Stojim čekajući da semafor pokaže zeleno. Prelazeći most pogledam u Miljacku. Sunce prži tako jako da je Miljacku pretvorilo u potok, potok po bosanskom shvatanju potoka. Prijateljice me čekaju, kasnim, što i nije rijetkost kod mene. U trenutku primjetih ženu, šezdesetih godina, koja je sjedila pognute glave. Ispred nje je bila čašica, prosila je. Pogledala me je. Pogled sam uzvratila, samo s prezirom. Uvijek su me nervirali prosjaci, nikada nisam znala razlog tome, možda me nije ni zanimalo. Također su me nervirali i oni koji su im davali milostinju. Kako je Niče rekao, nekada davno, dajući milostinju mi uopće ne pomažemo onima koji je traže, nego samozadovoljavamo vlastiti ego, u vlastitim očima ispadamo lijepo. Često sam bila cinična, mada to nisam željela,...
S prijateljicama sam sjela u prvu ljetnu baštu na koju smo naišle. Počela je priča, uvijek ista, zavisno od godišnjeg doba mijenjao se i taj neki njen sporedni sadžaj. Dečki, odjeća, mobiteli, tračanje i trentno aktualna tema ljetovanja.
Na spomen mora, pred očima mi se ukaza žena koja je prosila na mostu, njene modro plave oči. Na prvi pogled neobično lijepe, ali u njima je bilo toliko toga ne-lijepog. Toliko bola, očaja, razočarenja, toliko propalih iluzija, straha, ljutnje, stida,...
Tonula sam u njenim očima, očima boje mora, mora punog suza. Vidjela sam dječaka od između deset i petnaest godina starosti kako se igra ispred porodične kuće negdje daleko od grada, jer je svuda uokolo bilo zelenilo. Vidjela sam ga za porodičnim stolom za vrijeme ručka. Vidjela sam nju, staricu sa mosta sreću sa svojom porodicom. Vrijeme je prolazilo. Neki ljudi su se pojavili i razorili njenu porodicu. Uništili njen život. Vidjela sam krv, osjetila miris smrti, bol i osjećaj gubitka, osjetila [njenu] osamljenost.
Nekoliko dana kasnije gledala sam televizor. Na vijestima je bio prilog o ženama Srebrenice. Među njima sam vidjela nju, ženu sa mosta.
Sutradan sam prelazila preko onog istog mosta. Žene sa plavim očima nije bilo.
Post je objavljen 29.09.2004. u 15:03 sati.