29.09.2004., srijeda

Slovenačka Kao vlasnica jedne videoteke koju sam nakon nekog vremena unaprijedila u lanac video klubova napravila sam vrlo profitabilnu malu firmu. Tako su mi se otvorile i nove mogućnosti i prilike za unapređivanje vlastite karijere. Nakon nekog vremena otvorile su mi se nove mogućnosti. Da firmu napravim internacionalnom. Za taj korak sam se trebala odreći svog predhodnog života. Naravno da mi je bilo teško odlučiti se na takav korak, koji u suštini i nije loš, mada sam se morala odvojiti od svoje obitelji, prijatelja, poštovanja od strane društva i grada u kome sam živjela, svog grada i države, ali bih tim slučajem bila bliže šećeru koja je živjela u Sloveniji. Ponuda koju sam dobila i koju sam odabrala je ta da u suradnji sa najvećom balkanskom filmskom producentskom kućom otorim lanac video-barova u kojima bi se osim rentanja dvd-a vršile i razne konferencije, druženja, seminari i work shopovi. Uslovi koje su mi nudili bili su idealni, napredovanje koje mi je omogućeno nije moguće predstaviti riječima. Taj posao je bio moj život. Imala sam razrađen plan, godinama sam stvarala i razrađivala ideju koja bi mi mogla donijeti svjetsku slavu i ugled. Plan mi je bio taj da nakon godinu dana provedenih vani odlučim šta i kako, ako mi se svidi atmosfera koja će tamo vladati, da iznesem plan i da se u narednim godinama ostvari. Spakovala sam kofere i napravila pozdravni party. Maja nije znala da ću živjeti tako blizu njoj, to će biti iznenađenje za nju koje joj spremam već nekoliko mjeseci od kada sam se odlučila za prelazak u Sloveniju. Avion je sletio u Ljubljanu, gdje me je dočekala mala delegacija iz Pixela, koji su me otpratili do hotela u koji sam smještena dok me ne prebace u jednu zakupljenu kuću koja je bila predviđena kao smještaj samim ugovorom. Sutradan, nakon što sam se odmorila od puta, odveli su me do same vile, predali mi ključeve i rekli da imam iznenađenje u garaži koja je bila u sklopu same kuće. Zajedno smo otišli do nje,... daljinskim upravljačem sam otvarala vrata, koja su polako se dizala i otkrila automobil mojih snova, Fićo crni. Ostala sam bez teksta, a oni su se slatko nasmijali i zaželjeli mi dobrodošlicu. Ostatak tjedna sam imala slobodno da se uhodam sa samim gradom i da proučim «gdje je što». Naravno, odmah sam otišla u shopping, a odvezla sam se novim autom koje je bilo na moje ime. Zgrada u kojoj sam radila bila je nepunih 30 minuta od moje kuće. Sa Majom sam se čula kao i obično, preko interneta, jer joj još uvijek nisam željela odati da sam 50tak kilometara udaljena od nje. Nakon 20 dana mog boravka i rada u Sloveniji odlučila sam je nazvati sa skrivenog broja i zaigrati malu zločastu igricu. «Hej šećeru, što ima?» «Ništa vala, kod tebe,... dobro si se sjetila nazvati» «Čuj, znaš kako je, u poslu sam do guše. Imam jednu malu molbu za tebe» «Reci bejb, znaš da ako budem mogla da ću ti pomoći» «Poslala sam ti neke slike, one su kod moje prijateljice u Ljubljani, pa ako ti nije problem da u petak navečer, znači za dva dana, odeš do nje i pokupiš te slike?» «Nema problema, samo mi daj adresu...» «Ona će poslati taksi ili auto po tebe, čini mi uslugu, a znaš da su moja raja uslužna u potpunosti, tako da nemaš ni za što da brineš, samo se spremi i kad vozač dođe po tebe samo sjedneš i ni za što se ne brini.» «Ajd, okej.» «Nemam više vremena, moram nazad na posao, nešto završiti, pa se čujemo. Bubim te, čujemo se» «Ciao.» Klik.... razgovor sam prekinula sam vragolanskim smiješkom na licu. Nema pojma šta joj se sprema. Petak sam uzela slobodno, jer sam trebala pospremiti kuću i pripremiti ambijent koji sam si zamislila u glavi. Otišla sam do shopping centra i kupila čini mi se 300 svijeća... različitih veličina ali skladnog oblika, preuzela bocu naručenog crnog vina i sastojke za večeru koju sam namjeravala spremiti. Kada sam stigla doma, bacila sam se prvo na spremanje večere jer je sobarica kuću već sredila. Pustila sam si laganu muziku, Jinxe, uvijek