30.09.2004., četvrtak

Fakin Pi-eM-eS; Fakin distans; Both! Ne znam ni koliko je sati,... ova sto na kompu treba da pokazuje davno sam poremetila jer me je isao na nerve,... ogranicavao me, tj vrijeme me vremenski ogranicavalo. Kada nesto radim, odnosno kada nesto pisem, ne zelim da me bilo sta ogranicava, da me bilo sto upozorava da je vrijeme za ovo ili ono, ili da vise nije vrijeme za ovo,...nesto. Cigareta mi je medju prtima,... krece se ustaljenom putanjom,... medju prstima naslonjenim na tipkovnicu prema ustima, gdje zavrsava medju mojim usnama, gubi dijelove sebe, pretvara se u pepeljaste otpatke, biva cimnuta o pepeljaru i opet zavrsava medju mojim prstima lijeve ruke naslonjene na tipkovnicu, i sve ponovno...isto. Tu i tamo bi srknula koji srk kafe koja se vec odavno ohladila. Navikla sam piti hladnu kafu. Nije da se pravdam ali za svoju razdrazljivost optuziti cu pms... Cmizdrim citav dan, tj citavu noc,... i uzasno sam razdrazljiva, reagujem na svaku glupost,... zajecam na svaku pomisao na nju. Inace sam osoba koja se jako tesko iskreno zaljubljuje,... i prvu vezu sam imala sa nepunih 20 godina. Nisam bila losa curka, cak sta vise mozda malo jaca srednja klasa. Uglavnom, strasno jako sam se zaljubila u tu djevojku, djevojku koju i sada volim. Danas sam nasla svesku u koju sam upisivala njene sms-e,... jer ih nisam mogla sve memorisati... pocela sam citati,... i toliko se rasplakala. Tacno sam mogla osjetiti ponovo kako sam se tih trenutaka osjecala,... kada je to bilo tuzno i kada je boljelo,... ali i onih kada sam bila sretna, da niko sretniji od mene tog momenta nije bio. Citam one u kojima mi pise kako joj je tesko,... a ja zelim da umrem sto sam oko 300km udaljena od nje i sto je ne mogu zagrliti, poljubiti, tjesiti je,... i uzasno me boljelo,... tada ali i sada kada sam to sve ponovo citala. Tu noc sam istrcala van oko 2 ujutro nako u pidzami i trcala do prvog otvorenog marketa, kao sumanuta (u pidzami molim te!) po bon za punjenje kredita. Mislim, to je bilo najmanje sto sam mogla uciniti tada, ali i jedino... jer mnogo izbora nismo imale. Najludja stvar koju sam do tada uradila je bilo da sam roditeljima (koji me btw nisu nigdje pustali bez njih ono preko dana, vikenda...) rekla da idem kod prijateljice na rodjendan ili nesto u susjedni grad (udaljen oko sat vremena busom), a zavrsila sam u njenom gradu, tri puta udaljenijem,... u drugoj drzavi... Nisam podnosila razdaljinu, kilometre, prostor koji nas je razdvajao,... u meni je gorilo,... kao Etna pred erupciju, zeljela sam samo nju, da si budemo blizu... Ali to je moralo cekati,... do diplome,... a onda sam bila najsretnija osoba na svijetu,... jer sam imala nju, onu koju volim, pokraj sebe. Njenu podrsku, utjehu, ljubav, srecu, bivanje,... Dugogodisnje dobre prijeteljice, najbolje prijateljice.... za neke oci, za druge, ono sto smo i bile, ona koja voli mene i ja koja volim nju. I opet sam se rascmizdrila,... jecam, ridam,... usput sam spucala mali Twix jer me je uzasna potreba za secerom opalila (pms sta rekoh),... osjetim kako gorim, u obrazima mi gori,... u usima jak jak jak pritisak,... jedva pridrzavam svescicu u rukama.... cujem da se otvaraju vrata sobe, ali nemam snage okrenuti se, vidjeti ko je. Samo jako smrknem. Nos mi se zacepljavao od kada znam za sebe kada bih plakala... Osjetila sam blagi zagrljaj i poznati miris,... Armani Night,... Sjeda do mene,... i pita sto je bilo,... a prije no sto ce dobiti odgovor 'Nista' ugledala je tekst u svesci i prinijela procitati,... «Ludice moja!», samo je rekla i snazno me zagrlila,... E kako me iritira i taj pms,... sva postanem,... cmizdrava!

- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2004., srijeda

Oči su ogledalo duše Stojim čekajući da semafor pokaže zeleno. Prelazeći most pogledam u Miljacku. Sunce prži tako jako da je Miljacku pretvorilo u potok, potok po bosanskom shvatanju potoka. Prijateljice me čekaju, kasnim, što i nije rijetkost kod mene. U trenutku primjetih ženu, šezdesetih godina, koja je sjedila pognute glave. Ispred nje je bila čašica, prosila je. Pogledala me je. Pogled sam uzvratila, samo s prezirom. Uvijek su me nervirali prosjaci, nikada nisam znala razlog tome, možda me nije ni zanimalo. Također su me nervirali i oni koji su im davali milostinju. Kako je Niče rekao, nekada davno, dajući milostinju mi uopće ne pomažemo onima koji je traže, nego samozadovoljavamo vlastiti ego, u vlastitim očima ispadamo lijepo. Često sam bila cinična, mada to nisam željela,... S prijateljicama sam sjela u prvu ljetnu baštu na koju smo naišle. Počela je priča, uvijek ista, zavisno od godišnjeg doba mijenjao se i taj neki njen sporedni sadžaj. Dečki, odjeća, mobiteli, tračanje i trentno aktualna tema ljetovanja. Na spomen mora, pred očima mi se ukaza žena koja je prosila na mostu, njene modro plave oči. Na prvi pogled neobično lijepe, ali u njima je bilo toliko toga ne-lijepog. Toliko bola, očaja, razočarenja, toliko propalih iluzija, straha, ljutnje, stida,... Tonula sam u njenim očima, očima boje mora, mora punog suza. Vidjela sam dječaka od između deset i petnaest godina starosti kako se igra ispred porodične kuće negdje daleko od grada, jer je svuda uokolo bilo zelenilo. Vidjela sam ga za porodičnim stolom za vrijeme ručka. Vidjela sam nju, staricu sa mosta sreću sa svojom porodicom. Vrijeme je prolazilo. Neki ljudi su se pojavili i razorili njenu porodicu. Uništili njen život. Vidjela sam krv, osjetila miris smrti, bol i osjećaj gubitka, osjetila [njenu] osamljenost. Nekoliko dana kasnije gledala sam televizor. Na vijestima je bio prilog o ženama Srebrenice. Među njima sam vidjela nju, ženu sa mosta. Sutradan sam prelazila preko onog istog mosta. Žene sa plavim očima nije bilo.

- 15:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Palačinka - part one Dosadno mi kući, ne znam šta da radim. Vrtim kanale na televizoru, ništa zanimljivo. Subota, 2 sata popodne, lijepo vrijeme a nikako mi se ne da napolje, nemam s kim. A i kafe mi je više dosta. Mislila sam da to nikada pomisliti neću. Obožavam piti kafu u ljetnim baštama pod suncem. Danas mi se nije dalo. Pomislim na Tanyu. Razmišljam o tome da je konačno vrijeme da joj kažem da ne želim da mi bude više samo prijateljica. Istina, imala je nekolicinu propalih veza ove godine, ali solira već više od dva mjeseca, nije pravila ni izlete. Ali i u tim vezama se ponašala kao da ih i nije željela. Uvijek mi je bila draga. Od dana kada smo se upoznale, lebdjela sam svaki put kada bi izašle zajedno, ali joj to naravno nisam imala hrabrosti reći, a ona to izgleda nije primjećivala. Odlučih se izaći, ali samo do kioska, da kupim novine. Naravno, do kioska u blizini Tanyine zgrade, ne bil je kojim slučajem vidjela. Stajala sam nekih desetak minuta pred kioskom birajući novine, ni sama ne znajući koje mi uopće trebaju. Politiku nisam čitala jer me nervira, nervira me čitava stvar vezana za politiku moje zemlje. Otvorim novine, a naslovi su iz dana u dan isti, korupcija, kašnjenje penzija, plata, štrajkovi, ovi nezadovoljni ovim, oni onim, i tako u nedogled. Muzičke novine nisu dolazile u obzir, jer su tako kvalitetne i vrijene čitanja da je to užas jedan, ma i na kvadrat. Sport? Uopće me ne interesuje. Magazini o uređivanju doma i oko doma, pa nisam još u penziji, ni to nije za mene. Film, dovoljno sam upućena, ne trebam još samo čitati o ono što već sve znam, jer sve informacije koje ću naći u takvim novinama redovno kasne, pa mi to samo još dodatno kida živce. Oglasi? Ne, hvala, imam sve što mi treba, sem naravno nje, a nju neću naći u oglasima. Kuhar? Još mi samo to treba, kuhinju da zapalim, jer jedino što znam napraviti su palačinke. Izbor je pao na modu. Ali koju? Cosmopolitan? Isuviše isfucan,... kako ga zavesti, kako ga odvući u krevet, kako ovo, kako ono,.... ali kako nju dobiti, bilo je pravo pitanje na koje odgovor nisam znala. Do sada nisam kupovala Elle, pa da vidimo šta tu pišu. Dok sam primala kusur, mobitel poče zvrndat. Na displayu je pisalo velikim slovima «TANYA». -Hey babe, šta ima?- -Hey, sad sam te vidjela, ulazila sam u ulaz i vidjela te kako prolaziš. Žurila sam kući pa se nisam mogla javiti. Imaš vremena?- -Naravno, sve za tebe. Šta treba?- -Ajd taman sam počela peći palačinke, imaš vremena da naletiš na koji?- -Imam. Treba li što donijeti?- -Samo svoje dupešce.- -A šlag po njemu?- -E, gdje me nađe. Nemam šlaga. Ajd pa dođi. Đavlu jedan!- -Eto me.- Uđoh u prvu prodavnicu, kupih šlag i krenuh k njoj. Opet zvoni. «Garant je Tanya, sad će bit, 'imal te'» -Imal te?- -Hahaha, znala sam da ćeš to reći i da si ti! Eto me dolazim.- -Hajde više, pužićak- Ulazim u lift, još mi samo fali da se zaglavim u njemu, da stane negdje između spratova i divota živa, nema prijema, ne bi izašla za sto godina. Klikam na broj 8. Krenuo je, ide. Dobro je, neće se zaglaviti. Vrata lifta se otvaraju. Brzo izletih iz njega. Nisam klaustofobična, ali je ovaj lift bas ružan, nema ni ogledala. Nisam stigla ni pozvoniti, Tanya je otvorila. -Gdje si «Brzi Gonzales»?- -Ma briši tamo! Šta si to zadimila?- -Hajde nisam gora od tebe, cmokim- (o obraz naravno) -Cmok, cmok, moje najljepše.- Joe Cocker je pjevušio iz zvučnika. Produžile smo do kuhinje. -Hoće li još iko dolaziti?- -Neće, nisam nikog više zvala.- -Jesil bar ikom rekla da ćemo nas dvije biti same ovdje?- -Nisam, zašto?- Doimala se zbunjenom -Pa, ako se otrujemo, da nam mogu pomoći, zato.- Počela sam se smijati. -Đubre jedno, joj kad te jednom namlatim, vidjet ćeš ti.- -Haj šuti i okreći te palačinke da imam sta mazat'!- Jedva sam progovorila od smijeha. Kada je završila sam prženjem, prebacila mi je tih nekoliko nezagorjelih palačinaka da namažem nutelom. Palačinke su bile male, a još kad ih je puno, kao kada Tanya peče, ima da skapamo od gladi. Kad sam stavljala šlag na prvi prišla mi je iza leđa. Prvo sam osjetila njene ruke na mom struku, a potom i dah iza mog uha pa usne na mom vratu. Nisam znala kako reagirati. Srce mi je lupalo 100 na sat. Brzo sam uzela onu palačinku, prepunu šlaga, okrenula se i gurnula joj je usta. Prišla sam joj i odgrizla pola. Usne su se dotakle, trnci su strujali mojim tijelom. Onaj zalogaj sam progutala navrat nanos, bas kao i Tanya. Ruke su joj još bile oko mog struka. Ne znam zašto, ali sam se crvenila, osjećala sam to. Crvenila sam se dok me je gledala, nako pravo u oči. Podigoh ruke prema njenom licu. Zatvorih joj oči. Sad je bilo lakše,... i pustih svoje usne da pokupe ostatke šlaga sa njenih. Nisam se vratila kući dva dana,... a njene ruke su i sada oko mog struka,... Između nas dvije više nikada neće ništa biti. Voljela sam je. Makar sam to mislila. Željela sam je kao nikada nikoga. Rekla mi je da me voli. Govorila je to, mislila sam da to i misli. Vjerovala sam joj. Gledala me je, ali sada to shvatam, nikada kao ja nju. Uzimala me je, ali nikada kao ja nju, makar to sada mislim, makar to sada tako izgleda, sada je to tako. Željela sam da budem samo njena, a ona samo moja. Mislila sam da je to moguće. Bila sam sretna,... ta dva dana. Sutradan me je nazvala. Rekla je da ona to ne može. Da to nije za nju. Rekla je da,... ne može biti samnom. U njenom životu je bio on. Jedan od bivših. Onaj za kojeg mi nije rekla da ga voli, da ga je voljela. Vratila mu se, rekla je da je sretna s njim i da će postati majka. Znala je to i onda kada me je zvala kod sebe. Sada ne znam što je htjela od mene. Bila je starija od mene, mnogo. Prešutila mi je da su se pomirili. Ne znam zašto, ali je trebala,... reći,... U suštini nije je bilo briga što sam ja osjećala i kako ću se osjećati nakon tog razgovora. Rekla je da je željela probati s nekim ko bi šutio. Htjela je da to ostane između nas dvije i zidova njene spavaće sobe, njenog stana. Držala je monolog. Izgubila sam se, noge nisam osjećala, vrtilo mi se u glavi. Nisam imala snage prozboriti. Pozvala me na kafu. Rekla sam joj da ne mogu. Da me je posao obuzeo potpuno,... lagala sam. Nisam je mogla vidjeti, ili to nisam željela. Sjedim u jednoj od birtija. Svira «U mojim venama si ti». I bila je, kako u venama tako i u mom srcu koje je krvarilo. U meni punoj odvratnog razočarenja. Suze su se slijevale jedna po jedna, kao kiša koja pada i ubija svojom tumornošću. Suze su padale na list papira na kojem sam pokušavala izbaciti iz sebe svoje razočarenje, svoj bijes, tugu i želju za nestankom u jednom. Tresla sam se dok sam pisala te neke riječi, svoje misli, koje su bile iscijepane, nepovezane, ali zajedno su činile cjelinu, ojađenu, tužnu istinu i more emocija ispisanih tintom koja se mrljala suzama koje su padale na nju. Tinta se mrljala ali je trag ostajao, slova su bila na papiru, dok su moja osjećanja su jednako pekla. Obrisala sam suze sa obraza. Pomislila da se bacim sa prvog mosta. To je bila samo pomisao. Pokušala sam se dići sa sjedišta, nisam mogla. Razmišljala sam o tome kako bih željela da sam jednostavno mrtva, da više ništa ne osjećam, da ne proživljavam ono što sada proživljavam. Nakon nekog vremena i podosta tequila pozvala sam taxi i nekako se ugurala u njega i krenula kući. Legla sam u krevet,... pokušavajući zaspati. Nisam mogla,... svaki put kada bi zatvorila oči, vidjela bi nju, njene zelene oči, oči koje su mi je smijale. Previše je boljelo. Ustala sam iz kreveta i onako polu pjana, polu mrtva, otišla do kuhinje po čašu vode. Nisam bila sposobna prinijeti je do usta, ispala mi je. Opet sam počela plakati. Samo sada mi se suze nisu slijevale niz obraze, nije ih bilo, jecala sam. Sjela sam na stolicu, a sa nje trenutak kasnije sliznula. U kuhinju je ušla mama, nije joj bilo jasno što mi je. Ionako je spavala, hodajući,... bunovno me pitala što mi je. Kada se vrati u krevet ionako se neće ničega sjećati. Procijedila sam «Ništa, skupilo mi se. Ok sam, ajde nazad na spavanje. Evo i ja idem.» Šutke se okrenula i otišla u spavaću sobu. Sutradan se ničega nije sjećala. Javila sam se na posao da danas neću doći. Čitav dan sam bila u krevetu, vrteći kanale na televizoru. Još uvijek me je boljelo, jako. Naredne sedmice i mjeseci su protekli jako teško, nisam bila raspoložena ni za šta. Živjela sam u samoći. Mobitel mi je bio ugašen. Nisam ga željela paliti, primati pozive, poruke,... ništa. Željela sam što prije zaboraviti, potisnuti ono što mi se desilo ili duboko u sebe ili otjerati sve to daleko od sebe. Od čarobnog poziva prošlo je šest mjeseci. Zima je ovladala. Polako sam se vratila u neku normalu. Prijatelji su se pitali što se to dešavalo samnom u proteklih par mjeseci. Izgovor mi je bio, napad depresije. Tanyu sam izbjegavala maksimalno, toliko da je nisam vidjela skoro šest mjeseci. To mi nije bilo potrebno. Odlučila sam napustiti grad, otići, uzeti mali predah, na jednoj od snijegom odjevenih planina. Kako sam imala pristojnu ušteđevinu odlučila sam se za daleko od Sarajeva, daleko od sviju meni poznatih, za Austriju, za austrijske Alpe. Deset dan odmora mi je bilo dovoljno. Na aerodrom sam otišla pod punom opremom za svoj rođendan. Kraj januara. To mi je i bio izgovor svima poznatim, put koji sam si poklonila za rođendan. Let sam prespavala.

- 15:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Palačinka - part two Hotel je bio i više nego ugodan. Čim sam došla raspakovala sam se, smjestila stvari i legla malo odspavati. Nadmorska visina me uvijek obarla s nogu. Kad sam se probudila već je bilo vrijeme za ručak. Otišla sam na brzinu nešto prezalogajiti i probati stazu. Sve je bilo tako čisto, tako održavano, nalickano, ni blizu našoj Bjelašnici i ni jednoj drugoj planini u BiH. I sam zrak je nekako čudno mirisao. Bijelo prostranstvo i četinarske šume su bile svuda dokle je pogled dopirao. Spustila sam se i skinuvši skije otišla do obližnjeg nazovi kafića na čaj. Sjela sam za stol do prozora, jedini slobodan koji je bio u čošku. Drmao je tehno, ali ne tako žestok, pa je bio uhu ugodan, dizao mi je raspoloženje. Mislim da me i ovaj prvi dan potpuno oporavio. Par stolova od mene sjedjela je neka djevojka, sama, jedina pored mene koja je sjedila sama. Inače u hotelu su bili ili parovi, porodice sa djecom ili grupe prijatelja. U kafić je ušla neka porodica, roditelji sa dvoje djece, mislim predškolskog uzrasta. Ustala im se. Pogledom je kružila po kafiću. Zaustavila ga je na meni, tražeći mjesto. Potvrdno sam klimnula glavom. Prišla je. Izvinula se, a ja sam odgovorila mahanjem ruke, jer je izvinjenje bilo nepotrbno, razumjela sam je. Prvih desetak minuta komunicirale smo na engleskom. Nakon što je shvatila da je izgubila upaljač i opsovala na «naškom» odvalila sam se od smijeha i dodala joj upaljač, a razgovor smo nastavile na «naškom». Djelovala mi je tako poznato, kao iz nekog sna, ne znam, ali kao da sam je nekad ranije vidjela, neki osjećaj, kao da je znam. Inače živi u Sarajevu, a od roditelji su je poslali u Austriju da malo propriča njemački. Sjedile smo nekih sat i pol vremena, a vrijeme kao da je proletjelo, učinilo mi se kao par minuta. Krenule smo zajedno ka hotelu, jer već je bilo vrijeme večeri. Nakon večere otišle smo do caffe bara u hotelu malo zaliti novo poznanstvo. Nakon priličnog broja ispijenih čaša crnog vina, ili bolje reći cijele boce, obje smo razvezale jezike. Pokazala mi je sliku svoje djevojke, koja se ipak nije baš najbolje vidjela jer je slikana sa leđa, s kojom je nedavno raskinula, jer, kako kaže nije to bilo to i nije je htjela više zavlačiti. Na mom licu se opet pojavio onaj grč bola,... rekla sam joj, rekla sam joj za Tanyu. Ne znam što je mislila, da je bolje da ništa nije spominjala ili da je ipak rekla to što je rekla. Da li neke duhove prošlosti ipak treba ostaviti na miru? Ne ako previše bole. Zabolila me je pomisao na to da mi je neko mogao učiniti nešto poput onog što mi je Tanya uradila. Ali konačno sam i prihvatila da se to dogodilo, da to ne mogu promijeniti i da živeći ograđena od sviju i svega ne mogu biti ono što jesam. «Prošlo je šest mjeseci, meni do sada najtežih u životu. Prošla su, to je najvažnije.» «Da, život ide dalje, ma koliko nam iskustva bila bolna.» «Sjećam te se!!!», skoro pa sam vrisnula, a zatim skoro pa vrištala od smijeha. «Visila si u Clari! Sjećam te se,... s jednom tamnokosom djevojkom s pirsom u obrvi! Ja sam tamo jako često, tak šmekam ljude oko sebe». «Daaaaaaa! A i ti si meni nekako poznata, a nikako da se sjetim». A sve pokušavajući prikriti svoju nelagodu, odbiti nemoć koja me je htjela obuzeti, kopala sam po sjećanjima tražeći njenu sliku, negdje duboko skrivenu u mojoj glavi. Djevojka iz Clare,... nikad nisam prozborila s njom, a vrtila mi se u mislima danima, mjesecima. Kako bih mogla zaboraviti te plave krupne oči, meku kratku kosu blago kovrdžavu, nisam zaboravila, možda samo čuvala u podsvijesti. Tačno se sjećam, sjedila sam s društvom u ljetnoj baštici u Clari, koja je inače ljeti puna, okupljalište urbane, kulturne i nadasve ne papanske raje u Sarajevu. Tamo se uvijek moglo sresti mnogo normalnih ljudi, mlađih ljudi koji nisu pobornici novog smjera u muzici, s moje strane nazvanog pop-folka, koji je ovladao ne samo Sarajevom, nego i daleko daleko šire. To je bilo prvi put kada sam je vidjela, sjedjela je za stolom do mog s djevojkom koja je imala pirs u obrvi. Zbog nje sam se počela buditi ranije i ići u Claru ranije no inače. Kasnije sam je jednom srela u ulici do svoje, vraćala sam se iz videoteke, u trenerci, raščupana, s kišobranom u ruci jer je kiša sipala u to vrijeme sumornom Sarajevu. Sudarili su nam se kišobrani, pogledala sam je i u istom trenutku se skamenila. Pokušala sam navući na lice osmijeh ali mislim da je izgledao kao neki dobro ukiseljen nego onaj iskren, drhteći,... Gledala me je čudno, ali ja poglede upućene meni uvijek pogrešno protumačim, pa se nisam ni usuđivala progovoriti niti bilo šta drugo učiniti, no oboriti glavu i produžiti dalje kući. Željela sam je, možda čak i bila zaljubljena u nju, mada je nisam poznavala. Onda je uletjela Tanya. Tanya, kako je uletjela, tako je i izletjela iz mog života, ostavljajući za sobom dubok trag, ali svaki strag s vremenom izblijedi. Zadnji put sam je srela kupujući novine prije no što ću ući u Tanyin ulaz, prije no što će mi mobitel zazvoniti. Nisam obraćala pažnju, jer mi je u glavi bila samo Tanya. Prošla je ponoć i bilo je krajnje vrijeme da se zaputimo prema sobama. Probudila sam se u najboljem raspoloženju u proteklih šest mjeseci. Navukla sam svoje vječnost stare leviske i mekani, debeli vuneni džemper. Ušavši u restoran Nina mi je mahnula da joj se pridružim. Nabacila sam smješak, uzela si zdjelicu pahuljica sa toplim mlijekom i sjela za njen stol. Nakon što smo završile s doručkom otišle smo do caffea na kafu. Sjele smo za najudaljeniji stol da bi mogle pričati, mada gdje god da smo sjele, niko nas ne bi razumio, ali opet. «Sinoć jesam bila pripita, ali ne i potpuno pijana da zaboravim šta sam govorila ili radila. Znam da je jako teško preboljeti smrt ili gubitak nekog osjećanja, ali to moramo. Nisam ni ja tako glatko prošla, ali odlučila sam da moram nastaviti dalje, jer inače sam izgubljena.» Šutila sam i klimala glavom povremeno. Cigaretu sam nervozno vrtila po prstima. Zapalila je cigaretu, duboko uvukla dim, otvorila usta da nastavi priču, malo zastala a zatim progovorila. «Vozila sam se tramvajem, vidjela sam njen ulaz, prolaz u kojem je njen ulaz. Vidjela sam nju u zagrljaju druge. Tramvaj je prolazio, moja usta su zjapila otvorena, nos mi se zalijepio za prozorsko staklo,... Nisam vjerovala vlastitim očima, da mi je neko nešto rekao ne bih mu pojerovala. Svojim očima sam morala. U tom se tramvaj zaustavio na semaforu. Ukrstile su prste, ovlaš se poljubile i ušle u haustor. Nju sam prepoznala, drugu nisam ni vidjela, ništa sem obrisa ženskog tijela. Vrijeme je stalo u mojoj glavi. Osjećala sam se kao u beztežinskom stanju, bilo mi je muka. Tramvaj je krenuo,... Morala sam nastaviti život, baš kao što tramvaj uvijek krene dalje nakon što ga semafor zaustavi, nastavi svoj put,...» «Dosta više teških tema! Staze su super, skijaš, pretpostavljam? Voljela bih probati spustiti se na boardu, ali ne smijem strah me.» «Bordanje je super, ali, prošli put sam umalo ostala bez glave. Dva mjeseca sam hodala sa slomljenom rukom. Mislim da se neću usuditi stati na board još duuuuuggggooo. Skijanje je sigurnije!» «Divno, kakvo ohrabrenje! Hahahahaha mislim da ću bordanje ove godine izostaviti.» Nakon višesatnog zajebavanja na skijama po planinskim obroncima, potpuno opijene svježim zrakom otišle smo na ručak. Zrak nas je totalno ošamutio pa smo otišle na spavanje u nadi da nećemo prespavati večeru. Tanya je nestala iz moje glave, sada se u nju uselila Nina. S osmijehom sam se uvukla u krevet. Kada sam se probudila vrijeme večere je davno prošlo. Ninina soba je bila nedaleko od moje. Navukla sam trenerku i otišla pred vrata njene sobe. Da li ću kucati ili se vratiti u svoju sobu, dvoumila sam se. Ruka mi je bila na kvaci, čvrsto sam je stiskala. Konačno sam skupila hrabrosti i pokušala otvoriti vrata. Bila su otključana. Polako sam ušla u sobu. Nina je spavala. Sjela sam na stolicu naspram njenog kreveta. Gledla sam je. Vrijeme je letjelo, makar se meni činilo, nisam gledala na sat. Bila je ponoć kada sam nečujno izašla iz njene sobe. Na stolici sam nepomično provela više od sat vremena. Krenula sam prema svojoj sobi. Ipak sam se odlučila prvo svratiti do bara na jedno piće da me uspava, jer mi mislima mi je bila Nina i znala sam da neću moći zaspati, misli mi neće dati mira. U baru sam bila maximalno dvadeset minuta. Polako i malo opijeno s obzirom da nisam večerala krenula sam prema svojoj sobi. Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Nije mi dugo trebalo da utonem u san. Ujutro su me probudile nečije noge koje su gurale moje. Trgnula sam se iz sna, ali se nisam smjela pomjeriti. Neko je ležao do mene, u mom krevetu! Pretrnula sam. Pravila sam se da spavam, ali disanje osobe koja je ležala do mene odavalo je da ta osoba ne spava, ta osoba je budna i leži nekoliko centimetara udaljena od mene! Polako sam se okrenula, još uvijek glumeći da spavam, ne usuđujući se da otvorim oči. Nakon nekoliko minuta koje su mi se činile kao sati, skupila sam hrabrosti da polako, kriomice otvorim makar do pola jedno oko, ono što je «skriveno» do jastuka. Hrabrost sam pincetom izvukla iz pete. Vrisnula sam. «NINA!!!» A ona se počela kikotati. «Trebam dobiti srčani udar?!», bila sam prestravljena, ali s nekim ogromnim olakšanjem i zadovoljstvom jer to je bila baš ONA. «Šta si tražila to si i dobila!» «Na šta misliš?!» Bila sam zbunjena, a mislim da sam se počela crveniti. «Znaš ti dobro na šta mislim!» Rekla je sa đavolskim osmijehom na licu. Bila je zadovoljna, očigledno je sve išlo kako treba, makar po njenom planu. «Od kada si tu, mislim ovdje, mislim,...?» «Otprilike sat vremena od kako si ti izašla iz moje sobe.» «Pa zašto si se onda pretvarala da spavaš?» «Bilo mi je drago,... ali nisam znala što učiniti.» «A onda ti je sjevnulo? Nek se Sandra ukoči od straha! Jel? Mogla si mi reći da izađem ako nisi željela da budem tu, a bila si svjesna moga prisustva.» «Pa, mogla sam, ali nisam željela. Dobijemo malo pravih prilika u životu,... kad si sjedila na stolici, osjećala sam tvoj pogled. Željela sam se okrenuti, uzvratiti ti ga, ali nisam smogla hrabrosti. Zato sam krenula za tobom. Mislim da je ovo jedna velika sreća što smo se srele. Možda smo trebale i ranije, ali sudbina je bila takva da nas natjera da propatimo, da prođemo kroz gusto trnje dok naiđemo na nešto vrijedno. Mislim da smo obje dovoljno patile i dovoljno, ako ne i previše tražile i gubile u životu, puno davale, a skoro ništa dobivale zauzvrat.» Oči su joj zarosile, suza joj je krenula niz obraz. Pružila sam ruku k njenom obrazu i prihvatila suzu. Razlila se po mom kažiprstu, ali je još uvijek bila na njemu. Prst sam joj prinjela usnama i suzicu razmazala po usnici. Prišla sam joj i svojim dotakla njene usnice. Ostatak dana nismo se makle od mjesta gdje smo se probudile. Do večere, a nakon nje vratile se na isto mjesto,... i tako ostatak dana koje smo provele na planini. Krenule smo nazad kući, nazad u Sarajevo, ali sada zajedno, obnovljene, drugačije, sretne,... Desetak minuta nakon polijetanja aviona, počele su tubulencije. Stjuardese su nam, a bilo nas je dvadesetak u avionu, pomogle staviti maske sa kisikom,... odjednom sam vidjela vatru, vidjela sam dim koji je ostavljao trag za sobom, dim koji je dolazio iz motora,... Nina mi je stegla ruku, od silne buke nisam ništa mogla čuti. Panika i užasne vibracije straha mutile su mi misli. Vidjela sam da je nešto govorila. Uspjela sam joj pročitati sa usana. «A konačno smo se srele! Ne želim sada umrijeti! Ne kada si ti tu!» Čitala mi je misli. Čvrsto sam joj stegla ruku, nadajući se da će me to probuditi iz stravične more koju sam proživljavala, nisam mogla vjerovati da je istinita. Htjela sam se probuditi u krevetu, u hotelskoj sobi, tik do njenog tijela, dok ona još uvijek spava. Ali ne, to nije bio san, nije bila noćna mora,... bila je stvarnost, bio je život, koji neće još dugo trajati. Mrak,... crnilo, mukla tišina,...

- 15:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Hanuma, drž' se teme! Sjedjeli smo u kafani,... pričala je. Nije pričala, drobila je, mljela je 100 na sat. Pitala sam se samo,... kako se ne umori,... kako nikad ne dobije upalu mišića, kako joj se jezik ne upali a vilica ne otpadne. Cura je bila nevjerovatna, usta nije zatvarala. Obožavala sam je. Bila je moj idol u onom nekom drugom značenju ili smislu te riječi. Ne samo da me privlačila seksualno, nego i na svaki drugi način. Možda sam joj najviše zavidjela na nekim stvarima, mada ne mogu reći da je to bila ljubomora. Kada god bi se našle u istoj prostoriji pokušavala sam što manje primjetno promatrati je. Upijala sam svaki njen pokret, svaku njenu riječ. Uvijek je bila u centru pažnje. Uvijek je bila u centru zbivanja, uvijek poznavala sve interesantne ljude, njoj i drugima. Imala je nekoliko odvojenih društava koja međusobno nisu imala dodirnih tačaka. Ljudi su je jednostavno voljeli, jer bila je draga. Ne mogu reći da su je voljeli svi oni koji su je poznavali na ovaj ili onaj način, ali onih koji je nisu voljeli bilo je jako jako malo, toliko malo da je taj broj bio zanemarljiv. Bila je lijepo građena, lijepa, ali nadasve simpatična i slatka. Njena tamnosmeđa duga ravna kosa, čisto lice, tamno tamno smeđe oči širile su oko nje neki nevidljivi krug koji je mamio, privlačio k njoj različite ljude. Bila je prijatelj. O ljubavi nije nikada otvoreno govorila, makar ne o sebi, to je bila tema koju je vješto zaobilazila. Znam da je bilo mnogo onih kojima je srce slomila, ne na način da ih je uplela u neko klupko laži ili da je zabluđivala ljude. Jednostavno se nije pronašla u tom životnom segmentu. Vjerujem da se iza one Lane koja je uvijek sjedila nasmiješena i dobro raspoložena u velikom društvu, naizgled ledene žene, da se krila ogromna rupa, jama koja je dubinom strašila samo nju jer nikome drugom nije dopuštala da ju otkrije, a kamo li da joj se približi. Niko od nas nije znao kako se ona osjećala kada bi došla kući nakon «ispunjavanja drušvenih obaveza». Niko nije ni pokušao saznati. Makar od onih ljudi koje sam poznavala a koji su nju poznavali. Kada bi ih pitali što misle o njoj, jednostavno bi sa smješkom na licu rekli da je to simpatična, pametna, svestrana, sretna djevojka. Mislim da se ljudi nisu opterećivali nekim dubokim mislima vezanim za nju, jer, smatrali su je sretnom osobom bez problema, što naravno nije bila istina.... a još jedna istina je ta da svi bježe od istine i odugovlače što više mogu pogledati joj u oči. Gledala sam je. Objašnjavala je nešto, ustvari pričala je nešto, od smijeha ostatka i utonutosti u vlastite misli nisam čula u čemu je riječ. Jedva dolazeći do riječi od smijeha nastavljala je pričati još jednu svoju priču, uz obaveznu gestikulaciju, priču rukama koja je pojačavala interes za sve ono što bi ona govorila, a njene priče su uvijek bile zanimljive. Mnogo je ulagala u izgled, mada je na prvi pogled a i na mnoge druge, djelovala je obično, mada to nije bila. Sve na njoj je bilo skladno ukomponovano u jednu cjelinu. Svaka stvar na njenom mjestu je bila na svom mjestu, brižljivo birana, da izgleda kao da je slučajno tu gdje jeste. Možda je to i do gena, jer poticala je iz jedne stare bosanske porodice. Porodice koju su vijekovima činili neki značajni ljudi u državi našoj. Ne značajni u kontekstu da su, među rajom rečeno, bili neke zvjerke, ali ljudi koji su za sobom ostavili vrlo značajan trag,... poznati arhitekti, sportaši, univerzitetski profesori, u relativno davna vremena veleposjednici, begovi. Možda se jedina isticala među tom, ne baš grubo rečeno, konzervativnom porodicom, svojom slobodoumnošću i oštrim jezikom kada je za to bilo potrebe. Poznavala sam je dugo, mada ne mogu reći da sam je znala, jer ona je bila osoba koju su mnogi poznavali a niko je nije znao. Znala sam neke stvari iz njenog života, a neke je skrivala kao zmija noge. Način na koji je palila cigaretu, odnosno proces koji je vršila prije no što bi ju zapalila možda je odavao ono nešto što sam prije nekoliko godina čula o njoj. Nadala sam se da je istina, zato sam je od dana kada sam čula tu priču pomnije posmatrala. Treskala je cigaretu, tako da se duhan slegne u njoj, a kada bi to uradila, cigaretu bi provrtila kroz prste u putu prije no što bi završila među njenim usnama. A nisam ni ja bila neki okorjeli slučaj,... samo nisam željela da iko zna za mene. Možda je to i bila jedna od prepreka mojoj sreći... A priča koju sam čula,... pa priča je bila ta da je biseksualna ili lezbijka, da je član organizacije koja se bavi promicanjem prava homoseksualnih i drugih «nastranih» osoba. Što u suštini za našu sredinu jeste tabu, bolesna ili nastrana kako bi je ko protumačio. Uslovno rečeno, gora stvar je bila ta da je bila u dvo ili trogodišnjoj vezi sa djevojkom, što definitivno jeste nešto bolesno za naša zatucana balkanska razmišljanja i naš mentalitet. Nije džaba Slovenia sa Balkana pobjegla u Europsku Uniju... Cijelo vrijeme, večeras, tokom ove raspričane kafe sam šutila i slušala, više bila u svojim mislima no što sam slušala, iskrena da budem. Odlučih začeti novu temu, pa šta bude da bude. «Ej Lana, imal što novu u tvom ljubavnom životu? Dečko, cura...?» Za djelić sekunde je ušutila, pogled joj se izgubio, oči pocrnjele, vilica se ukočila... Bezizražajno me je pogledala, dok su svi šutjeli i buljili u mene, makla je pogled sa mene, dok sam se stapala sa stolicom na kojoj sam sjedila, čekala zemlju da se otvori, da me proguta i da svjetlost dana ili prigušeno svjetlo ove kafane više nikad ne vidim. Nabacila je zajebantski osmijeh na lice, iako su joj oči još uvijek bile bezizražajne, kao da sam u njima mogla vidjeti kako se ona u njima slama, mogla sam vidjeti prazninu, prazninu koja je i nju samu proždirala. «'De hanuma, drž' se teme», procijedila je kroz zube, a drugi su nastavili predhodni razgovor kao da se ništa nije ni desilo.

- 14:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Zelena Haljina Oprostite molim vas, samo malo. Skoro pa sam trčala ulicom, pokušavajući se probiti kroz masu koja se tako sporo kretala, skoro nikako. Vani je bila vrućina, sredina je juna, a temperatura preko 30 celzija. Sunce je nemilosrdno pržilo svojim zrakama. Tijala koja su se kretala bila su umorna, izmorena vrelinom sunčanog junskog dana. Na ulici je majka vodila dvije curice, blizanke. Lizale su iste sladolede. Bile su tako slatke, preslatke. Kako sam željela da jednog dana dobijem blizanke. Prolazila sam pored fontane. U tom dijelu nije bila tolika gužva jer su se ljudi posakrivali u hlad kojim je plijenio park. Tek pokoji prolaznik. U jednom trenutku sam osjetila zalutale kapi vode iz fontane po svojim rukama, licu i nogama. Jedina sam ja u žurbi, a možda i jedina kojoj je godio nenadani kontakt sa vodom. Osjećala sam kako mi graške znoja izbijaju na čelu. Istog trena sam ruku pružila k torbici u kojoj su bile osvježavajuće maramice. Uvije su bile samnom, spas za vreli ljetni period. Po glavi su mi se motale neke misli. Posao, usamljenost, potreba da se istresem na nekome. Sve misli sam morala otjerati jer sam morala u roku 2 sata pronaći i kupiti cipele za večerašnji prijem. Ugledna firma, a ja kao treći član svoje porodice, treće koljeno Kratz-ovih u njoj, direktorica odjela za marketinšku propagandu i komuniciranje, morala sam se večeras pokazati u najboljem svijetlu, a time i pokazati da sam neovisna o svom ocu koji je vlasnik kompanije. Nisam voljela da na mene gledaju kao da sam rođena sa VISA karticom zakačenom o pupak. Porodična tradicija bivanja arhitektom je krenula od mog dede, nastavila se preko mog oca, a sada je prešla i na mene. Baka i mama su bile te koje su se uvijek brinule da sve bude kako treba, kod kuće. Baka se skoro pa i ne sjećam, dok mama, kad se vrati s posla, odmah se seli u kuhinju i nešto kuha, da obraduje nas kad se vratimo sa posla. Jest da je imala pomoćnicu, ali najviše nekako voli da sve to radi sama. Nikad mi nije bila jasna. Uvijek sam voljela da drugi rade oko mene ono što ja baš i ne volim, a ja da pričam samo o reklama, profitu, novoj kući na moru koju sam sama uredila i naravno temi za muškarce ali temi o kojoj sam ovisna, stvarima o kojim sam ovisna, o automobilima. Škripa kočnica me je trgnula, hodala sam, ali potpuno utonuvši u svoje misli. Uh kako će večeras biti dosadno. Gledam na sat. Nemam vremena ići do kuće. Čalabrcnut ću nakon što nađem cipele. Tražiti cipele po Sarajevu je predtavljalo najtežu osudu za mene, jer ono što mi se svidi obavezno je bilo bez mog broja. Mmmmm, Cavalli, moj najdraži muškarac, ok, on i McQueen. Konačno se otvorio i kod nas. Sigurno će biti nešto za mene. Kao što sam i mislila. Predivne crne jednostavne cipele, tako jednostavne a tako svečane, tako pune nečega. Uvijek se zaljubim u svoje stvari...vjerovatno jer dugo nikog nije bilo u mom životu. Komentari su da sam prezahtjevna. Samo, ja se ne želim mijenjati. Svakom je suđeno da pronađe svoju srodnu dušu. Tako sam mislila, tako mislim, ili sam se pak tome nadala. Nakon što je kupnja obaljena zaputila sam se do restorančića koji je imao ako se sjedne na pravo mjesto pogled na skoro čitavu glavnu ulicu. Usput sam se javila da neću dolaziti kući na ručak, dogovorila sam se sa Tanjom za popodnevnu kafu. Zavlačim je već danima. Danas, sutra, nikad. I tako sam sjedeći sama na mom specijalnom mjestu uz prozor ugledala zelenu haljinu koja je izašla iz ulaza preko puta restorana. Vidjela sam je samo s leđa. Moje oči su bile uprte u zelenu haljinu koja se polako, elegantno kretala vrelim sarajevskim asfaltom. Duga ravna smeđa kosa sezala je do leđa osobe koja se sakrila u zelenu haljinu, zelene boje, boje masline. Stala je na semaforu. Namjestila svoje crne sunčane naočale. Čekajući da se upali zeleno stavila je na glavu slamnati šešir štiteći svoje lice od sunca. Lice koje nisam mogla vidjeti bolje jer sam bila isuviše daleko. Prešla je ulicu, izgubila sam je iz vida. Pogled mi je stajao uper u tačku gdje sam vidjela zadnji fragment zelene boje, njene haljine. Trgnula sam se jer mi se ruka ukočila. Viljuška je stajala na pola puta od tanjira do mojih poluotvorenih usta. Spustila sam viljušku nazad u tanjir, pa otpila gutljaj vode, pokušavajući se pribrati. Okrenula sam se oko sebe. Dobro je, niko nije buljio u mene. Svi su bili okupirani svojim poslom, svojom pričom. Orchestra je restorančić u kojem se okupljaju mladi poslovni ljudi, koji su brzo odrasli. Zaljubljenici u svoj posao, ljudi sa vezama i obavezni V.I.P. posjetioci raznoraznih manifestacija. Zamolila sam konobara za martini bez maslina. Maslina, dovoljno mi je haljina pomutila mozak, ne treba mi osvježenje pamćenja na tu boju, na tu haljinu. Zazvonio mi je mobitel. Tanja je potvrđivala vrijeme našeg sastanka, pola sata od trenutka kada sam joj se javila. Rekla je da će malo kasniti. Platila sam račun i krenula prema City Pub-u gdje smo se dogovorile. Došla sam desetak minuta ranije. Vrućina je bila podnošljivija. Sjela sam za visoki stolac. Gledala kroz prozor, nadajući se da će makar proći tuda zelena haljina, sa crnim naočalama i slamnatim šeširom. Tanja je došla, zelene haljine nije bilo. Ne znam čemu sam se nadala. Tanja je došla s osmijehom, pomislila sam, imala je uspješan lov sinoć. «Kakvog sam komada ulovila draga, ne znaš šta si sinoć propustila!!!» «Do kada ste bili?» «Do tri ujutro.» «A mene su stranke čekale u osam ujutro u kancelariji, znaš da mi samo vikend odgovara za noćni život. Kakav ti je lov bio?» «Upoznala sam Sanju, mmmmm, upoznat ćeš je uskoro. Zaglavile smo kod mene u stanu kasnije. Jutros je otišla na posao. A ja lijenčarim, moram sutra opet na posao, dobro mi je došao ovaj mali predah, ali opet moram čuvati godišnji. Kod tebe?» «Radno, kao i uvijek. Mislim da mi jedina vjerna ljubav moj CLK, znaš mene, obožavam kada mi vjetar mrsi kosu dok je kazaljka na brzinomjeru preko stotke. Da, danas sam vidjela žensku, ženo! U zelenoj haljini, dugoj, do članaka, boje masline, njena smeđa kosa do pola leđa, nosila je crne sunčane i slamnati šešir. Samo si trebala vidjeti kako hoda, ali bila sam tako daleko da nisam mogla primjetiti ništa više sem leđa.» Gromovi su nadjačali jazz koji je vladao oko nas. Kiša je počela pljuštati. Odjednom je sve postalo mračno. Upalili su prigušena svjetla. Neki ljudi sa ulice su ušli u pub. Nisam obraćala pažnju na njih. Tanja me je uhvatila za ruku. «Okreni se, polako», rekla je sa smiješkom na licu. Polako sam se okrenula. Djevojka u zelenoj haljini skidala je slamnati šešir sa glave. «Ko se zarumenio???? Hahaha» Neugodnu tišinu u mojoj glavi je prekinula Tanja. «To je ona, zar ne?!» «Jeste, nema mjesta, možda sjedne do nas. Nemoj ništa pričati sumnjivo i nemoj joj se uvaljivati, zadavit ću te!» Prilazila nam je polako. «Izvinite da li je slobodno? Ova kiša, nikad ne znaš kad će pasti, uvijek me uhvati nespremnom...» «Jeste», rekle smo u isti glas. «Ja sam Aida», rekla je. «Ovo je Tanja, a ja sam Nina», predstavila sam nas na brzinu. Naručile smo sve tri po kafu. Nakon nekog vremena Tanja je morala pokupiti sestrinog sina iz vrtića, pa nas je pozdravila, meni mignuvši i ostavljajući prostora za eventualni lov. Aida je radila kao profesorica engleskog jezika u gimnaziji. Nakon ogromne količine vode koju sam popila, morala sam skoknuti do toaleta. Kao i uvijek nisam mogla biti sigurna da li Aida ima sklonosti istom spolu kao i ja. Uvijek sam to otkrivala na čudne načine. Gledala me je uvijek pravo u oči i upijala svaku moju riječ, baš kao i ja njene, ali to mi nije bilo dovoljno. Nakon što sam obavila u toaletu ono što sam morala, počela sam prati ruke. Dok mi je mlaka voda milovala ruke, poželjela sam da sam u stanu sa Aidom, da joj pravim doručak i donosim joj ga u krevet. Ali, to su bile samo želje. Začula sam otvaranje vrata, Aida je ušla. Lagano sam se okrenula prema njoj. Uhvatila mi je ruke i nježno me poljubila. Mislila sam da ću poletjeti. U stomaku mi nisu bili leptirići, nego ptice. Nismo progovorile. Šutke smo izašle iz toaleta, obje sa smiješkom na licu. Sjele smo dovršiti kafu. Skoro na svaku rečenicu koju smo jedna drugoj rekle, smijale smo se. Razmijenile smo brojeve i dogovorile se prekosutra za kafu. Došla sam kući sretnija i zadovoljnija no ikada. Zvonio mi je telefon. «Hej Tanja! Smijala sam se.» «Jel to šta bilo?! Po tvom smijehu kladim se da jeste!» «Čitaš me kao otvorenu knjigu! Prekosutra idemo opet na kafu, pa povedi i ti Sanju, ok?» «Naravno! Samo sam te nazvala da vidim jel bilo šta. Čujemo se sutra». Prijem je prošao divno, svi su bili zadovoljni, tata je sklopio novi posao, ja izgleda ušla u novu vezu nakon dugo vremena, sijala od sreće i zadovoljstva. Sutradan sam se probudila prije zvonjeve budilice. Bila sam tako dobro raspoložena. Zaletila sam se u banju i tokom tuširanja pjevala. Nakon ugodnog tuša, zaletila sam se u kuhinju i počela spremati doručak. Kada se mama dovukla do kuhinje u spavačici, prvo nije mogla vjerovati da ja spremam doručak, a onda da sam vesela ujutro. «Maloprije si pjevala?! Dok si se tuširala? I to da dočekam od tebe! Hahahaha, ko nam se to zaljubio?!» «Ama nisam mama, samo sam nešto vesela danas, ne znam što mi je». Ah, kad bi mama samo znala razlog. Stalno je zapitkivala kad će dobiti zeta, kako joj objasniti da bi sada u najboljem slučaju dobila zeta u ženskom rodu. Krenula sam na posao. Svi su primjetili moj osmijeh, moju razdraganost. Tačno u podne sam dobila sms od nje. «Samo da znaš da mislim na tebe» Odgovor je bio «Mislila sam na tebe svakog trenutka od kad smo se razišle u pubu, da i ti znaš!». Krenula sam naći se sa Tanjom. Bilo je vruće, preko trideset stepeni. To sam vidjela na drugima. Vrućinu nisam osjećala, lebdjela sam. Kafica i čavrljanje plus sočni detalji... Sutradan, došla sam prva u City Pub. Nasmijana, sijala sam. Nisam se čula sa Aidom od predhodne kafe, od prije dva dana. Jedva sam čekala da je opet vidim. Čekala sam petnaestak minuta Tanju i Sanju. Sanja je bila jako simpatična djevojka. Radila je u marketinškoj agenciji. Preslatka plavuša, plavooka, baš Tanjin tip. Aida je kasnila dobrih dvadesetak minuta. Vjerovatno je imala razlog. Uzela sam novine sa stola da ih prelistam. Krenula sam od zadnje stranice, ništa zanimljivo. Došla sam do smrtovnica. Zadnje čega se sjećam je da sam vidjela njenu sliku i ime, «Aida Palić, ožalošćena rodbina i prijatelji». Probudila sam se u Tanjinom stanu. Rekla mi je da je doživjela saobraćajnu nesreću. To se desilo prije sedam dana. Još uvijek nisam došla kući. Jednostavno nemam snage da izađem iz kreveta, da dignem glavu s jastuka, koji je mokar, mokar od kiše mojih suza. ...

- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Slovenačka Kao vlasnica jedne videoteke koju sam nakon nekog vremena unaprijedila u lanac video klubova napravila sam vrlo profitabilnu malu firmu. Tako su mi se otvorile i nove mogućnosti i prilike za unapređivanje vlastite karijere. Nakon nekog vremena otvorile su mi se nove mogućnosti. Da firmu napravim internacionalnom. Za taj korak sam se trebala odreći svog predhodnog života. Naravno da mi je bilo teško odlučiti se na takav korak, koji u suštini i nije loš, mada sam se morala odvojiti od svoje obitelji, prijatelja, poštovanja od strane društva i grada u kome sam živjela, svog grada i države, ali bih tim slučajem bila bliže šećeru koja je živjela u Sloveniji. Ponuda koju sam dobila i koju sam odabrala je ta da u suradnji sa najvećom balkanskom filmskom producentskom kućom otorim lanac video-barova u kojima bi se osim rentanja dvd-a vršile i razne konferencije, druženja, seminari i work shopovi. Uslovi koje su mi nudili bili su idealni, napredovanje koje mi je omogućeno nije moguće predstaviti riječima. Taj posao je bio moj život. Imala sam razrađen plan, godinama sam stvarala i razrađivala ideju koja bi mi mogla donijeti svjetsku slavu i ugled. Plan mi je bio taj da nakon godinu dana provedenih vani odlučim šta i kako, ako mi se svidi atmosfera koja će tamo vladati, da iznesem plan i da se u narednim godinama ostvari. Spakovala sam kofere i napravila pozdravni party. Maja nije znala da ću živjeti tako blizu njoj, to će biti iznenađenje za nju koje joj spremam već nekoliko mjeseci od kada sam se odlučila za prelazak u Sloveniju. Avion je sletio u Ljubljanu, gdje me je dočekala mala delegacija iz Pixela, koji su me otpratili do hotela u koji sam smještena dok me ne prebace u jednu zakupljenu kuću koja je bila predviđena kao smještaj samim ugovorom. Sutradan, nakon što sam se odmorila od puta, odveli su me do same vile, predali mi ključeve i rekli da imam iznenađenje u garaži koja je bila u sklopu same kuće. Zajedno smo otišli do nje,... daljinskim upravljačem sam otvarala vrata, koja su polako se dizala i otkrila automobil mojih snova, Fićo crni. Ostala sam bez teksta, a oni su se slatko nasmijali i zaželjeli mi dobrodošlicu. Ostatak tjedna sam imala slobodno da se uhodam sa samim gradom i da proučim «gdje je što». Naravno, odmah sam otišla u shopping, a odvezla sam se novim autom koje je bilo na moje ime. Zgrada u kojoj sam radila bila je nepunih 30 minuta od moje kuće. Sa Majom sam se čula kao i obično, preko interneta, jer joj još uvijek nisam željela odati da sam 50tak kilometara udaljena od nje. Nakon 20 dana mog boravka i rada u Sloveniji odlučila sam je nazvati sa skrivenog broja i zaigrati malu zločastu igricu. «Hej šećeru, što ima?» «Ništa vala, kod tebe,... dobro si se sjetila nazvati» «Čuj, znaš kako je, u poslu sam do guše. Imam jednu malu molbu za tebe» «Reci bejb, znaš da ako budem mogla da ću ti pomoći» «Poslala sam ti neke slike, one su kod moje prijateljice u Ljubljani, pa ako ti nije problem da u petak navečer, znači za dva dana, odeš do nje i pokupiš te slike?» «Nema problema, samo mi daj adresu...» «Ona će poslati taksi ili auto po tebe, čini mi uslugu, a znaš da su moja raja uslužna u potpunosti, tako da nemaš ni za što da brineš, samo se spremi i kad vozač dođe po tebe samo sjedneš i ni za što se ne brini.» «Ajd, okej.» «Nemam više vremena, moram nazad na posao, nešto završiti, pa se čujemo. Bubim te, čujemo se» «Ciao.» Klik.... razgovor sam prekinula sam vragolanskim smiješkom na licu. Nema pojma šta joj se sprema. Petak sam uzela slobodno, jer sam trebala pospremiti kuću i pripremiti ambijent koji sam si zamislila u glavi. Otišla sam do shopping centra i kupila čini mi se 300 svijeća... različitih veličina ali skladnog oblika, preuzela bocu naručenog crnog vina i sastojke za večeru koju sam namjeravala spremiti. Kada sam stigla doma, bacila sam se prvo na spremanje večere jer je sobarica kuću već sredila. Pustila sam si laganu muziku, Jinxe, uvijek su me opuštali i dizali raspoloženje. Od samih ulaznih vrata pa do banje na spratu poslagala sam svijeće, kao vodič prema okrugloj kadi i banji punoj svijeća. Marširala sam samo u rublju zagrnuta mekanim pamučnim bade mantilom. Sve je bilo spremno, samo je ona trebala pozvoniti. Plan je bio da Toni koji je otišao po nju, otvori joj vrata i kaže da prati «voštane» znakove. Tako je i bilo. Prigušeni zvuk muzike nadjačao je škljoc vrata. Stigla je. Sakrila sam se iza vrata i čekala da ih ona otvori. - Sa nervozom i potpuno zbunjena ušla sam u svijećama osvijetljenu kuću. Kao što mi je Mark rekao, pratila sam svijećama označeni put. Nije mi bilo jasno zašto me Sandrina prijateljica tako dočekuje, a dodatno, otkud ta Sanja koju Sandra nikada nije spominjala, pa ni u priči... Opet ne bi me Sandra poslala u ralje ženi koju uopće nisam poznavala,... možda sam i stigla u nezgodan trenutak, ali boli me briga,... sve MORA biti u redu, jer inače ću pobjesniti,... hmmmm dugo nisam takvom bila... - Put je vodio do prostorije za koju nisam znala što je, jer su vrata bila tek odškrinuta a i «plameni» put je vodio k toj prostoriji. Više odškrinuvši vrata shvatila sam da je to kupaonica,... također osvijetljena svijećama. Bilo mi je neugodno, jednostavno nisam razumjela što se događa,... ušla sam unutra s namjerom samo da provirim ionako nervozna i zbunjena s odlukom da se okrenem, ostavim poruku kako je ovo bila neslana šala kada osjetih nečiji dodir na leđima. Vrata se zatvoriše. Naglo, ali ipak ne grubo neko me priljubi uz zid tako da nisam mogla vidjeti ko, a taj neko se skrivao upravo iza tih vrta. Oči mi prekri crnim povezom tako da ništa nisam mogla vidjeti. Poprilično glasno sam uzviknula «Ok, što je dosta, dosta je!!! Pusti me na miru, želim izaći!» Taj neko se priljubi uz moja leđa i tiho šapnu na uho.... «ššššššššššššššššš,.... opusti se....» Bila je to Sandra. Srce mi je lupalo sto na sat. Htjela sam se okrenuti i skinuti povez sa očiju, ali me snažno uhvatila rukama i nije dozvolila da se okrenem. Ruke mi je držala čvrsto na leđima tako da nisam mogla skinuti povez s očiju. Polako me odvojila od zida i odvukla do nekog drugog. Tiho mi je šapnula na uho «Ne miči se!»... Ok, neka joj bude... mogla sam osjetiti hladnoću zida i toplinu njenih prstiju koji su mi dodirivali vrat. Nježno me je poljubila iza uha predhodno mi mrseći je sklonila kosu sa vrata. Počela je s više želje da mi klizi usnama i jezikom po vratu. Htjela sam se okrenuti, ali me je čvrsto držala jednom rukom dok je drugom prelazila preko mojih leđa. Osjetila sam energiju koja je izbijala iz nje... Spustila je ruke niže i zavukla ih pod moju majicu, dlanovima je prelazila preko leđa i stigavši do vrata lagano mi svukla majicu,... nisam se micala,... sve ovo me je poprilično uzbudilo. Počela me je ljubiti po leđima, osjetila sam je, ali se nisam mogla pomaći,... svukla mi je farmerke i rukama prelazila preko nogu. Iako ionako ništa nisam mogla vidjeti, oči sam držala čvrsto zatvorenim i grizla usnu. Poljubila me s unutrašnje strane koljena i krenula ka više... malo se odmakla i okrenula me... poljubila pupak i rukom zagrila oko struka,... drugu ruku je zapetljala u moju kosu i konačno me poljubila... trnci su mi prolazili tijelom... željela sam je više no ikada. Mada je želja bila u stanju usijanja, sve se odvijalo nježno, lagano i bez ikakvih naglih pokreta... - Lagano se odmakla od mene, čvrsto me držeći za ruku, vodila me je,... skinula mi je gaćice, a po zvuku koji sam čula nakon mene i svoje rublje. Uvela me je u kadu a zatim i sama ušla u nju,... opet me je poljubila i skinula mi povez s očiju. Tada joj više nije bilo spasa. Sutradan smo se izležavale u krevetu i objašnjavala sam joj kako sam dobila novi posao i o dešavanjima u gradu. Večeru smo bacile, jer se isuviše ohladila i više nije bila jestiva,... kao prave lijenštine naručile smo pizzu i smijale se čitav dan,... dok noć ope

- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jedan i Dva Ispricati cu vam pricu kojoj ne znam kraj. Do ovog trenutka napisala sam i ispricala nekoliko prica. Njihov broj ne mogu reci da je velik, ali nije ni zanemarljiv. Neke od njih su procitali mnogi. Medju tim mnogim postoje oni kojima su se svidjele te moje price, ali srazmjerno postojanju takvih, postoje i oni kojima nisu. Koliko su valjane premise iz kojih sam izvukla konkluziju, ne znam. Najbitnije je da se pise, ali i da se cita. Uvijek mora postojati ravnoteza. Svaka istina ima dva lica,... i nije sve onako kakvim se cini. Price koje sam pisala su plod moje maste sa segmentima dozivljenog i prozivljenog; segmentima zeljenog, izmisljenog. U globalu posmatrajuci plod moje maste. Ova se prica razlikuje od predhodnih. Ova je istinita. Nisam djubre i ne volim zabadati nos gdje mu nije mjesto, ali volim slusati ljude, kako pricaju i ono sto pricaju, obracali se meni ili ne. Nekada namjerno, nekada slucajno,... slusam i cujem,... razne price. Volim slusati tisinu,... i ona nekada kada je raspolozena govori,... pripovijeda. Razgovara sa onima koji je zele cuti. Vjetar sapuce,... nerazgovjetno da nam se cini da zavija, da se dere,... ali kada se udubite mozete razumjeti i njegovu pricu. Price su razlicite,... nekda govore o usamljenosti, osamljenosti, bolu, tuzi, sreci, ljubavi. Tisina opet kazuje svoje price... Svi koji me poznaju, ali ne i oni koji me znaju, razlikujem te ljude, ali u ovom slucaju obje kategorije su obuhvacene onim sto zelim reci a to je da znaju da je doba od dvadesetcetverosatnog dana kasna noc i rano jutro, sve do same zore. Poznaju takodjer i segmente mog nocnog zivota, ali ne znau sve. Ne znaju da ja slusam. Sve i svako ima svoju pricu, ne u pravilu samo jednu. Uzmite bilo koji predmet i pokusajte uspostaviti komunikaciju s njim. Pokusajte ga cuti, saslusati njegovu pricu. Sigurno ima sto reci. Postoje i price koje se ne zele ispricati. Postoje i one koje ne mogu naci one koji bi ih culi, ili ih ti nisu u mogucnosti razumjeti iako zelja postoji. Da se vratim ovim prvima i samo jos jednu ili eventualno par stvari nadodam. Kod ovih prvih sto se ne zele ispricati,... jedna stvar stoji kod njih. To nikada nisu lazi. Svijet je prepun lazi, raznoraznih vrsta i oblika,... namjenskih i nenamjenskih,... sitnih i krupnih. Ali laz je laz. I upravo te price koje se zele sakriti, ne ispricati, kad tad se ispricaju i kad tad se cuju. Mogu biti vrlo zanimljive, ali isto tako mogu biti i apsolutno nezanimljive. Sve price su kao i sve ostalo na vazi. Nikada ne znamo sto cemo novo cuti, sto cemo novo saznati. Dobro ili lose, kao i sam zivot i ono sto on sam po sebi nosi, na vazi je. Nekda prevagne na dobro, nekada na lose,... i to se takvim prihvata jer se ne moze promijeniti, taj trenutak biva i odlazi, ostaje zapamcen ali i nepromjenljiv. Mozda vam jesam dosadna sa ovim uvodom, mozda je i ovaj tekst upravo sada na vasoj vazi,... da li nastaviti citati dalje ili prekinuti sa citanjem i zaboraviti koliko se zaboraviti moze, sve ovo. Misljenja sam da se nista ne zaboravlja trajno,... sve sto prozivimo ostaje zapamceno u dubinama nasih sjecanja, nase memorije,... i to moze ali i ne mora isplivati na povrsinu nekada kasnije,... kao neka prica. Sve iza sebe ostavlja trag, koliko god bezizrazajno, naizgled nebitno bilo. Ili pak bitno. Kao sto ranije rekoh, nista nije onakvo kakvim se cini, na prvi pogled ili vise njih. Treba dati vremena da se otkrije i neka druga strana price. Ja rekoh kao ispricati vam pricu, a cijelo vrijeme nesto filozofiram. O akterima same price jos uvijek ni ja sam ne znam mngo, ali dovoljno da vam ispricam ono sto znam, ono sto sam cula. Prica je o dva ljdska bica cije imena nisam cula, u svemu ovome mozda imena nisu ni bitna,... vama, a mozda ni meni. Ja cu ih nazvati «jedan» i «dva», 1 i 2. Pa onda da pocnem. Ustvari, evo kako sam i ja cula... ovo sto vam prenosim. (tracam mozda?) Prije nekog vremena bila sam u posjeti gradu koji se prostire na obalama Drave. (Ah, ta Drava!) Nakon sto sam provela ugodnu vecer u dobro raspolozenom drustvu, krenula sam do obliznjeg kluba,... sama. S svremena na vrijeme uzivala sam vrijeme provoditi sama, posmatrajuci druge,... i jednako cesto slusati price. Usla sam u vecpomenuti klub, ime nije bitno,... ionako ga se ne sjecam. Uzela si pivo koje inace ne pijem, stajala uz zid sa strane pri ulazu – jer je bila nestasica svjezeg zraka – i gledala. Tijela mladih ljudi zgurana, trljaju se jedna o druga, sto zbog uzasne guzve sto zbog plesa. Ne volim plesati, nikad nisam ni voljela ni plesala. Ionako nisam tip ovakvih zguzvanih mjesta, mada, priznajem ponekad sam se mogla sresti u slicnim ili jednakim. Ne volim da se znojna tijela lijepe za moje, da me uopce dodiruju, naravno sem tijela one osobe cije tijelo zelim da me dodiruje, ali to je vec druga prica. (a mislim da vam je i ova dovoljna). - Aj! Ujede me komarac. Valjda da me upozori da ne skrecem previse s puta. Malo me i glava boli, nadam se da ne zamjerate sto vam pricam ovako, malo konfuzno, ali tako me misli vode. – Pijuckajuci Tuborg mogu se zakleti da sam vidjela obrise dva tijela i energiju koja je izbijala medju njima. Pogledam u bocu,... prva mi je,.. ne znam sta mi je,... a vrativsi pogled tamo gdje sam vidjela tu eneriju ili sta je vec bilo, vise TO nisam vidjela. Vrucina mi je udarila u glavu. Nakon sto sam pocuclala pivo izasla sam van i popela se na obliznji kameni zid, koji je jos uvijek bio topal od toplog suncanog dana, iako je vani bilo prohladno. Zapalila sam cigaretu i duboko uvukla dim. Tmina je djelovala tako opustajuce. Tisina nije bila apsolutna jer su do mene dopirali zvuci obliznjeg kluba. Najedanput, onako spontano, dodje mi zelja da citam. Na ovakvim mjestima sam uvijek citala istu knjigu. Ok, bio je mrak i bilo je nemoguce citati. A ta knjiga mi je osobito draga. «Pjesme» od Alekse Santica, izdata 1911. godine, jos u vrijeme kada je on bio ziv. Knjigu sam dobila od svoje bake, a ona od svoje majke. Listovi su vec odavno pozutjeli, ali tekst je stajao nepromijenjen. «Rijeci lete, zapisano ostaje», naumpade mi poslovica, jedna od onih sto su nas u gimnaziji tjerali da ucimo napamet za casove latinskog. I onda se sjetim problema koje sam imala sa latinskim, odnosno sa profesoricama koje su nam ga predavale. Nikad nisam mogla obuzdati svoju jezicinu, zadrzati ga u ustima. Zbog toga sam i imala problema,... sa vecinom profesora. U toj knjizi sam prvi put procitala pjesmu, meni omiljenu, o najljepsoj zeni, o nemogucoj ljubavi,... Eminu. Nasmijala sam se sama sebi i mojoj izgubljenosti u vremenu i onome sto me trenutno okruzuje. Zatvorih oci ispruzena na zidu. Osjetih kako mi tijelo treperi, ali ne od hladnoce, jer hladno toliko nije bilo. Zacujem sapat,... kao da mi neko nesto govori. I da, nije to bio neko, vec nesto. Vlati trave koje su izbijale iz pukotina godinama starog kamenog zida. I sam zid,... da, zajedno su mi poceli pricati. Sto sam mogla drugo no slusati sto ce mi zid i trava reci,... (naizgled) mrtva i ziva priroda. Ispripovijedali su mi pricu o 1 i 2, o energiji koju sam vidjela u klubu te veceri,... koja me vodila do njihova mjesta,... kamenog starog zida. Pricu o nesigurno sigurnom zeljnom pogledu,... zelji, medjusobnoj privlacnosti,... dva ljudska bica. O tome kako se vrijeme zaustavlja, kako na svijetu ne postoji nista drugo sem ta dva bica. 1 i 2, i niko vise. Ni Bog koji bi im sudio, ni batina koja bi ih mozda kaznilaa,... ni oci koje gledaju, ni usi koje slusaju. Te veceri kada su 1 i 2 provele noc zajedno na tom mjestu za njima je ostao energetski trag koji je trajao jos neko vrijeme,... Njihov stisak ruku i zagrljaj dok je zora noc tjerala u postelju nije ostao nevidjen, ni neisprican. Kada kazu da zidovi imaju usi,... preskacu ili zaboravljaju da imaju i oci. A kada bi tek mogli pricati,... Zid nije zelio biti indiskretan, a u tome ga je podrzala i trava, pa mi nije rekao ko su 1 i 2. Nisam pitala, ne znam ni zasto bih kada skoro nikoga nisam ni poznavala u tom gradu. Od tada je proslo evo vec godinu dana. Opet sam na onom istom zidu. Sada mi nista ne govori, ili sam ja prepijana da ga cujem i razumijem. Cigareta mi visi iz usta. U desnoj ruci mi je boca Tuborga (u medjuvremenu sam se navukla na Tuborg), dok se lijevom ceskam po trbuhu. Nije bas da sam trijezne glave,... ali nisam ni pijana, toliko. Mjesecina,... je nestala, bila je, da, sjecam se toga. Mislim,... sada bih najradije zaspala upravo ovdje na ovom zidu, ali mrzim prehlade. A kakva sma kenjkava i samoj sebi sam idem na zivce. Zora svice,... proslo je pet ujutro. Sam grad je poprilicno utihnuo,... subota je, tj vec je nedjelja. Uzimam torbu koja je lezala do mene. U njoj je knjiga, ovaj put «Moj Slatki Sputnik» (Haruki Murkami), dar osobe koja mi je u srcu, oko njega i u dusi, osobe koju obozavam. Dizem se sa zida,... tu sam provela nesto vise od sat vremena i malo sam se ukocila. Sa druge strane zida, malo dalje od mene, vidim obrise dva tijela. Takodjer se dizu sa sada vec vlazne trave. Drze se za ruke,... vidim im osmijeh na licima. Znam, osjecam to. To su 1 i 2! Sto je s njima, ili sto ce biti ne znam, nadam se i zelim im sve najljepse. Sigurna sam u jedno, da cu i iduce godine u ovo vrijeme biti na istom ovom mjestu, na ovom starom kamenom zidu,...

- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #