Sjedjeli smo u kafani,... pričala je. Nije pričala, drobila je, mljela je 100 na sat. Pitala sam se samo,... kako se ne umori,... kako nikad ne dobije upalu mišića, kako joj se jezik ne upali a vilica ne otpadne. Cura je bila nevjerovatna, usta nije zatvarala. Obožavala sam je. Bila je moj idol u onom nekom drugom značenju ili smislu te riječi. Ne samo da me privlačila seksualno, nego i na svaki drugi način. Možda sam joj najviše zavidjela na nekim stvarima, mada ne mogu reći da je to bila ljubomora. Kada god bi se našle u istoj prostoriji pokušavala sam što manje primjetno promatrati je. Upijala sam svaki njen pokret, svaku njenu riječ. Uvijek je bila u centru pažnje. Uvijek je bila u centru zbivanja, uvijek poznavala sve interesantne ljude, njoj i drugima. Imala je nekoliko odvojenih društava koja međusobno nisu imala dodirnih tačaka. Ljudi su je jednostavno voljeli, jer bila je draga. Ne mogu reći da su je voljeli svi oni koji su je poznavali na ovaj ili onaj način, ali onih koji je nisu voljeli bilo je jako jako malo, toliko malo da je taj broj bio zanemarljiv.
Bila je lijepo građena, lijepa, ali nadasve simpatična i slatka. Njena tamnosmeđa duga ravna kosa, čisto lice, tamno tamno smeđe oči širile su oko nje neki nevidljivi krug koji je mamio, privlačio k njoj različite ljude. Bila je prijatelj. O ljubavi nije nikada otvoreno govorila, makar ne o sebi, to je bila tema koju je vješto zaobilazila. Znam da je bilo mnogo onih kojima je srce slomila, ne na način da ih je uplela u neko klupko laži ili da je zabluđivala ljude. Jednostavno se nije pronašla u tom životnom segmentu. Vjerujem da se iza one Lane koja je uvijek sjedila nasmiješena i dobro raspoložena u velikom društvu, naizgled ledene žene, da se krila ogromna rupa, jama koja je dubinom strašila samo nju jer nikome drugom nije dopuštala da ju otkrije, a kamo li da joj se približi.
Niko od nas nije znao kako se ona osjećala kada bi došla kući nakon «ispunjavanja drušvenih obaveza». Niko nije ni pokušao saznati. Makar od onih ljudi koje sam poznavala a koji su nju poznavali. Kada bi ih pitali što misle o njoj, jednostavno bi sa smješkom na licu rekli da je to simpatična, pametna, svestrana, sretna djevojka. Mislim da se ljudi nisu opterećivali nekim dubokim mislima vezanim za nju, jer, smatrali su je sretnom osobom bez problema, što naravno nije bila istina.... a još jedna istina je ta da svi bježe od istine i odugovlače što više mogu pogledati joj u oči.
Gledala sam je. Objašnjavala je nešto, ustvari pričala je nešto, od smijeha ostatka i utonutosti u vlastite misli nisam čula u čemu je riječ. Jedva dolazeći do riječi od smijeha nastavljala je pričati još jednu svoju priču, uz obaveznu gestikulaciju, priču rukama koja je pojačavala interes za sve ono što bi ona govorila, a njene priče su uvijek bile zanimljive.
Mnogo je ulagala u izgled, mada je na prvi pogled a i na mnoge druge, djelovala je obično, mada to nije bila. Sve na njoj je bilo skladno ukomponovano u jednu cjelinu. Svaka stvar na njenom mjestu je bila na svom mjestu, brižljivo birana, da izgleda kao da je slučajno tu gdje jeste. Možda je to i do gena, jer poticala je iz jedne stare bosanske porodice. Porodice koju su vijekovima činili neki značajni ljudi u državi našoj. Ne značajni u kontekstu da su, među rajom rečeno, bili neke zvjerke, ali ljudi koji su za sobom ostavili vrlo značajan trag,... poznati arhitekti, sportaši, univerzitetski profesori, u relativno davna vremena veleposjednici, begovi. Možda se jedina isticala među tom, ne baš grubo rečeno, konzervativnom porodicom, svojom slobodoumnošću i oštrim jezikom kada je za to bilo potrebe.
Poznavala sam je dugo, mada ne mogu reći da sam je znala, jer ona je bila osoba koju su mnogi poznavali a niko je nije znao. Znala sam neke stvari iz njenog života, a neke je skrivala kao zmija noge.
Način na koji je palila cigaretu, odnosno proces koji je vršila prije no što bi ju zapalila možda je odavao ono nešto što sam prije nekoliko godina čula o njoj. Nadala sam se da je istina, zato sam je od dana kada sam čula tu priču pomnije posmatrala. Treskala je cigaretu, tako da se duhan slegne u njoj, a kada bi to uradila, cigaretu bi provrtila kroz prste u putu prije no što bi završila među njenim usnama. A nisam ni ja bila neki okorjeli slučaj,... samo nisam željela da iko zna za mene. Možda je to i bila jedna od prepreka mojoj sreći...
A priča koju sam čula,... pa priča je bila ta da je biseksualna ili lezbijka, da je član organizacije koja se bavi promicanjem prava homoseksualnih i drugih «nastranih» osoba. Što u suštini za našu sredinu jeste tabu, bolesna ili nastrana kako bi je ko protumačio. Uslovno rečeno, gora stvar je bila ta da je bila u dvo ili trogodišnjoj vezi sa djevojkom, što definitivno jeste nešto bolesno za naša zatucana balkanska razmišljanja i naš mentalitet. Nije džaba Slovenia sa Balkana pobjegla u Europsku Uniju...
Cijelo vrijeme, večeras, tokom ove raspričane kafe sam šutila i slušala, više bila u svojim mislima no što sam slušala, iskrena da budem. Odlučih začeti novu temu, pa šta bude da bude.
«Ej Lana, imal što novu u tvom ljubavnom životu? Dečko, cura...?»
Za djelić sekunde je ušutila, pogled joj se izgubio, oči pocrnjele, vilica se ukočila...
Bezizražajno me je pogledala, dok su svi šutjeli i buljili u mene, makla je pogled sa mene, dok sam se stapala sa stolicom na kojoj sam sjedila, čekala zemlju da se otvori, da me proguta i da svjetlost dana ili prigušeno svjetlo ove kafane više nikad ne vidim.
Nabacila je zajebantski osmijeh na lice, iako su joj oči još uvijek bile bezizražajne, kao da sam u njima mogla vidjeti kako se ona u njima slama, mogla sam vidjeti prazninu, prazninu koja je i nju samu proždirala.
«'De hanuma, drž' se teme», procijedila je kroz zube, a drugi su nastavili predhodni razgovor kao da se ništa nije ni desilo.
Post je objavljen 29.09.2004. u 14:58 sati.