Za 18. rođendan sam si kupila fotoaparat. Analogni, iako je zavladala digitalna era i kod nas, ma koliko mi zaostajali za ostatkom svijeta.
Taj fotoaparat je bio prva vrijednija i funkcionalna stvar koju sam si ikada kupila. Uzela sam si ga, čisto da ne slušam roditeljska upustva kako da koristim njihov.
Gledam ga baš sada. Leži mi na stolu,... ovoj masivnoj drvenoj gromadi koja ga čini stolom na kojem pišem sve to što pišem. Analogne više niko ne kupuje, jer sa digitalcima je sve mnogo jednostavnije. Istina je to,... ali užitak nije isti ma koliko kvaliteta samih fotografija bila ista ili slična.
Tehnologija napreduje,... samo kada se sjetim prvog kompijutera,... 'comodore 64', pa nakon njega,... 286, pa 386, pa 486 pa na dalje,... 5 inchne diskete do današnje internet komunikacije, prenosa podataka brzinom svjetlosti,... LPica, preko kaseta do minidisca i mp3 playera.. kolika je ranije bila fascinacija posjetama kinu,... do toga da sada svi možemo imati vlastito kućno kino...
Ono što me privlačilo od kada znam za sebe je film. Iako se ne sjećam toga, moj prvi posjet kino projekciji je bio kada sam imala nepunih godinu dana,... možda je baš tada i počela moja opčinjenost sedmom umjetnošću...
Krenuvši u gimnaziju zaluđenost je bivala sve jačom, iako se nakon nje nisam usudila ni pokušati upisati filmsku akademiju, što zbog budućeg materijalnog obezbjeđenja, što zbog straha od neuspijeha.
Išla sam u jednu od elitnih gimnazija, a samim tim dobila i etiketu pripadnosti nekom čudnom društvenom sloju. U igri su bile dvije odnosno tri gimnazije koje su bile kao elitistički orijentirane,... ona treća bi uvijek bivala trećom dok su se prve dvije uvijek prepucavale i uvijek je postojao neki vid antagonizma između te prve dvije.
Poznavala sam samo svoju,... jer zbog tog 'antagonizma' se nismo zbližavali sa likovima iz drugih škola,... bili smo svijet za sebe. U njoj, a pretpostavljam, ma sigurna sam i u ostalim, je vrvilo od predrasuda raznih oblika. Od toga u kojem dijelu grada živiš, od toga koju vrstu muzike slušaš, kako se oblačiš i na koja mjestazalaziš, do moje koja je u biti bila neki kriterij po kojem sam sudila ljude a to je bilo po tome koje filmove ko gleda. Meni je to makar jako puno govorilo o ljudima a i danas isto,... iako sada ne križam ljude koji obožavaju filmove koje ja prezirem iz svog života, kao što sam ranije činila.
U toj školi, da bi se uklopili morali biste nosom zapinjati za oblake, ili pak zvijezde. Neću lagati pa reći da ja nisam bila takva,... ali ipak sam se držala atmosfere.
Prvi razred bi bio privikavanje na novo more u koje smo uplovili. Koliko bi se brzo snašli i zaplivali u njemu ipak jeste u mnogome značilo za dalji opstanak u njemu. I još ako biste našli neku brodicu koja bi vas primila,... pa onda ste se već uklopili i postajete dio 'raje' iz gimnazije koju će svi prepoznati u gradu. Nema mjesta u gradu, kafane, kluba ili bilo čega gdje ne biste bili rado viđeni. Derneke koje biste zajedno organizirali bili bi oni o kojima bi se pričalo mjesecima i godinama,... o pojedinim se i dan danas priča.
Fotografija...
One najdraže ili pak one koje mi posebno znače držim u jednoj kartonskoj kutiji. Kutiji mog prvog mobitela... inače onda kada sam ga uzela predstavljao je statusni simbol,... a sada je stvar pomodarstva,... ova grupa koristi ovog ili onog proizvođača, ona nekog trećeg,...
Među svim tim fotografijama jedna se izdvajala. Bila je posebna i neponovljiva.
U gimnaziji sam imala jednu poznanicu s kojom bi s vremena na vrijeme završila ispijajući kafu u obližnjem kafiću kada bi se potrefilo da esvairamo istovremeno neke od dosadnih časova. Kafić je bio u neposrednoj blizini škole i u njemu su se mogli naći likovi od prvog do četvrtog razreda, a vezala ih je zajednička osobina vrtirepstva ili ti esvairanja dosadnih časova. Mahom su to bili učenici iste škole,... moje škole, stoga je to bila 'naša' kafana.
Baš tu su se sklapala poznanstva i prijateljstva, i baš tu si upadao u 'društvo'.
Filmski ukusi su nam se podudarali pa smo većinu vremena koje smo zajedno provodile trpšile na diskusije o filmovima. «Shawshank Redemption» nam je bio omiljeni, nakon njega «Gia»,... i jedna i druga smo bile opčinjene Angelinom Jolie. Ema je bila miran tip, ne povučena,... samo mirna,... željela je otići u Prag studirati režiju. Željela ali nije uspjela u tome. Ema ili vam u punom imenu Emanuela, je imala jako konzervativne roditelje koji je nisu željeli pustiti iz svog vidokruga, da bude van njihove kontrole.
Završila sam gimnaziju, upisala fakultet, otkrila sebe. Godine su prolazile...
Jednog sunčanog jesenjeg popodneva čitala sam novine u onoj 'našoj' kafani, našavši se na kafi s ekipom iz gimnazije. Među smrtovnicama sam vidjela jedno poznato lice,... Ema.
O njenoj smrti su kružile mnoge priče. Od one izvorne koja mi je u takvom obliku nepoznata, do mene je došla neka modificirana, dorađena, dograđena,... većim dijelom neistinita.
Navodno, pričalo se da je leezba i kao ta priča je došla do njenih roditelja koji su joj prekopali sobu i pronašli nekakva pisma koja su od neke njene navodne djevojke. Roditelji su joj zaprijetili da će je izbaciti iz kuće, voditi psihijatru, na liječenja, smatrali je greškom, sramotom i slično,... i kada su je konačno htjeli prisilno udati za nekakvog tipa a s obzirom da nije bila bliska ni sa kim a držali su je zatvorenu u kući, bila premlaćivana što od oca što od majke,... to je kao bila kap koja je prelila čašu. Našli su je u kupalitu prerezanih vena.
Ne znam,... a ni ne poznajem ikoga s kim je ona bila u kontaktu (nije bila neki društven tip) da bih mogla ispitati priče, a na kraju nije me se ni ticalo. U mom dnevniku je zavedena kao četvrta osoba koju sam poznavala a koja se ubila.
I od toga je prošlo nekoliko godina.
Ja sam u Londonu, radim postdiplomski rad s nadom da ću i ostati u Londonu ako se ukaže prilika. Da odem što dalje od Balkana i Balkanske mahale.
U međuvremenu sam se povezala sa organizacijom koja se bavi promicanjem prava queer osoba,... radila sam koliko sam mogla u nekoj pozadini,... upoznala mnoge divne ljude. Mislim super je meni bilo kući, ali, u Londonu sam se ipak osjećala kud i kamo slobodnije.
Samnom su prostor dijelili moj fotoaparat i kartonska kutija sa slikama. Kutiju nisam dugo otvarala, ali mi je bilo bitno njeno prisustvo.
Kada sam uopće stigla u London, slučajno sam upoznala svoju jednu sugrađanku i prilično smo se brzo skompale. S obzirom na to da su nas obaveze i radovi gušili,... nismo si postale pretjerano prisne. Tek ono što bi se reklo, draga osoba s kojom s vremena na vrijeme odeš na piće a da je 'naše gore list'. Život na Zapadu tekao je mnogo bržim ritmom no kod nas. Hedonizam je bio rezervisan za visoki stalež i aristokraciju,...
Jedne prilike sam je pozvala k sebi. Andreu, Deu,... kako god,... Zavalila se na kauč dok sam nam pravila kafu.
Dea je završila mojoj suparničku školu... smijale smo se tomu,... jer sada je to tako djetinjasto i banalno zvučalo i izgledalo.
Dala sam joj kutiju i izvadila slike da joj pokažem jer je bilo mnoštvo slika iz perioda tokom gimnazije...bile smo generacija pa je postojala velika mogućnost da imamo neke zajedničke pozanike koji nam nisu pali na pamet do sada. Zazvonio mi je telefon i otišla sam u kuhininju obaviti razgovor. Bila je to Lana,... sa informacijama da nam je rezervisala apartman na mom omiljenom jadranskom otoku... kako volim tu zenu, uh! Sva sam se raspilavila na telefonu i nakon koje minute zavšivši razgovor vratila sam se sa smiješkom u boravak gdje sam zatekla Deu svu u suzama sa nekom slikom u rukama. Prišavši bliže shvatila sam da drži sliku Eme i mene u 'onom našem' kafiću s nekim blesavim kezom na licu.
«Poznavala si je?», jedva je procijedila.
«Jesam...», zbunjeno sam odgovorila pokušavajući shvatiti o čemu je riječ,...
Počela je jecati jače,...
Otišla sam u kunjihu i razmutila joj šećera i vode,... da se nekako pokuša smiriti,...
Sa čašom sam ušla nazad u boravak,... Pružila joj čašu koju je ona spustila na stol.
«Zbog mene je mrtva,... ja sam kriva»,... jedva razumno od jecaja je procijedila.
«Pokušala sam sve zaboraviti, ostaviti iza sebe. Čak sam se preselila, otišla tako daleko od kuće, od svog grada,...samo da zaboravim, da ne mislim o tome. I mislila sam da sam uspjela u tome...»
Priča je donekle bila istinita,... a pisma su bila Deina,...
Nisam znala što učiniti,... što reći,... kakav stav zauzeti. Šutjela sam.
Nakon nekoliko minuta, zagrila sam je i tako je zaspala prvo ona,... pa onda i ja,... rukav mi je bio mokar od njenih suza.
Ujutro je otišla,... prvo se izvinula a zatim zatvorila vrata za sobom.
Deu više nikada nisam vidjela,...
Vratila sam se kući...
... bes ga, jedna obicna fotografija, jedan zivot, jedna smrt, a koliko drugih zivota...
Post je objavljen 14.12.2004. u 15:20 sati.