29.09.2004., srijeda

Zelena Haljina Oprostite molim vas, samo malo. Skoro pa sam trčala ulicom, pokušavajući se probiti kroz masu koja se tako sporo kretala, skoro nikako. Vani je bila vrućina, sredina je juna, a temperatura preko 30 celzija. Sunce je nemilosrdno pržilo svojim zrakama. Tijala koja su se kretala bila su umorna, izmorena vrelinom sunčanog junskog dana. Na ulici je majka vodila dvije curice, blizanke. Lizale su iste sladolede. Bile su tako slatke, preslatke. Kako sam željela da jednog dana dobijem blizanke. Prolazila sam pored fontane. U tom dijelu nije bila tolika gužva jer su se ljudi posakrivali u hlad kojim je plijenio park. Tek pokoji prolaznik. U jednom trenutku sam osjetila zalutale kapi vode iz fontane po svojim rukama, licu i nogama. Jedina sam ja u žurbi, a možda i jedina kojoj je godio nenadani kontakt sa vodom. Osjećala sam kako mi graške znoja izbijaju na čelu. Istog trena sam ruku pružila k torbici u kojoj su bile osvježavajuće maramice. Uvije su bile samnom, spas za vreli ljetni period. Po glavi su mi se motale neke misli. Posao, usamljenost, potreba da se istresem na nekome. Sve misli sam morala otjerati jer sam morala u roku 2 sata pronaći i kupiti cipele za večerašnji prijem. Ugledna firma, a ja kao treći član svoje porodice, treće koljeno Kratz-ovih u njoj, direktorica odjela za marketinšku propagandu i komuniciranje, morala sam se večeras pokazati u najboljem svijetlu, a time i pokazati da sam neovisna o svom ocu koji je vlasnik kompanije. Nisam voljela da na mene gledaju kao da sam rođena sa VISA karticom zakačenom o pupak. Porodična tradicija bivanja arhitektom je krenula od mog dede, nastavila se preko mog oca, a sada je prešla i na mene. Baka i mama su bile te koje su se uvijek brinule da sve bude kako treba, kod kuće. Baka se skoro pa i ne sjećam, dok mama, kad se vrati s posla, odmah se seli u kuhinju i nešto kuha, da obraduje nas kad se vratimo sa posla. Jest da je imala pomoćnicu, ali najviše nekako voli da sve to radi sama. Nikad mi nije bila jasna. Uvijek sam voljela da drugi rade oko mene ono što ja baš i ne volim, a ja da pričam samo o reklama, profitu, novoj kući na moru koju sam sama uredila i naravno temi za muškarce ali temi o kojoj sam ovisna, stvarima o kojim sam ovisna, o automobilima. Škripa kočnica me je trgnula, hodala sam, ali potpuno utonuvši u svoje misli. Uh kako će večeras biti dosadno. Gledam na sat. Nemam vremena ići do kuće. Čalabrcnut ću nakon što nađem cipele. Tražiti cipele po Sarajevu je predtavljalo najtežu osudu za mene, jer ono što mi se svidi obavezno je bilo bez mog broja. Mmmmm, Cavalli, moj najdraži muškarac, ok, on i McQueen. Konačno se otvorio i kod nas. Sigurno će biti nešto za mene. Kao što sam i mislila. Predivne crne jednostavne cipele, tako jednostavne a tako svečane, tako pune nečega. Uvijek se zaljubim u svoje stvari...vjerovatno jer dugo nikog nije bilo u mom životu. Komentari su da sam prezahtjevna. Samo, ja se ne želim mijenjati. Svakom je suđeno da pronađe svoju srodnu dušu. Tako sam mislila, tako mislim, ili sam se pak tome nadala. Nakon što je kupnja obaljena zaputila sam se do restorančića koji je imao ako se sjedne na pravo mjesto pogled na skoro čitavu glavnu ulicu. Usput sam se javila da neću dolaziti kući na ručak, dogovorila sam se sa Tanjom za popodnevnu kafu. Zavlačim je već danima. Danas, sutra, nikad. I tako sam sjedeći sama na mom specijalnom mjestu uz prozor ugledala zelenu haljinu koja je izašla iz ulaza preko puta restorana. Vidjela sam je samo s leđa. Moje oči su bile uprte u zelenu haljinu koja se polako, elegantno kretala vrelim sarajevskim asfaltom. Duga ravna smeđa kosa sezala je do leđa osobe koja se sakrila u zelenu haljinu, zelene boje, boje masline. Stala je na semaforu. Namjestila svoje crne sunčane naočale. Čekajući da se upali zeleno stavila je na glavu slamnati šešir štiteći svoje lice od sunca. Lice koje nisam mogla vidjeti bolje jer sam bila isuviše daleko. Prešla je ulicu, izgubila sam je iz vida. Pogled mi je stajao uper u tačku gdje sam vidjela zadnji fragment zelene boje, njene haljine. Trgnula sam se jer mi se ruka ukočila. Viljuška je stajala na pola puta od tanjira do mojih poluotvorenih usta. Spustila sam viljušku nazad u tanjir, pa otpila gutljaj vode, pokušavajući se pribrati. Okrenula sam se oko sebe. Dobro je, niko nije buljio u mene. Svi su bili okupirani svojim poslom, svojom pričom. Orchestra je restorančić u kojem se okupljaju mladi poslovni ljudi, koji su brzo odrasli. Zaljubljenici u svoj posao, ljudi sa vezama i obavezni V.I.P. posjetioci raznoraznih manifestacija. Zamolila sam konobara za martini bez maslina. Maslina, dovoljno mi je haljina pomutila mozak, ne treba mi osvježenje pamćenja na tu boju, na tu haljinu. Zazvonio mi je mobitel. Tanja je potvrđivala vrijeme našeg sastanka, pola sata od trenutka kada sam joj se javila. Rekla je da će malo kasniti. Platila sam račun i krenula prema City Pub-u gdje smo se dogovorile. Došla sam desetak minuta ranije. Vrućina je bila podnošljivija. Sjela sam za visoki stolac. Gledala kroz prozor, nadajući se da će makar proći tuda zelena haljina, sa crnim naočalama i slamnatim šeširom. Tanja je došla, zelene haljine nije bilo. Ne znam čemu sam se nadala. Tanja je došla s osmijehom, pomislila sam, imala je uspješan lov sinoć. «Kakvog sam komada ulovila draga, ne znaš šta si sinoć propustila!!!» «Do kada ste bili?» «Do tri ujutro.» «A mene su stranke čekale u osam ujutro u kancelariji, znaš da mi samo vikend odgovara za noćni život. Kakav ti je lov bio?» «Upoznala sam Sanju, mmmmm, upoznat ćeš je uskoro. Zaglavile smo kod mene u stanu kasnije. Jutros je otišla na posao. A ja lijenčarim, moram sutra opet na posao, dobro mi je došao ovaj mali predah, ali opet moram čuvati godišnji. Kod tebe?» «Radno, kao i uvijek. Mislim da mi jedina vjerna ljubav moj CLK, znaš mene, obožavam kada mi vjetar mrsi kosu dok je kazaljka na brzinomjeru preko stotke. Da, danas sam vidjela žensku, ženo! U zelenoj haljini, dugoj, do članaka, boje masline, njena smeđa kosa do pola leđa, nosila je crne sunčane i slamnati šešir. Samo si trebala vidjeti kako hoda, ali bila sam tako daleko da nisam mogla primjetiti ništa više sem leđa.» Gromovi su nadjačali jazz koji je vladao oko nas. Kiša je počela pljuštati. Odjednom je sve postalo mračno. Upalili su prigušena svjetla. Neki ljudi sa ulice su ušli u pub. Nisam obraćala pažnju na njih. Tanja me je uhvatila za ruku. «Okreni se, polako», rekla je sa smiješkom na licu. Polako sam se okrenula. Djevojka u zelenoj haljini skidala je slamnati šešir sa glave. «Ko se zarumenio???? Hahaha» Neugodnu tišinu u mojoj glavi je prekinula Tanja. «To je ona, zar ne?!» «Jeste, nema mjesta, možda sjedne do nas. Nemoj ništa pričati sumnjivo i nemoj joj se uvaljivati, zadavit ću te!» Prilazila nam je polako. «Izvinite da li je slobodno? Ova kiša, nikad ne znaš kad će pasti, uvijek me uhvati nespremnom...» «Jeste», rekle smo u isti glas. «Ja sam Aida», rekla je. «Ovo je Tanja, a ja sam Nina», predstavila sam nas na brzinu. Naručile smo sve tri po kafu. Nakon nekog vremena Tanja je morala pokupiti sestrinog sina iz vrtića, pa nas je pozdravila, meni mignuvši i ostavljajući prostora za eventualni lov. Aida je radila kao profesorica engleskog jezika u gimnaziji. Nakon ogromne količine vode koju sam popila, morala sam skoknuti do toaleta. Kao i uvijek nisam mogla biti sigurna da li Aida ima sklonosti istom spolu kao i ja. Uvijek sam to otkrivala na čudne načine. Gledala me je uvijek pravo u oči i upijala svaku moju riječ, baš kao i ja njene, ali to mi nije bilo dovoljno. Nakon što sam obavila u toaletu ono što sam morala, počela sam prati ruke. Dok mi je mlaka voda milovala ruke, poželjela sam da sam u stanu sa Aidom, da joj pravim doručak i donosim joj ga u krevet. Ali, to su bile samo želje. Začula sam otvaranje vrata, Aida je ušla. Lagano sam se okrenula prema njoj. Uhvatila mi je ruke i nježno me poljubila. Mislila sam da ću poletjeti. U stomaku mi nisu bili leptirići, nego ptice. Nismo progovorile. Šutke smo izašle iz toaleta, obje sa smiješkom na licu. Sjele smo dovršiti kafu. Skoro na svaku rečenicu koju smo jedna drugoj rekle, smijale smo se. Razmijenile smo brojeve i dogovorile se prekosutra za kafu. Došla sam kući sretnija i zadovoljnija no ikada. Zvonio mi je telefon. «Hej Tanja! Smijala sam se.» «Jel to šta bilo?! Po tvom smijehu kladim se da jeste!» «Čitaš me kao otvorenu knjigu! Prekosutra idemo opet na kafu, pa povedi i ti Sanju, ok?» «Naravno! Samo sam te nazvala da vidim jel bilo šta. Čujemo se sutra». Prijem je prošao divno, svi su bili zadovoljni, tata je sklopio novi posao, ja izgleda ušla u novu vezu nakon dugo vremena, sijala od sreće i zadovoljstva. Sutradan sam se probudila prije zvonjeve budilice. Bila sam tako dobro raspoložena. Zaletila sam se u banju i tokom tuširanja pjevala. Nakon ugodnog tuša, zaletila sam se u kuhinju i počela spremati doručak. Kada se mama dovukla do kuhinje u spavačici, prvo nije mogla vjerovati da ja spremam doručak, a onda da sam vesela ujutro. «Maloprije si pjevala?! Dok si se tuširala? I to da dočekam od tebe! Hahahaha, ko nam se to zaljubio?!» «Ama nisam mama, samo sam nešto vesela danas, ne znam što mi je». Ah, kad bi mama samo znala razlog. Stalno je zapitkivala kad će dobiti zeta, kako joj objasniti da bi sada u najboljem slučaju dobila zeta u ženskom rodu. Krenula sam na posao. Svi su primjetili moj osmijeh, moju razdraganost. Tačno u podne sam dobila sms od nje. «Samo da znaš da mislim na tebe» Odgovor je bio «Mislila sam na tebe svakog trenutka od kad smo se razišle u pubu, da i ti znaš!». Krenula sam naći se sa Tanjom. Bilo je vruće, preko trideset stepeni. To sam vidjela na drugima. Vrućinu nisam osjećala, lebdjela sam. Kafica i čavrljanje plus sočni detalji... Sutradan, došla sam prva u City Pub. Nasmijana, sijala sam. Nisam se čula sa Aidom od predhodne kafe, od prije dva dana. Jedva sam čekala da je opet vidim. Čekala sam petnaestak minuta Tanju i Sanju. Sanja je bila jako simpatična djevojka. Radila je u marketinškoj agenciji. Preslatka plavuša, plavooka, baš Tanjin tip. Aida je kasnila dobrih dvadesetak minuta. Vjerovatno je imala razlog. Uzela sam novine sa stola da ih prelistam. Krenula sam od zadnje stranice, ništa zanimljivo. Došla sam do smrtovnica. Zadnje čega se sjećam je da sam vidjela njenu sliku i ime, «Aida Palić, ožalošćena rodbina i prijatelji». Probudila sam se u Tanjinom stanu. Rekla mi je da je doživjela saobraćajnu nesreću. To se desilo prije sedam dana. Još uvijek nisam došla kući. Jednostavno nemam snage da izađem iz kreveta, da dignem glavu s jastuka, koji je mokar, mokar od kiše mojih suza. ...

- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #