Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

nedjelja, 25.12.2011.

BOŽIĆNICA

Svake godine bude baš nekako lipo za Badnjak. I kako ispada, postala je tradicija da se tu večer skupimo kod Vuje u mišanom društvu u njegovoj maloj kužinici – drveni stol, drvene stolice, dvosjedić, Quadro televizija, ali samo u funkciji mp3 playera, vinčina, žesta, pokoja ćizica brzine za pojedince i vrhunska zajebancija u atmosferi (a to odnedavno posebno cijenim zbog privremenog zagrebačkog isposništva) temeljito dezinficiranom od „Hvala!“ i „Pardon!“, tih simbola kastrirane finoće, koje toliko puta čujem na radnom mistu da mi je već desno oko počelo spontano treptat, baš ka pred puknuće kad se uzima automatska puška i bez ijedne riči objašnjenja mirno ispaljuje rafal u sve živo pod kutem od 360 stupnjeva. Ako mi je, barem od lita naovamo, ovu godinu obilježila Sade, ta živuća božica od žene, pred čiji sam se koncert, na koncertu i dugo nakon koncerta tresa od gušta ka zatelebana šiparica, na ovim stranicama (s godinom dana i nešto zakašnjenja) dugujem nekoliko riči još jednoj personi od značaja za moj intelektualni nerv, čoviku nakon kojega u glavi ništa neće ostat isto, a to je američki stand up komičar Bill Hicks. Ajde, više je to od običnog stand up-a, to je takva fešta inteligencije, cinizma, direktnosti i nesmiljene baraže po neukusu, što prlja kolektivno nesvjesno, da izbija zrak iz droba. I još inspirira. „Sane man-a“, po meni njegov daleko najbolji nastup, sam pogleda ne znam koliko puta i opet mu se, kad god osluškujući ovaj svit pomislim da nešto sa mnom nije u redu, vraćam. I vraćat ću se, to znam. Bill Hicks odavno nije među živima, ali ovaj broj zaključujem čestitkom na način kako bi možda on to učinio i zato...

...onoj šačici ljudi koje zovem prijateljima, luđacima iz redakcije „ST-ćanistike“ i vama, dragi čitatelji, želim sretan Božić i jednako takvu Novu godinu. A svima onima s kojima smo se susreli i koji nam idu na živce, koji su namišteni, dosadni, komplicirani, pompozni i fizički ružni, ali koji možda i nisu toliko loši, samo im, eto, nismo u svojim srcima otvorili prostor i dali šansu...

...neka slobodno idu u tri pičke materine!

Hvala i pardon!

BILL HICKS at Dangerfield's
- 19:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.