su me opuštali i dizali raspoloženje. Od samih ulaznih vrata pa do banje na spratu poslagala sam svijeće, kao vodič prema okrugloj kadi i banji punoj svijeća. Marširala sam samo u rublju zagrnuta mekanim pamučnim bade mantilom. Sve je bilo spremno, samo je ona trebala pozvoniti. Plan je bio da Toni koji je otišao po nju, otvori joj vrata i kaže da prati «voštane» znakove. Tako je i bilo. Prigušeni zvuk muzike nadjačao je škljoc vrata. Stigla je. Sakrila sam se iza vrata i čekala da ih ona otvori. - Sa nervozom i potpuno zbunjena ušla sam u svijećama osvijetljenu kuću. Kao što mi je Mark rekao, pratila sam svijećama označeni put. Nije mi bilo jasno zašto me Sandrina prijateljica tako dočekuje, a dodatno, otkud ta Sanja koju Sandra nikada nije spominjala, pa ni u priči... Opet ne bi me Sandra poslala u ralje ženi koju uopće nisam poznavala,... možda sam i stigla u nezgodan trenutak, ali boli me briga,... sve MORA biti u redu, jer inače ću pobjesniti,... hmmmm dugo nisam takvom bila... - Put je vodio do prostorije za koju nisam znala što je, jer su vrata bila tek odškrinuta a i «plameni» put je vodio k toj prostoriji. Više odškrinuvši vrata shvatila sam da je to kupaonica,... također osvijetljena svijećama. Bilo mi je neugodno, jednostavno nisam razumjela što se događa,... ušla sam unutra s namjerom samo da provirim ionako nervozna i zbunjena s odlukom da se okrenem, ostavim poruku kako je ovo bila neslana šala kada osjetih nečiji dodir na leđima. Vrata se zatvoriše. Naglo, ali ipak ne grubo neko me priljubi uz zid tako da nisam mogla vidjeti ko, a taj neko se skrivao upravo iza tih vrta. Oči mi prekri crnim povezom tako da ništa nisam mogla vidjeti. Poprilično glasno sam uzviknula «Ok, što je dosta, dosta je!!! Pusti me na miru, želim izaći!» Taj neko se priljubi uz moja leđa i tiho šapnu na uho.... «ššššššššššššššššš,.... opusti se....» Bila je to Sandra. Srce mi je lupalo sto na sat. Htjela sam se okrenuti i skinuti povez sa očiju, ali me snažno uhvatila rukama i nije dozvolila da se okrenem. Ruke mi je držala čvrsto na leđima tako da nisam mogla skinuti povez s očiju. Polako me odvojila od zida i odvukla do nekog drugog. Tiho mi je šapnula na uho «Ne miči se!»... Ok, neka joj bude... mogla sam osjetiti hladnoću zida i toplinu njenih prstiju koji su mi dodirivali vrat. Nježno me je poljubila iza uha predhodno mi mrseći je sklonila kosu sa vrata. Počela je s više želje da mi klizi usnama i jezikom po vratu. Htjela sam se okrenuti, ali me je čvrsto držala jednom rukom dok je drugom prelazila preko mojih leđa. Osjetila sam energiju koja je izbijala iz nje... Spustila je ruke niže i zavukla ih pod moju majicu, dlanovima je prelazila preko leđa i stigavši do vrata lagano mi svukla majicu,... nisam se micala,... sve ovo me je poprilično uzbudilo. Počela me je ljubiti po leđima, osjetila sam je, ali se nisam mogla pomaći,... svukla mi je farmerke i rukama prelazila preko nogu. Iako ionako ništa nisam mogla vidjeti, oči sam držala čvrsto zatvorenim i grizla usnu. Poljubila me s unutrašnje strane koljena i krenula ka više... malo se odmakla i okrenula me... poljubila pupak i rukom zagrila oko struka,... drugu ruku je zapetljala u moju kosu i konačno me poljubila... trnci su mi prolazili tijelom... željela sam je više no ikada. Mada je želja bila u stanju usijanja, sve se odvijalo nježno, lagano i bez ikakvih naglih pokreta... - Lagano se odmakla od mene, čvrsto me držeći za ruku, vodila me je,... skinula mi je gaćice, a po zvuku koji sam čula nakon mene i svoje rublje. Uvela me je u kadu a zatim i sama ušla u nju,... opet me je poljubila i skinula mi povez s očiju. Tada joj više nije bilo spasa. Sutradan smo se izležavale u krevetu i objašnjavala sam joj kako sam dobila novi posao i o dešavanjima u gradu. Večeru smo bacile, jer se isuviše ohladila i više nije bila jestiva,... kao prave lijenštine naručile smo pizzu i smijale se čitav dan,... dok noć ope

- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #