29.09.2004., srijeda

Jedan i Dva Ispricati cu vam pricu kojoj ne znam kraj. Do ovog trenutka napisala sam i ispricala nekoliko prica. Njihov broj ne mogu reci da je velik, ali nije ni zanemarljiv. Neke od njih su procitali mnogi. Medju tim mnogim postoje oni kojima su se svidjele te moje price, ali srazmjerno postojanju takvih, postoje i oni kojima nisu. Koliko su valjane premise iz kojih sam izvukla konkluziju, ne znam. Najbitnije je da se pise, ali i da se cita. Uvijek mora postojati ravnoteza. Svaka istina ima dva lica,... i nije sve onako kakvim se cini. Price koje sam pisala su plod moje maste sa segmentima dozivljenog i prozivljenog; segmentima zeljenog, izmisljenog. U globalu posmatrajuci plod moje maste. Ova se prica razlikuje od predhodnih. Ova je istinita. Nisam djubre i ne volim zabadati nos gdje mu nije mjesto, ali volim slusati ljude, kako pricaju i ono sto pricaju, obracali se meni ili ne. Nekada namjerno, nekada slucajno,... slusam i cujem,... razne price. Volim slusati tisinu,... i ona nekada kada je raspolozena govori,... pripovijeda. Razgovara sa onima koji je zele cuti. Vjetar sapuce,... nerazgovjetno da nam se cini da zavija, da se dere,... ali kada se udubite mozete razumjeti i njegovu pricu. Price su razlicite,... nekda govore o usamljenosti, osamljenosti, bolu, tuzi, sreci, ljubavi. Tisina opet kazuje svoje price... Svi koji me poznaju, ali ne i oni koji me znaju, razlikujem te ljude, ali u ovom slucaju obje kategorije su obuhvacene onim sto zelim reci a to je da znaju da je doba od dvadesetcetverosatnog dana kasna noc i rano jutro, sve do same zore. Poznaju takodjer i segmente mog nocnog zivota, ali ne znau sve. Ne znaju da ja slusam. Sve i svako ima svoju pricu, ne u pravilu samo jednu. Uzmite bilo koji predmet i pokusajte uspostaviti komunikaciju s njim. Pokusajte ga cuti, saslusati njegovu pricu. Sigurno ima sto reci. Postoje i price koje se ne zele ispricati. Postoje i one koje ne mogu naci one koji bi ih culi, ili ih ti nisu u mogucnosti razumjeti iako zelja postoji. Da se vratim ovim prvima i samo jos jednu ili eventualno par stvari nadodam. Kod ovih prvih sto se ne zele ispricati,... jedna stvar stoji kod njih. To nikada nisu lazi. Svijet je prepun lazi, raznoraznih vrsta i oblika,... namjenskih i nenamjenskih,... sitnih i krupnih. Ali laz je laz. I upravo te price koje se zele sakriti, ne ispricati, kad tad se ispricaju i kad tad se cuju. Mogu biti vrlo zanimljive, ali isto tako mogu biti i apsolutno nezanimljive. Sve price su kao i sve ostalo na vazi. Nikada ne znamo sto cemo novo cuti, sto cemo novo saznati. Dobro ili lose, kao i sam zivot i ono sto on sam po sebi nosi, na vazi je. Nekda prevagne na dobro, nekada na lose,... i to se takvim prihvata jer se ne moze promijeniti, taj trenutak biva i odlazi, ostaje zapamcen ali i nepromjenljiv. Mozda vam jesam dosadna sa ovim uvodom, mozda je i ovaj tekst upravo sada na vasoj vazi,... da li nastaviti citati dalje ili prekinuti sa citanjem i zaboraviti koliko se zaboraviti moze, sve ovo. Misljenja sam da se nista ne zaboravlja trajno,... sve sto prozivimo ostaje zapamceno u dubinama nasih sjecanja, nase memorije,... i to moze ali i ne mora isplivati na povrsinu nekada kasnije,... kao neka prica. Sve iza sebe ostavlja trag, koliko god bezizrazajno, naizgled nebitno bilo. Ili pak bitno. Kao sto ranije rekoh, nista nije onakvo kakvim se cini, na prvi pogled ili vise njih. Treba dati vremena da se otkrije i neka druga strana price. Ja rekoh kao ispricati vam pricu, a cijelo vrijeme nesto filozofiram. O akterima same price jos uvijek ni ja sam ne znam mngo, ali dovoljno da vam ispricam ono sto znam, ono sto sam cula. Prica je o dva ljdska bica cije imena nisam cula, u svemu ovome mozda imena nisu ni bitna,... vama, a mozda ni meni. Ja cu ih nazvati «jedan» i «dva», 1 i 2. Pa onda da pocnem. Ustvari, evo kako sam i ja cula... ovo sto vam prenosim. (tracam mozda?) Prije nekog vremena bila sam u posjeti gradu koji se prostire na obalama Drave. (Ah, ta Drava!) Nakon sto sam provela ugodnu vecer u dobro raspolozenom drustvu, krenula sam do obliznjeg kluba,... sama. S svremena na vrijeme uzivala sam vrijeme provoditi sama, posmatrajuci druge,... i jednako cesto slusati price. Usla sam u vecpomenuti klub, ime nije bitno,... ionako ga se ne sjecam. Uzela si pivo koje inace ne pijem, stajala uz zid sa strane pri ulazu – jer je bila nestasica svjezeg zraka – i gledala. Tijela mladih ljudi zgurana, trljaju se jedna o druga, sto zbog uzasne guzve sto zbog plesa. Ne volim plesati, nikad nisam ni voljela ni plesala. Ionako nisam tip ovakvih zguzvanih mjesta, mada, priznajem ponekad sam se mogla sresti u slicnim ili jednakim. Ne volim da se znojna tijela lijepe za moje, da me uopce dodiruju, naravno sem tijela one osobe cije tijelo zelim da me dodiruje, ali to je vec druga prica. (a mislim da vam je i ova dovoljna). - Aj! Ujede me komarac. Valjda da me upozori da ne skrecem previse s puta. Malo me i glava boli, nadam se da ne zamjerate sto vam pricam ovako, malo konfuzno, ali tako me misli vode. – Pijuckajuci Tuborg mogu se zakleti da sam vidjela obrise dva tijela i energiju koja je izbijala medju njima. Pogledam u bocu,... prva mi je,.. ne znam sta mi je,... a vrativsi pogled tamo gdje sam vidjela tu eneriju ili sta je vec bilo, vise TO nisam vidjela. Vrucina mi je udarila u glavu. Nakon sto sam pocuclala pivo izasla sam van i popela se na obliznji kameni zid, koji je jos uvijek bio topal od toplog suncanog dana, iako je vani bilo prohladno. Zapalila sam cigaretu i duboko uvukla dim. Tmina je djelovala tako opustajuce. Tisina nije bila apsolutna jer su do mene dopirali zvuci obliznjeg kluba. Najedanput, onako spontano, dodje mi zelja da citam. Na ovakvim mjestima sam uvijek citala istu knjigu. Ok, bio je mrak i bilo je nemoguce citati. A ta knjiga mi je osobito draga. «Pjesme» od Alekse Santica, izdata 1911. godine, jos u vrijeme kada je on bio ziv. Knjigu sam dobila od svoje bake, a ona od svoje majke. Listovi su vec odavno pozutjeli, ali tekst je stajao nepromijenjen. «Rijeci lete, zapisano ostaje», naumpade mi poslovica, jedna od onih sto su nas u gimnaziji tjerali da ucimo napamet za casove latinskog. I onda se sjetim problema koje sam imala sa latinskim, odnosno sa profesoricama koje su nam ga predavale. Nikad nisam mogla obuzdati svoju jezicinu, zadrzati ga u ustima. Zbog toga sam i imala problema,... sa vecinom profesora. U toj knjizi sam prvi put procitala pjesmu, meni omiljenu, o najljepsoj zeni, o nemogucoj ljubavi,... Eminu. Nasmijala sam se sama sebi i mojoj izgubljenosti u vremenu i onome sto me trenutno okruzuje. Zatvorih oci ispruzena na zidu. Osjetih kako mi tijelo treperi, ali ne od hladnoce, jer hladno toliko nije bilo. Zacujem sapat,... kao da mi neko nesto govori. I da, nije to bio neko, vec nesto. Vlati trave koje su izbijale iz pukotina godinama starog kamenog zida. I sam zid,... da, zajedno su mi poceli pricati. Sto sam mogla drugo no slusati sto ce mi zid i trava reci,... (naizgled) mrtva i ziva priroda. Ispripovijedali su mi pricu o 1 i 2, o energiji koju sam vidjela u klubu te veceri,... koja me vodila do njihova mjesta,... kamenog starog zida. Pricu o nesigurno sigurnom zeljnom pogledu,... zelji, medjusobnoj privlacnosti,... dva ljudska bica. O tome kako se vrijeme zaustavlja, kako na svijetu ne postoji nista drugo sem ta dva bica. 1 i 2, i niko vise. Ni Bog koji bi im sudio, ni batina koja bi ih mozda kaznilaa,... ni oci koje gledaju, ni usi koje slusaju. Te veceri kada su 1 i 2 provele noc zajedno na tom mjestu za njima je ostao energetski trag koji je trajao jos neko vrijeme,... Njihov stisak ruku i zagrljaj dok je zora noc tjerala u postelju nije ostao nevidjen, ni neisprican. Kada kazu da zidovi imaju usi,... preskacu ili zaboravljaju da imaju i oci. A kada bi tek mogli pricati,... Zid nije zelio biti indiskretan, a u tome ga je podrzala i trava, pa mi nije rekao ko su 1 i 2. Nisam pitala, ne znam ni zasto bih kada skoro nikoga nisam ni poznavala u tom gradu. Od tada je proslo evo vec godinu dana. Opet sam na onom istom zidu. Sada mi nista ne govori, ili sam ja prepijana da ga cujem i razumijem. Cigareta mi visi iz usta. U desnoj ruci mi je boca Tuborga (u medjuvremenu sam se navukla na Tuborg), dok se lijevom ceskam po trbuhu. Nije bas da sam trijezne glave,... ali nisam ni pijana, toliko. Mjesecina,... je nestala, bila je, da, sjecam se toga. Mislim,... sada bih najradije zaspala upravo ovdje na ovom zidu, ali mrzim prehlade. A kakva sma kenjkava i samoj sebi sam idem na zivce. Zora svice,... proslo je pet ujutro. Sam grad je poprilicno utihnuo,... subota je, tj vec je nedjelja. Uzimam torbu koja je lezala do mene. U njoj je knjiga, ovaj put «Moj Slatki Sputnik» (Haruki Murkami), dar osobe koja mi je u srcu, oko njega i u dusi, osobe koju obozavam. Dizem se sa zida,... tu sam provela nesto vise od sat vremena i malo sam se ukocila. Sa druge strane zida, malo dalje od mene, vidim obrise dva tijela. Takodjer se dizu sa sada vec vlazne trave. Drze se za ruke,... vidim im osmijeh na licima. Znam, osjecam to. To su 1 i 2! Sto je s njima, ili sto ce biti ne znam, nadam se i zelim im sve najljepse. Sigurna sam u jedno, da cu i iduce godine u ovo vrijeme biti na istom ovom mjestu, na ovom starom kamenom zidu,...

- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #