Spleen Siska

srijeda, 28.02.2007.

moja dusa je davno umrla...

uspavani mir njisem,
rukama bakrenim i ostrim,
duboko zakopanim,
u slijepoj viziji,
mjeseca mrskog,
sakrivenog iza,
daleko iza,
otvorenog neba,
neba punog oblaka,
oblaka ispunjenim,
ispunjenim nicim...
danas cu biti ostavljen,
znam to,
danas ce i ona pobjeci,
vjerovatno,
tuzan,
mozda...
nesretan,
uvijek...
neda mi se vise,
nikako mi se neda...

mor oldy, sak, fak, gud najt aj houp sou, and so on...

Portret moje odvratnosti se otvara slomljenim kljucem,
skrivenog duboko u grlu moje duse,
zakopana pod mnostvom slomljenih snova,
jer nikada on nece proci kroz vatrena vrata mojih misli,
nepoznatih smrtnicima a njemu ponovo tako bistra, prociscena...

Bez buducnosti gleda,
odsjaj umirujaceg sunca,
na beznacajnom mjesecu
vakuma svoje duse...


uzivajuci u nistavilu,
u dobrotvorne svrhe daje
sve sto posjeduje
u ovom hladnom materijalnom svijetu...

dize svoju sjekiru,
visoko u zrak,
pocevsi polako eliminirati sve sto osjeca...
napokon shvativsi uzitak koji pronalazi u tom,
dize sjekiru zadnji put,
skracuje svoju bjednu, kratku egsistenciju...


Kako li samo potraceni trenutci na tebe
prema kojoj nista nisam osjecao
prolaze kroz moj suhi um
gdje sunce jos nije izaslo
gdje je nocna mora tek pocela...

moja naborana dusa propalih ideala
tiho jeca u hladnom urinu praznog zivota.
zivot koji je odbacena pustos
kojom lutaju samo prazni, usamljeni osjecaji patnje,
straha,
zaljenja...
zaljenja mrtvih kurvi,
zaljenja mesa...

toliko rijeci potroseno za nikoga i nista...

utorak, 27.02.2007.

Zasto nemoze blize?




Plutam u govnima,
u kanalizaciji zivota svoga,
gledam ih kako se razbacuju,
drekom svojim,
poput majmuna
koji slobodu nepoznaju,
samo ljenost...

oldy

bljesak,
.nastavljam
..bljesak,
...sljep sam
....mrak je,
....hodam sam
.....mrak je,
......ne vidim
........mrak je,
.........ne osjecam
...........tu sam,
............iako nisam
..............tu sam,
................tuzan sam
...................tu sam,
....................jadan sam
......................tu sam,
.......................vise nisam
.........................hodam,
...........................pod propada
.............................potres,
...............................propadam
.................................padam,
....................................nikako da padnem
........................................pao sam
...........................................pod propada
.............................................padam
................................................nikako da padnem
...................................................pao sam
.......................................................pod propada
..........................................................rutina se nastavlja
.............................................................praznina se siri
................................................................krug je upotpunjen...
...................................................................bljesak,

nest na sta sam stumblo, ne znam za vas, no meni se cini odlicno

Jake Shimabukuro plays "While My Guitar Gently Weeps"

nedjelja, 25.02.2007.

jos samo tri dana...

tri dana im je truplo moje smrdilo,
tri dana su probijali vrata,
moga osamljenog stana,
da bi treci okrutni dan,
probivsi vrata svoga pakla,
sa svojim malim, opakim motivima,
svog osobnog rata,
napokon smijesak vidjeli moj,
razlijepljen preko lica obijesena,
da bi vidjeli truplo kako se nepomicno njise,
jos uvijek bacavsi sijenu, kao da dise...

hodam kroz ovu prljavu
mjesavinu magle i smoga
u izgubljenom gradu snova
otkucaje tvojeg srca cujem u tisini
na krhkom dlanu, na krvavoj glini...

-----------------------------------za Saru

subota, 24.02.2007.

Uz tihi sum...
nakupljam u casu kristalnu,
cvijet zaboravljen,
suze koje nosim u sebi,
suze kojih se stidim...

