spookie dizajn

jel' da su cukrene?
cipice.
ove na slikici.
ma znam da jesu.
one su mala i mala su one.
tak su si slične i tak se lijepo nadopunjavaju.
i mala je baš zadovoljna.
zbog njih.
jer nije bilo lako domoći ih se.
bili su tu i neki prsti viška.
to jest, duljina je više bila problem.
a mala zna onu priču o pepeljuzi i njenim polusestrama.
i ono o staklenim cipelicama.
te kako je taj problem jako lako riješen u toj bajci.
mala privatna giljotinica uvijek lako riješi problem duljine ....
cap! i nema više da ne pašu te slatke dječje šlapice broja trideset i dva ...
no, mala se na vrijeme sjetila da je ovo ipak dvadeset i prvo stoljeće.
i da bi netko možda i krivo shvatio njen ( opravdani ) radikalizam.
( i još k tome da to napravi u tom fensi cipelarnom butiku, pa da joj se natrackana plavuša s kase svali ravno u krilo i ubije ju naslagama pudera te ostalih kozmetičkih preparata koje je tog jutra natrackala na lice )
pa je tako mala krenula rješavati problem suptilnijim metodama.
otišla je doma razmisliti o mogućnostima.
pa je najprije porezala nokte na palcima.
onda se idući dan vratila u butigu.
zatim je snagom volje uvjerila cipice da se malo rastežu kad ih obuče.
pa je onda hodala u njima po dućanu.
i hodala.
i hodala....
onda je uzela drugi par.
pa ponovila hodanje.
a zatim je uvjerila dobrohotnog da to neće biti opet jedne od onih koje će skupljati prašinu jer žuljaju već kad ih i pogledaš, a kamoli da i hodaš par koraka u njima.
i na kraju, čvrsto je odlučila preuzeti žuljajući rizik, jer su cipelice bile san snova, koji je ona, pošto – poto, morala odsanjati.
i kupila je cipice.
hurej!
i poslije toga je prohodala frtalj grada a da ju nisu nažuljale.
i još je hodala u njima idući dan.
i dan poslije toga.
i cipice su održale potajno obećanje.
nisu ju nažuljale.
rizik se, ovaj puta, isplatio.
mala jako voli ove svoje nove cipice.
zelene cipice.