Prvih desetak minuta komunicirale smo na engleskom. Nakon što je shvatila da je izgubila upaljač i opsovala na «naškom» odvalila sam se od smijeha i dodala joj upaljač, a razgovor smo nastavile na «naškom». Djelovala mi je tako poznato, kao iz nekog sna, ne znam, ali kao da sam je nekad ranije vidjela, neki osjećaj, kao da je znam. Inače živi u Sarajevu, a od roditelji su je poslali u Austriju da malo propriča njemački. Sjedile smo nekih sat i pol vremena, a vrijeme kao da je proletjelo, učinilo mi se kao par minuta. Krenule smo zajedno ka hotelu, jer već je bilo vrijeme večeri. Nakon večere otišle smo do caffe bara u hotelu malo zaliti novo poznanstvo. Nakon priličnog broja ispijenih čaša crnog vina, ili bolje reći cijele boce, obje smo razvezale jezike. Pokazala mi je sliku svoje djevojke, koja se ipak nije baš najbolje vidjela jer je slikana sa leđa, s kojom je nedavno raskinula, jer, kako kaže nije to bilo to i nije je htjela više zavlačiti. Na mom licu se opet pojavio onaj grč bola,... rekla sam joj, rekla sam joj za Tanyu. Ne znam što je mislila, da je bolje da ništa nije spominjala ili da je ipak rekla to što je rekla. Da li neke duhove prošlosti ipak treba ostaviti na miru? Ne ako previše bole. Zabolila me je pomisao na to da mi je neko mogao učiniti nešto poput onog što mi je Tanya uradila. Ali konačno sam i prihvatila da se to dogodilo, da to ne mogu promijeniti i da živeći ograđena od sviju i svega ne mogu biti ono što jesam. «Prošlo je šest mjeseci, meni do sada najtežih u životu. Prošla su, to je najvažnije.» «Da, život ide dalje, ma koliko nam iskustva bila bolna.»
«Sjećam te se!!!», skoro pa sam vrisnula, a zatim skoro pa vrištala od smijeha. «Visila si u Clari! Sjećam te se,... s jednom tamnokosom djevojkom s pirsom u obrvi! Ja sam tamo jako često, tak šmekam ljude oko sebe». «Daaaaaaa! A i ti si meni nekako poznata, a nikako da se sjetim». A sve pokušavajući prikriti svoju nelagodu, odbiti nemoć koja me je htjela obuzeti, kopala sam po sjećanjima tražeći njenu sliku, negdje duboko skrivenu u mojoj glavi.
Djevojka iz Clare,... nikad nisam prozborila s njom, a vrtila mi se u mislima danima, mjesecima. Kako bih mogla zaboraviti te plave krupne oči, meku kratku kosu blago kovrdžavu, nisam zaboravila, možda samo čuvala u podsvijesti. Tačno se sjećam, sjedila sam s društvom u ljetnoj baštici u Clari, koja je inače ljeti puna, okupljalište urbane, kulturne i nadasve ne papanske raje u Sarajevu. Tamo se uvijek moglo sresti mnogo normalnih ljudi, mlađih ljudi koji nisu pobornici novog smjera u muzici, s moje strane nazvanog pop-folka, koji je ovladao ne samo Sarajevom, nego i daleko daleko šire. To je bilo prvi put kada sam je vidjela, sjedjela je za stolom do mog s djevojkom koja je imala pirs u obrvi. Zbog nje sam se počela buditi ranije i ići u Claru ranije no inače. Kasnije sam je jednom srela u ulici do svoje, vraćala sam se iz videoteke, u trenerci, raščupana, s kišobranom u ruci jer je kiša sipala u to vrijeme sumornom Sarajevu. Sudarili su nam se kišobrani, pogledala sam je i u istom trenutku se skamenila. Pokušala sam navući na lice osmijeh ali mislim da je izgledao kao neki dobro ukiseljen nego onaj iskren, drhteći,... Gledala me je čudno, ali ja poglede upućene meni uvijek pogrešno protumačim, pa se nisam ni usuđivala progovoriti niti bilo šta drugo učiniti, no oboriti glavu i produžiti dalje kući.
Željela sam je, možda čak i bila zaljubljena u nju, mada je nisam poznavala. Onda je uletjela Tanya. Tanya, kako je uletjela, tako je i izletjela iz mog života, ostavljajući za sobom dubok trag, ali svaki strag s vremenom izblijedi.
Zadnji put sam je srela kupujući novine prije no što ću ući u Tanyin ulaz, prije no što će mi mobitel zazvoniti. Nisam obraćala pažnju, jer mi je u glavi bila samo Tanya.
Prošla je ponoć i bilo je krajnje vrijeme da se zaputimo prema sobama. Probudila sam se u najboljem raspoloženju u proteklih šest mjeseci. Navukla sam svoje vječnost stare leviske i mekani, debeli vuneni džemper. Ušavši u restoran Nina mi je mahnula da joj se pridružim. Nabacila sam smješak, uzela si zdjelicu pahuljica sa toplim mlijekom i sjela za njen stol. Nakon što smo završile s doručkom otišle smo do caffea na kafu. Sjele smo za najudaljeniji stol da bi mogle pričati, mada gdje god da smo sjele, niko nas ne bi razumio, ali opet.
«Sinoć jesam bila pripita, ali ne i potpuno pijana da zaboravim šta sam govorila ili radila. Znam da je jako teško preboljeti smrt ili gubitak nekog osjećanja, ali to moramo. Nisam ni ja tako glatko prošla, ali odlučila sam da moram nastaviti dalje, jer inače sam izgubljena.»
Šutila sam i klimala glavom povremeno. Cigaretu sam nervozno vrtila po prstima. Zapalila je cigaretu, duboko uvukla dim, otvorila usta da nastavi priču, malo zastala a zatim progovorila.
«Vozila sam se tramvajem, vidjela sam njen ulaz, prolaz u kojem je njen ulaz. Vidjela sam nju u zagrljaju druge. Tramvaj je prolazio, moja usta su zjapila otvorena, nos mi se zalijepio za prozorsko staklo,... Nisam vjerovala vlastitim očima, da mi je neko nešto rekao ne bih mu pojerovala. Svojim očima sam morala. U tom se tramvaj zaustavio na semaforu. Ukrstile su prste, ovlaš se poljubile i ušle u haustor. Nju sam prepoznala, drugu nisam ni vidjela, ništa sem obrisa ženskog tijela. Vrijeme je stalo u mojoj glavi. Osjećala sam se kao u beztežinskom stanju, bilo mi je muka. Tramvaj je krenuo,... Morala sam nastaviti život, baš kao što tramvaj uvijek krene dalje nakon što ga semafor zaustavi, nastavi svoj put,...»
«Dosta više teških tema! Staze su super, skijaš, pretpostavljam? Voljela bih probati spustiti se na boardu, ali ne smijem strah me.»
«Bordanje je super, ali, prošli put sam umalo ostala bez glave. Dva mjeseca sam hodala sa slomljenom rukom. Mislim da se neću usuditi stati na board još duuuuuggggooo. Skijanje je sigurnije!»
«Divno, kakvo ohrabrenje! Hahahahaha mislim da ću bordanje ove godine izostaviti.»
Nakon višesatnog zajebavanja na skijama po planinskim obroncima, potpuno opijene svježim zrakom otišle smo na ručak. Zrak nas je totalno ošamutio pa smo otišle na spavanje u nadi da nećemo prespavati večeru. Tanya je nestala iz moje glave, sada se u nju uselila Nina. S osmijehom sam se uvukla u krevet.
Kada sam se probudila vrijeme večere je davno prošlo. Ninina soba je bila nedaleko od moje. Navukla sam trenerku i otišla pred vrata njene sobe. Da li ću kucati ili se vratiti u svoju sobu, dvoumila sam se. Ruka mi je bila na kvaci, čvrsto sam je stiskala. Konačno sam skupila hrabrosti i pokušala otvoriti vrata. Bila su otključana. Polako sam ušla u sobu. Nina je spavala. Sjela sam na stolicu naspram njenog kreveta. Gledla sam je. Vrijeme je letjelo, makar se meni činilo, nisam gledala na sat. Bila je ponoć kada sam nečujno izašla iz njene sobe. Na stolici sam nepomično provela više od sat vremena. Krenula sam prema svojoj sobi. Ipak sam se odlučila prvo svratiti do bara na jedno piće da me uspava, jer mi mislima mi je bila Nina i znala sam da neću moći zaspati, misli mi neće dati mira. U baru sam bila maximalno dvadeset minuta. Polako i malo opijeno s obzirom da nisam večerala krenula sam prema svojoj sobi. Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Nije mi dugo trebalo da utonem u san.
Ujutro su me probudile nečije noge koje su gurale moje. Trgnula sam se iz sna, ali se nisam smjela pomjeriti. Neko je ležao do mene, u mom krevetu! Pretrnula sam. Pravila sam se da spavam, ali disanje osobe koja je ležala do mene odavalo je da ta osoba ne spava, ta osoba je budna i leži nekoliko centimetara udaljena od mene! Polako sam se okrenula, još uvijek glumeći da spavam, ne usuđujući se da otvorim oči. Nakon nekoliko minuta koje su mi se činile kao sati, skupila sam hrabrosti da polako, kriomice otvorim makar do pola jedno oko, ono što je «skriveno» do jastuka. Hrabrost sam pincetom izvukla iz pete. Vrisnula sam. «NINA!!!» A ona se počela kikotati. «Trebam dobiti srčani udar?!», bila sam prestravljena, ali s nekim ogromnim olakšanjem i zadovoljstvom jer to je bila baš ONA. «Šta si tražila to si i dobila!» «Na šta misliš?!» Bila sam zbunjena, a mislim da sam se počela crveniti. «Znaš ti dobro na šta mislim!» Rekla je sa đavolskim osmijehom na licu. Bila je zadovoljna, očigledno je sve išlo kako treba, makar po njenom planu. «Od kada si tu, mislim ovdje, mislim,...?» «Otprilike sat vremena od kako si ti izašla iz moje sobe.» «Pa zašto si se onda pretvarala da spavaš?» «Bilo mi je drago,... ali nisam znala što učiniti.» «A onda ti je sjevnulo? Nek se Sandra ukoči od straha! Jel? Mogla si mi reći da izađem ako nisi željela da budem tu, a bila si svjesna moga prisustva.» «Pa, mogla sam, ali nisam željela. Dobijemo malo pravih prilika u životu,... kad si sjedila na stolici, osjećala sam tvoj pogled. Željela sam se okrenuti, uzvratiti ti ga, ali nisam smogla hrabrosti. Zato sam krenula za tobom. Mislim da je ovo jedna velika sreća što smo se srele. Možda smo trebale i ranije, ali sudbina je bila takva da nas natjera da propatimo, da prođemo kroz gusto trnje dok naiđemo na nešto vrijedno. Mislim da smo obje dovoljno patile i dovoljno, ako ne i previše tražile i gubile u životu, puno davale, a skoro ništa dobivale zauzvrat.»
Oči su joj zarosile, suza joj je krenula niz obraz. Pružila sam ruku k njenom obrazu i prihvatila suzu. Razlila se po mom kažiprstu, ali je još uvijek bila na njemu. Prst sam joj prinjela usnama i suzicu razmazala po usnici. Prišla sam joj i svojim dotakla njene usnice. Ostatak dana nismo se makle od mjesta gdje smo se probudile. Do večere, a nakon nje vratile se na isto mjesto,... i tako ostatak dana koje smo provele na planini.
Krenule smo nazad kući, nazad u Sarajevo, ali sada zajedno, obnovljene, drugačije, sretne,...
Desetak minuta nakon polijetanja aviona, počele su tubulencije. Stjuardese su nam, a bilo nas je dvadesetak u avionu, pomogle staviti maske sa kisikom,... odjednom sam vidjela vatru, vidjela sam dim koji je ostavljao trag za sobom, dim koji je dolazio iz motora,...
Nina mi je stegla ruku, od silne buke nisam ništa mogla čuti. Panika i užasne vibracije straha mutile su mi misli. Vidjela sam da je nešto govorila. Uspjela sam joj pročitati sa usana. «A konačno smo se srele! Ne želim sada umrijeti! Ne kada si ti tu!» Čitala mi je misli. Čvrsto sam joj stegla ruku, nadajući se da će me to probuditi iz stravične more koju sam proživljavala, nisam mogla vjerovati da je istinita. Htjela sam se probuditi u krevetu, u hotelskoj sobi, tik do njenog tijela, dok ona još uvijek spava. Ali ne, to nije bio san, nije bila noćna mora,... bila je stvarnost, bio je život, koji neće još dugo trajati.
Mrak,... crnilo, mukla tišina,...
Post je objavljen 22.12.2004. u 01:16 sati.