29.09.2004., srijeda

Palačinka - part one Dosadno mi kući, ne znam šta da radim. Vrtim kanale na televizoru, ništa zanimljivo. Subota, 2 sata popodne, lijepo vrijeme a nikako mi se ne da napolje, nemam s kim. A i kafe mi je više dosta. Mislila sam da to nikada pomisliti neću. Obožavam piti kafu u ljetnim baštama pod suncem. Danas mi se nije dalo. Pomislim na Tanyu. Razmišljam o tome da je konačno vrijeme da joj kažem da ne želim da mi bude više samo prijateljica. Istina, imala je nekolicinu propalih veza ove godine, ali solira već više od dva mjeseca, nije pravila ni izlete. Ali i u tim vezama se ponašala kao da ih i nije željela. Uvijek mi je bila draga. Od dana kada smo se upoznale, lebdjela sam svaki put kada bi izašle zajedno, ali joj to naravno nisam imala hrabrosti reći, a ona to izgleda nije primjećivala. Odlučih se izaći, ali samo do kioska, da kupim novine. Naravno, do kioska u blizini Tanyine zgrade, ne bil je kojim slučajem vidjela. Stajala sam nekih desetak minuta pred kioskom birajući novine, ni sama ne znajući koje mi uopće trebaju. Politiku nisam čitala jer me nervira, nervira me čitava stvar vezana za politiku moje zemlje. Otvorim novine, a naslovi su iz dana u dan isti, korupcija, kašnjenje penzija, plata, štrajkovi, ovi nezadovoljni ovim, oni onim, i tako u nedogled. Muzičke novine nisu dolazile u obzir, jer su tako kvalitetne i vrijene čitanja da je to užas jedan, ma i na kvadrat. Sport? Uopće me ne interesuje. Magazini o uređivanju doma i oko doma, pa nisam još u penziji, ni to nije za mene. Film, dovoljno sam upućena, ne trebam još samo čitati o ono što već sve znam, jer sve informacije koje ću naći u takvim novinama redovno kasne, pa mi to samo još dodatno kida živce. Oglasi? Ne, hvala, imam sve što mi treba, sem naravno nje, a nju neću naći u oglasima. Kuhar? Još mi samo to treba, kuhinju da zapalim, jer jedino što znam napraviti su palačinke. Izbor je pao na modu. Ali koju? Cosmopolitan? Isuviše isfucan,... kako ga zavesti, kako ga odvući u krevet, kako ovo, kako ono,.... ali kako nju dobiti, bilo je pravo pitanje na koje odgovor nisam znala. Do sada nisam kupovala Elle, pa da vidimo šta tu pišu. Dok sam primala kusur, mobitel poče zvrndat. Na displayu je pisalo velikim slovima «TANYA». -Hey babe, šta ima?- -Hey, sad sam te vidjela, ulazila sam u ulaz i vidjela te kako prolaziš. Žurila sam kući pa se nisam mogla javiti. Imaš vremena?- -Naravno, sve za tebe. Šta treba?- -Ajd taman sam počela peći palačinke, imaš vremena da naletiš na koji?- -Imam. Treba li što donijeti?- -Samo svoje dupešce.- -A šlag po njemu?- -E, gdje me nađe. Nemam šlaga. Ajd pa dođi. Đavlu jedan!- -Eto me.- Uđoh u prvu prodavnicu, kupih šlag i krenuh k njoj. Opet zvoni. «Garant je Tanya, sad će bit, 'imal te'» -Imal te?- -Hahaha, znala sam da ćeš to reći i da si ti! Eto me dolazim.- -Hajde više, pužićak- Ulazim u lift, još mi samo fali da se zaglavim u njemu, da stane negdje između spratova i divota živa, nema prijema, ne bi izašla za sto godina. Klikam na broj 8. Krenuo je, ide. Dobro je, neće se zaglaviti. Vrata lifta se otvaraju. Brzo izletih iz njega. Nisam klaustofobična, ali je ovaj lift bas ružan, nema ni ogledala. Nisam stigla ni pozvoniti, Tanya je otvorila. -Gdje si «Brzi Gonzales»?- -Ma briši tamo! Šta si to zadimila?- -Hajde nisam gora od tebe, cmokim- (o obraz naravno) -Cmok, cmok, moje najljepše.- Joe Cocker je pjevušio iz zvučnika. Produžile smo do kuhinje. -Hoće li još iko dolaziti?- -Neće, nisam nikog više zvala.- -Jesil bar ikom rekla da ćemo nas dvije biti same ovdje?- -Nisam, zašto?- Doimala se zbunjenom -Pa, ako se otrujemo, da nam mogu pomoći, zato.- Počela sam se smijati. -Đubre jedno, joj kad te jednom namlatim, vidjet ćeš ti.- -Haj šuti i okreći te palačinke da imam sta mazat'!- Jedva sam progovorila od smijeha. Kada je završila sam prženjem, prebacila mi je tih nekoliko nezagorjelih palačinaka da namažem nutelom. Palačinke su bile male, a još kad ih je puno, kao kada Tanya peče, ima da skapamo od gladi. Kad sam stavljala šlag na prvi prišla mi je iza leđa. Prvo sam osjetila njene ruke na mom struku, a potom i dah iza mog uha pa usne na mom vratu. Nisam znala kako reagirati. Srce mi je lupalo 100 na sat. Brzo sam uzela onu palačinku, prepunu šlaga, okrenula se i gurnula joj je usta. Prišla sam joj i odgrizla pola. Usne su se dotakle, trnci su strujali mojim tijelom. Onaj zalogaj sam progutala navrat nanos, bas kao i Tanya. Ruke su joj još bile oko mog struka. Ne znam zašto, ali sam se crvenila, osjećala sam to. Crvenila sam se dok me je gledala, nako pravo u oči. Podigoh ruke prema njenom licu. Zatvorih joj oči. Sad je bilo lakše,... i pustih svoje usne da pokupe ostatke šlaga sa njenih. Nisam se vratila kući dva dana,... a njene ruke su i sada oko mog struka,... Između nas dvije više nikada neće ništa biti. Voljela sam je. Makar sam to mislila. Željela sam je kao nikada nikoga. Rekla mi je da me voli. Govorila je to, mislila sam da to i misli. Vjerovala sam joj. Gledala me je, ali sada to shvatam, nikada kao ja nju. Uzimala me je, ali nikada kao ja nju, makar to sada mislim, makar to sada tako izgleda, sada je to tako. Željela sam da budem samo njena, a ona samo moja. Mislila sam da je to moguće. Bila sam sretna,... ta dva dana. Sutradan me je nazvala. Rekla je da ona to ne može. Da to nije za nju. Rekla je da,... ne može biti samnom. U njenom životu je bio on. Jedan od bivših. Onaj za kojeg mi nije rekla da ga voli, da ga je voljela. Vratila mu se, rekla je da je sretna s njim i da će postati majka. Znala je to i onda kada me je zvala kod sebe. Sada ne znam što je htjela od mene. Bila je starija od mene, mnogo. Prešutila mi je da su se pomirili. Ne znam zašto, ali je trebala,... reći,... U suštini nije je bilo briga što sam ja osjećala i kako ću se osjećati nakon tog razgovora. Rekla je da je željela probati s nekim ko bi šutio. Htjela je da to ostane između nas dvije i zidova njene spavaće sobe, njenog stana. Držala je monolog. Izgubila sam se, noge nisam osjećala, vrtilo mi se u glavi. Nisam imala snage prozboriti. Pozvala me na kafu. Rekla sam joj da ne mogu. Da me je posao obuzeo potpuno,... lagala sam. Nisam je mogla vidjeti, ili to nisam željela. Sjedim u jednoj od birtija. Svira «U mojim venama si ti». I bila je, kako u venama tako i u mom srcu koje je krvarilo. U meni punoj odvratnog razočarenja. Suze su se slijevale jedna po jedna, kao kiša koja pada i ubija svojom tumornošću. Suze su padale na list papira na kojem sam pokušavala izbaciti iz sebe svoje razočarenje, svoj bijes, tugu i želju za nestankom u jednom. Tresla sam se dok sam pisala te neke riječi, svoje misli, koje su bile iscijepane, nepovezane, ali zajedno su činile cjelinu, ojađenu, tužnu istinu i more emocija ispisanih tintom koja se mrljala suzama koje su padale na nju. Tinta se mrljala ali je trag ostajao, slova su bila na papiru, dok su moja osjećanja su jednako pekla. Obrisala sam suze sa obraza. Pomislila da se bacim sa prvog mosta. To je bila samo pomisao. Pokušala sam se dići sa sjedišta, nisam mogla. Razmišljala sam o tome kako bih željela da sam jednostavno mrtva, da više ništa ne osjećam, da ne proživljavam ono što sada proživljavam. Nakon nekog vremena i podosta tequila pozvala sam taxi i nekako se ugurala u njega i krenula kući. Legla sam u krevet,... pokušavajući zaspati. Nisam mogla,... svaki put kada bi zatvorila oči, vidjela bi nju, njene zelene oči, oči koje su mi je smijale. Previše je boljelo. Ustala sam iz kreveta i onako polu pjana, polu mrtva, otišla do kuhinje po čašu vode. Nisam bila sposobna prinijeti je do usta, ispala mi je. Opet sam počela plakati. Samo sada mi se suze nisu slijevale niz obraze, nije ih bilo, jecala sam. Sjela sam na stolicu, a sa nje trenutak kasnije sliznula. U kuhinju je ušla mama, nije joj bilo jasno što mi je. Ionako je spavala, hodajući,... bunovno me pitala što mi je. Kada se vrati u krevet ionako se neće ničega sjećati. Procijedila sam «Ništa, skupilo mi se. Ok sam, ajde nazad na spavanje. Evo i ja idem.» Šutke se okrenula i otišla u spavaću sobu. Sutradan se ničega nije sjećala. Javila sam se na posao da danas neću doći. Čitav dan sam bila u krevetu, vrteći kanale na televizoru. Još uvijek me je boljelo, jako. Naredne sedmice i mjeseci su protekli jako teško, nisam bila raspoložena ni za šta. Živjela sam u samoći. Mobitel mi je bio ugašen. Nisam ga željela paliti, primati pozive, poruke,... ništa. Željela sam što prije zaboraviti, potisnuti ono što mi se desilo ili duboko u sebe ili otjerati sve to daleko od sebe. Od čarobnog poziva prošlo je šest mjeseci. Zima je ovladala. Polako sam se vratila u neku normalu. Prijatelji su se pitali što se to dešavalo samnom u proteklih par mjeseci. Izgovor mi je bio, napad depresije. Tanyu sam izbjegavala maksimalno, toliko da je nisam vidjela skoro šest mjeseci. To mi nije bilo potrebno. Odlučila sam napustiti grad, otići, uzeti mali predah, na jednoj od snijegom odjevenih planina. Kako sam imala pristojnu ušteđevinu odlučila sam se za daleko od Sarajeva, daleko od sviju meni poznatih, za Austriju, za austrijske Alpe. Deset dan odmora mi je bilo dovoljno. Na aerodrom sam otišla pod punom opremom za svoj rođendan. Kraj januara. To mi je i bio izgovor svima poznatim, put koji sam si poklonila za rođendan. Let sam prespavala.

- 15:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #