Truth is the ultimate mind altering drug.

Sto nas cini sretnim, mozemo li biti sretni, iz cistog pruzanja i prebacivanja nasih frustracija na druge, bez da osjecamo griznju savjesti koja nas vraca u ono isto nesretno i isfrustrirano stanje, te koje opet sirimo sve dok nismo okruzeni gomilom nesretnih ljudi, koji nas ultimativno cine nesretnima?

Mozemo li biti sretni odbijajuci svaki konflikt i pokusavajuci se nikome ne zamjeriti, a zapravo ne bivajuci dobrim prema nikome?

Mozemo li biti sretni pokusavajuci prema svojoj okolini iz nesebicnih razloga pomoci i uciniti ih sretnima, ako mi zbog toga patimo, jer je jedini nacin na koji vecina ljudi to prihvaca tako da svoju nesrecu i frustraciju pokusava prebaciti na nas?

Koja je od ove tri opcije razumna i prirodna? Vjerojatno neka cudna mjesavina, iako se cini da su ta tri nacina ponasanja potpuno nespojiva, mozda bi i bila u svjetu jednoslojnih umova, ali ljudi imaju razlicite patterne ponasanja, koji se prilagodjavaju od covjeka do covjeka, od situacije do situacije. Problem je u tome da nemozemo dokuciti dali je ikoji od tih nacina ponasanja zapravo kriv.

Iz jedne perspektive, svatko ko gleda samo na sebe je sustinski sebican i losa osoba, svatko tko se drzi po strani svega je umjetno neutralan i zapravo nanosi vise boli onima s kojima je navodno dobar nego onaj tko im izravno pokusava prenjeti svoju frustraciju i nesrecu. Dali zapravo iza navodno nesebicnog stava pomaganja drugima zapravo stoji iskljucivost s jedne strane, jer pomazemo onima za koje mi odredjujemo da su vrijedni te pomoci, jer se u "nekrscanskom" duhu odricemo onih koji su se vise puta prema nama ponjeli na slican iskljucivi nacin i odabrali nekoga drugog, i s druge strane potreba da natjeramo druge da nam vrate tu "nesebicnost" koju mi pruzamo njima, iza cega bi se mogla naslutiti nova i jos gora, licemjerna sebicnost.

No, bez obzira na psiholoske pozadine tih ponasanja, bez obzira na odgoj, gene i okolinu, pitanje je sto nas od toga moze uciniti sretnim. Meni se tesko pomiriti sa time da bilo koje ponasanje osim nesebicnog moze covjeku pruziti srecu, ali si je ti ljudi pruzaju sami, kratkorocno im je drago, a to pokusavaju produziti radeci ono sto unesrecuje onog koga su svojim ponasanjem povrijedili, ali pitanje je dali oni svoju (po meni) iluziju srece mogu graditi zauvjek, potiskujuci savjest i moral, zabavljajuci se u amoralnim zadovoljstvima, koje su opceprihvacene, bas kao sto se prihvacaju i njihova ponasanja, da li je sve to uredu, ili prije ili kasnije puca, pod tezinom furstracije, nesrece i unutarnjeg nemira koji se nagomilava kroz godine uvjeravanja samih sebe u opravdanost svojih postupaka, da bi sto smo bili vise i sto smo se bolje zabavili, to teze pali na zemlju, i mozda postali bolje osobe cak i od onih koji su se svih tih zadovoljstava odvikivali na ustrb sebe.