Truth is the ultimate mind altering drug.

Sto nas cini sretnim, mozemo li biti sretni, iz cistog pruzanja i prebacivanja nasih frustracija na druge, bez da osjecamo griznju savjesti koja nas vraca u ono isto nesretno i isfrustrirano stanje, te koje opet sirimo sve dok nismo okruzeni gomilom nesretnih ljudi, koji nas ultimativno cine nesretnima?

Mozemo li biti sretni odbijajuci svaki konflikt i pokusavajuci se nikome ne zamjeriti, a zapravo ne bivajuci dobrim prema nikome?

Mozemo li biti sretni pokusavajuci prema svojoj okolini iz nesebicnih razloga pomoci i uciniti ih sretnima, ako mi zbog toga patimo, jer je jedini nacin na koji vecina ljudi to prihvaca tako da svoju nesrecu i frustraciju pokusava prebaciti na nas?

Koja je od ove tri opcije razumna i prirodna? Vjerojatno neka cudna mjesavina, iako se cini da su ta tri nacina ponasanja potpuno nespojiva, mozda bi i bila u svjetu jednoslojnih umova, ali ljudi imaju razlicite patterne ponasanja, koji se prilagodjavaju od covjeka do covjeka, od situacije do situacije. Problem je u tome da nemozemo dokuciti dali je ikoji od tih nacina ponasanja zapravo kriv.

Iz jedne perspektive, svatko ko gleda samo na sebe je sustinski sebican i losa osoba, svatko tko se drzi po strani svega je umjetno neutralan i zapravo nanosi vise boli onima s kojima je navodno dobar nego onaj tko im izravno pokusava prenjeti svoju frustraciju i nesrecu. Dali zapravo iza navodno nesebicnog stava pomaganja drugima zapravo stoji iskljucivost s jedne strane, jer pomazemo onima za koje mi odredjujemo da su vrijedni te pomoci, jer se u "nekrscanskom" duhu odricemo onih koji su se vise puta prema nama ponjeli na slican iskljucivi nacin i odabrali nekoga drugog, i s druge strane potreba da natjeramo druge da nam vrate tu "nesebicnost" koju mi pruzamo njima, iza cega bi se mogla naslutiti nova i jos gora, licemjerna sebicnost.

No, bez obzira na psiholoske pozadine tih ponasanja, bez obzira na odgoj, gene i okolinu, pitanje je sto nas od toga moze uciniti sretnim. Meni se tesko pomiriti sa time da bilo koje ponasanje osim nesebicnog moze covjeku pruziti srecu, ali si je ti ljudi pruzaju sami, kratkorocno im je drago, a to pokusavaju produziti radeci ono sto unesrecuje onog koga su svojim ponasanjem povrijedili, ali pitanje je dali oni svoju (po meni) iluziju srece mogu graditi zauvjek, potiskujuci savjest i moral, zabavljajuci se u amoralnim zadovoljstvima, koje su opceprihvacene, bas kao sto se prihvacaju i njihova ponasanja, da li je sve to uredu, ili prije ili kasnije puca, pod tezinom furstracije, nesrece i unutarnjeg nemira koji se nagomilava kroz godine uvjeravanja samih sebe u opravdanost svojih postupaka, da bi sto smo bili vise i sto smo se bolje zabavili, to teze pali na zemlju, i mozda postali bolje osobe cak i od onih koji su se svih tih zadovoljstava odvikivali na ustrb sebe.

Zanimljivo je kako se danas cijela hrvatska javnost buni i cudi kako je EU nepravedna prema nama, a nitko se nebi zapitao zašto je tome tako.

Oni koji se tome najvise cude i uzbudjuju oko toga su upravo oni koji taj isti sistem hoces?, neces?, odjebi primjenjuju na sve oko sebe. Vec sam se osvrtao na tu psihologiju danasnjeg drustva, ali pitam se dali se sa te nacionalne (a i globalne razine, pogledajmo samo Ameriku) paralela moze povuc ne samo na nasu drzavu, nego i na nas same, te se zapitat odakle je to sve zapravo poteklo. A poteklo je upravo iz toga, da u danasnjem svijetu rijetko tko misli na ikoga osim sebe samog. Zasto bi se EU odricala milijuna i milijuna eura koje talijanski ribari izlovljavaju, kada nemoraju, zasto bi njih bilo briga sto mi mislimo o tome.

Zasto bi danas itko imao potrebu gledati dalje od samih sebe. U tome i je stvar. Razmislite malo, ako svi mislimo samo na sebe, ako se bezrezervno i s ljubavlju ponasamo prema bilo kome, zar nemamo negdije u potsvijesti mali racun u kojem zbrajamo sve sto smo im do sada ucinili, da bi im to kasnije mogli nabiti na nos. Zar vecina ljudi u svojim glavama nema mali racun u kojem pohranjuje sve dobre stvari koje su ucinili, da bi na kraju dana, tjedna, godine i naposljetku zivota mogli reci, e vidis, ja ipak zasluzujem nesto vise.

No, naravno, postoji i ona druga strana, ona strana koja nas uvjerava da sve sto u zivotu radimo nije samo zbog nas samih, nego zbog nekog viseg cilja, ona strana zbog koje vecina ljudi ima poseban racun, racun na koji sto su blize smrti vise misle i vise ga se boje. Ta umjetna prisila na cinjenje dobra je jedna od stvari koje kod danasnjeg svjeta jednostavno ne valjaju. Zasto bi netko cinio dobro sam od sebe kada moze pomisliti pa sad cu nekome nauditi, ali uvjek imam kredita, kredita koji mogu vratiti kasnije.

Ljudi su postali krajnje isprazni u takvom razmisljanju, i cak ljudi koji nisu vjernici, u glavi imaju ugradjen neki sklop koji im to isto govori. Ne kazem da sam ja nesto puno bolji, ali se trudim, trudim misliti i djelovati na drugi nacin od toga, i to ne zbog sebe, jer bi se moglo razaznati da se iza svega sto ja govorim i pisem ipak nalazi moja vlastita korist, mozda se dijelom i nalazi, mozda ja jesam ultimativni licemjer kada se ne zelim pomiriti sa time, ali to ne znaci da necu tako nastaviti, jer dok god se trudim, barem imam neki unutarnji mir, i markar mi kadkad izbije potreba za iskaljivanjem sve one agresivnosti i ogorcenosti, ja ju se trudim ispoljavati misleci, zatociti je u slovima. I ne kazem da mi uvijek uspije, ali definitivno mirnije spavam.

Razmisljajuci o svemu, nabasao sam na nacin na koji definiram zlo i dobro. I shvatio da pravo, cisto zlo bez razloga zapravo ne postoji.

Pocevsi od pocetka povjesti dokazuje se da su ultimativna zla uvijek bila plod ljudske maste. Ljudi barem po meni jednostavno nisu sami po sebi zli, jer da jesu nebi postojao razlog da bilo tko od nas nastavi zivjeti.
Zelio bi prije nego se bacim u dublju analizu definirati dublju granicu, granicu izmedju osnovnih nagona i poriva, zla, dobra i strasti.
Dakle svatko od nas ima u sebi ugradjene nagone kao sto su oni za samoopstojanjem, hranjenjem, razmnozavanjem..., i svatko bi se od nas teoretski trebao boriti protiv njih, jer smo navodno civilizirani, te se ne prepustamo nagonima jer to dovodi do kolapsa drustva i poretka, poretka u kojem zivimo i koji nam je osiguravatelj da nam oni najosnoviniji nagoni budu zadovoljeni.

Dakle, ljudi koji su zapamceni kao najveci zlocinci nikada nisu bili normalne osobe. Kada ste culi za serijskog ubojicu koji nije imao ozbiljnih psihickih problema. Jednostavno, koliko je god nagon za porezivljavanjem bio dobar u sustini, ti bolesni umovi, koji su postali takvi zbog niza problema i razloga su ga uspjeli izvrnuti tako da im je jedina mogucnost prezivljavanja bila da ubijaju.

Pogledajte samo vjerojatno najpoznatiji primjer, primjer Hitlera. Hitler je jednostavno oduvjek bio lud. Kombinacija gena, odgoja, zivota stvorile su od njega ono sto vecina ljudi sebi predocuje kao cisto zlo, cisto zlo koje cini zlo samo radi zla samog. Ali, razmislimo malo, nije li Hitler cjelu svoju filozofiju temeljio na tome da je Njemacko osvajanje svjeta zapravo pokusaj prezivljavanja, da ubijaju Zidove samo da ih kasnije nebi porobili. Nije li njegova ideja da stvori arijsku rasu bila samo ocajnicki pokusaj bolesnog uma da osigura buducnost sebi i onima za koje je mislio da su te buducnosti vrijedni.

Dakle, nikada se nije rodio nitko tko je imao normalnu genetiku, bez bolesti, sretno djetinjstvo bez ekstremno losih stvari tko je namjerno odlucio raditi zlo. Takvi likovi postoje samo u filmovima.
I mozda je u tome i problem danasnjeg drustva. U tome sto vise rijetko tko ima sretno djetinjstvo, dobru genetiku i roditelje, mozda se jednostavno akumulirala sva zla kob proslosti i pogodila nas toliko jako da smo gotovo svi nesretni. I oni koji su mozda uspjeli sve to nadvladati, bivaju pogodjeni od svih ostalimh, te postaju cinicni, ogorceni i gnjevni, kao ja.

Ali bez obzira na sve, bez obzira na to koliko me puta sve to pogodilo i srusilo na pod, sa poda cu im pokusati utuviti u glavu da nije sve u zadovoljavanju nagona, jer svaka osoba koju uspijem spasiti, je nova nada u neki bolji i posteniji svijet.

Dakle, opet me spopala ogorcenost i prjezir prema svemu, pa sam odlucio jos malo izbacivati žuć po internetu.

Nedavno sam shvatio nekoliko stvari, ne zelim pricati kako sam shvatio, jer zapravo nije bitno. Bitno je to da sam kroz to odbacio i posljednje ljuske koje su me djelile od odvratnog stvarnog svijeta, svijeta u kojem nema poštenja, u kojem se u potrazi za zabavom vise nejde samo preko vlastitog zdravlja, nego makijavelski preko apsolutno bilo cega. Prelazi se preko vlastog razuma, preko prijatelja, preko bilo koga tko nas pokusava spustiti na zemlju.

Toliko se ludo zabavljamo da nitko nema vremena razmisliti o tome sto cini, ali neka, ako se ja i osjecam jadno sam sa sobom, mogu zamisliti kako je svima ostalima kada ostanu sami. Danas se na ljude koji se zrtvuju za bilo sto gleda kao na budale, na ljude koji imaju neke cvrste stavove kao na idiote, zasto bi netko bio principjelan kada na drugoj strani principjelnosti ceka samo jos principjelnosti i zrtvovanja, a na drugoj strani neprincipjelnosti virtualna ljubav, seks, zabava, droga, alkohol...
Mozda je kriv mentalitet ovog malog grada, mozda je tako samo tu, ali i to cemo vidjeti, jer od danas mi je jedini cilj da se maknem od ovog sranja, da nemoram gledati iste one nasmjesene face, face onih cije su ruke okaljane svime sto im se naslo na putu do tog smjeska. Napustam sva navodna prijateljstva, sve ljubavi, jer nemam potrebu biti principjelan prema nekome tko je antiteza tome izrazu.

Nemogu, nemam ne samo inspiracije, nego ne zelim napisati nesto zbog cega cu pozaliti, ne zelim istresati dusu, ona mi je jedino sto je ostalo, ona, pamet i pricip, ali ja ga bar jos imam.