Truth is the ultimate mind altering drug.

Zanimljivo je kako se danas cijela hrvatska javnost buni i cudi kako je EU nepravedna prema nama, a nitko se nebi zapitao zašto je tome tako.

Oni koji se tome najvise cude i uzbudjuju oko toga su upravo oni koji taj isti sistem hoces?, neces?, odjebi primjenjuju na sve oko sebe. Vec sam se osvrtao na tu psihologiju danasnjeg drustva, ali pitam se dali se sa te nacionalne (a i globalne razine, pogledajmo samo Ameriku) paralela moze povuc ne samo na nasu drzavu, nego i na nas same, te se zapitat odakle je to sve zapravo poteklo. A poteklo je upravo iz toga, da u danasnjem svijetu rijetko tko misli na ikoga osim sebe samog. Zasto bi se EU odricala milijuna i milijuna eura koje talijanski ribari izlovljavaju, kada nemoraju, zasto bi njih bilo briga sto mi mislimo o tome.

Zasto bi danas itko imao potrebu gledati dalje od samih sebe. U tome i je stvar. Razmislite malo, ako svi mislimo samo na sebe, ako se bezrezervno i s ljubavlju ponasamo prema bilo kome, zar nemamo negdije u potsvijesti mali racun u kojem zbrajamo sve sto smo im do sada ucinili, da bi im to kasnije mogli nabiti na nos. Zar vecina ljudi u svojim glavama nema mali racun u kojem pohranjuje sve dobre stvari koje su ucinili, da bi na kraju dana, tjedna, godine i naposljetku zivota mogli reci, e vidis, ja ipak zasluzujem nesto vise.

No, naravno, postoji i ona druga strana, ona strana koja nas uvjerava da sve sto u zivotu radimo nije samo zbog nas samih, nego zbog nekog viseg cilja, ona strana zbog koje vecina ljudi ima poseban racun, racun na koji sto su blize smrti vise misle i vise ga se boje. Ta umjetna prisila na cinjenje dobra je jedna od stvari koje kod danasnjeg svjeta jednostavno ne valjaju. Zasto bi netko cinio dobro sam od sebe kada moze pomisliti pa sad cu nekome nauditi, ali uvjek imam kredita, kredita koji mogu vratiti kasnije.

Ljudi su postali krajnje isprazni u takvom razmisljanju, i cak ljudi koji nisu vjernici, u glavi imaju ugradjen neki sklop koji im to isto govori. Ne kazem da sam ja nesto puno bolji, ali se trudim, trudim misliti i djelovati na drugi nacin od toga, i to ne zbog sebe, jer bi se moglo razaznati da se iza svega sto ja govorim i pisem ipak nalazi moja vlastita korist, mozda se dijelom i nalazi, mozda ja jesam ultimativni licemjer kada se ne zelim pomiriti sa time, ali to ne znaci da necu tako nastaviti, jer dok god se trudim, barem imam neki unutarnji mir, i markar mi kadkad izbije potreba za iskaljivanjem sve one agresivnosti i ogorcenosti, ja ju se trudim ispoljavati misleci, zatociti je u slovima. I ne kazem da mi uvijek uspije, ali definitivno mirnije spavam.