Razmisljam o tome kako se covjek mijenja. Tako mijenjajuci se ipak zadrzava neku sebi svojstvenu liniju, osobinu, sta li vec, ali uvijek nesto.
O tome koliko i sta sve to gubimo vremenom, starenjem, sazrijevanjem, sa svim tim promjenama.
Istina je da ljudi koji nas okruzuju u bitnome mogu uticati na nas, doprinijeti nasem razvoju, a kakav ce on biti na nas zavisi od mnogo faktora.
Ne zelim reci da ste VI zanemarljiv faktor u mom sazrijevanju i odrastanju, primjerice.
Gledam sebe od prije godinu dana. Po onome sto sama vidim, dosta sam se promijenila. Ako te promjene vama nisu vidljive, meni ipak jesu.
Zivot je jedna velika i duga skola, ne sjecam se ko, ali neko mi je jednom rekao. Svaki dan se uvjeravam u to. Grijesila sam jer sam vjerovala ovome ili onome. Svoje sudove mijenjala pod uticajem drugih, klimala vlastite iako oni nisu bili pogresni. Grijesila sam i u tome sto sam drugima servirala svoje stavove, bez pretjeranog razmisljanja da li je sve to ok i da li sam to uopce trebala uraditi. Nikome nikada nisam zeljela lose.
Jako cesto se uhvatim u nekim analizama,... tumacenju onoga sto mi je neko rekao,... trazenja nekog drugog znacenja svega toga. Mislim da je to odraz moje nesigurnosti i nepovjerenja u druge. Ne mogu reci da ranije nisam sve to radila, ali mislim da je sve to ipak bilo u znatno manjoj mjeri.
Lazem u nekim glupim situacijama... ili bolje reci da se drugacije predstavljam. Prije nekog vremena sam sjedila na kafi ili je to bilo neko pice s jednom vise poznanicom nego prijateljicom.
Mislim da je ona gay, mada nisam sigurna u potpunosti. Znam da je tada bila (ne znam da li je jos uvijek) u vezi sa jednom djevojkom. Prica je bila o nekoj buducnosti. Ona je sigurna u to da 'ovim' zivotom nece zivjeti u nekoj buducnosti, da ce se udati i imati djecu iako je zbela. Pitam je kako ce biti sretna u takvoj vezi i takvom zivotu jer odgovor joj je bio da je to ono sto ona mora da da svojoj porodici koja joj je bila najveca podrska u zivotu. Odgovorila sam na sve to nekim odgovorom tipa, da ne znam i ne mogu da sudim i da ona najbolje zna sta je najbolje za nju.
Red je bio da ja govorim o svojoj toj buducnosti, ili vam ga, kako se u njoj vidim.
Nako hladno,... ne znam zasto,... odgovaram da sam se oduvijek vidjela samom sa prijateljima bez nekih pretjeranih obaveza.
U biti slagala sam, sto nisam bila svjesna dok nismo okrenule na neku drugu pricu. Istina je da se ne vidim u buducnosti, ali ono sto u njoj zelim je osoba koju cu voljeti, brak je apsolutno nebitan, dijete koje bi u mojim zeljama bila curica, stancic i vikendica... bilo gdje, dok god sam s osobom koju volim i osobom s kojom zelim prozivjeti zivot svoj. S osobom koja ce me ciniti sretnijom iz dana u dan i osobom koja ce se tako isto osjecati samnom.
Da li izbjegavajuci dati pravi odgovor na dato pitanje pokusavam sakriti svoju ranjivost (ako je to uopce ranjivost), sebe prikazati u nekom drugom svjetlu (kao nonemotional djevojce) ili sta, ne znam.
I svaki put kada uradim nesto slicno, vracajuci si film i analizirajuci ga, na takve stvari se lupim rukom po glavi s komentarom 'koja glupost'...
.... mislim,... Damn!
Post je objavljen 14.12.2004. u 01:41 sati.