Obozavam ovo

petak, 23.02.2007.

Ima nade za mene! prozirnih i praznih rijeci nikad dosta...



hahahahahahahahahahahahah


Gluposti...

četvrtak, 22.02.2007.

srijeda, 21.02.2007.

Dok se oci nesklope...

Pusti me unutra...
Pusti me natrag...
pusti me natrag unutra...
Dolazi kisa,
dolaze munje,
oblaci, crni, tamni, bezlicni...
pusti me unutra,
hladno je...

utorak, 20.02.2007.

Lice

Smiješak poput vedrog oblacka,
Biježi s usijanog lica,
Dok podočnjaci poput sive trave
bujno rastu, gomilaju se...
Uz zvukove oholog klavira,
Krvava brada uz zvukove svog rata,
Poput sijena suše se,
Pod ugašenim, mrtvim suncem...
Oći uvijek ostaju iste...
Zašto?

ponedjeljak, 19.02.2007.

Waking Life - Language

Creation seems to come out of imperfection. It seems to come out of a striving and a frustration. And this is where I think language came from. I mean, it came from our desire to transcend our isolation and have some sort of connection with one another. And it had to be easy when it was just simple survival. Like, you know, "water." We came up with a sound for that. Or "Saber-toothed tiger right behind you." We came up with a sound for that. But when it gets really interesting, I think, is when we use that same system of symbols to communicate all the abstract and intangible things that we’re experiencing. What is, like, frustration? Or what is anger or love? When I say "love," the sound comes out of my mouth and it hits the other person’s ear, travels through this Byzantine conduit in their brain, you know, through their memories of love or lack of love, and they register what I’m saying and they say yes, they understand. But how do I know they understand? Because words are inert. They’re just symbols. They’re dead, you know? And so much of our experience is intangible. So much of what we perceive cannot be expressed. It’s unspeakable. And yet, you know, when we communicate with one another, and we feel that we’ve connected, and we think that we’re understood, I think we have a feeling of almost spiritual communion. And that feeling might be transient, but I think it’s what we live for.

subota, 17.02.2007.

Rjeka mrtvih suza

Obskurni, zagusljivi vjetar prolazi kroz pustos mojeg bica ubijajuci svaku nadu, svaku volju za zivotom, psihoticne ulicice siska, kojima sam otvorio svoj istrunuti um su previse skliske za sljepca poput mene, imaj vjere u mene, spojit ces se s vjecnoscu, daleko od boli, daleko od gladi, daleko od zivota. Kreaturo zore, demone svjetla, tvoj duh je unisten, kreaturo, izgubljena duso, zasto sljedis put u svoju propast? Bjezeci od proslosti, hodajuci u zamracenim, usamljenim putovima svoje neispisane sudbine, uzimas moj ljek, i napokon, uspjevas zagaditi svoju srz, pokornim vriskovima pohotnih ociju…

kupujes kod kurve meso na kile, nezaboravljajuci na sebe.......................................................................................................................................................................................................................................................................................................tihi prijelaz u drugo postojanje..........................................................................................................žar pada tiho na oci sluzave od bljuvotine tvoje.................................................................................................................duboko unutar svojih granica on kavu kuha i jednim korakom odlazi u ......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................pocetak svega

četvrtak, 15.02.2007.

II

Smijesak svom gospodaru uputi,
........................u krug se vrtis,
Pravi se da ga neznas,
........................zaustavit se mozes,
Odbaci ga kao krpu poderanu,
........................jednim trzajom ruke,
Obrisi mu smijesak s lica odvratnog,
........................jednim trzajom prsta,
Razapni mu osjecaje u svjetu majmuna,
........................raznesi si glavu,
Natjeraj ga na suze, oh tako prozirne.
........................natjeraj ih na plac!

ogorcenost

Ne boj se
zavijajuceg portreta
svoje odvratnosti,
Nema se smisla plašiti,
sjene svoje,
osim ako ta sjena,
sama i crna,
osim ako sam to,
ja,
Jer ako je tako,
djete malo,
onda se boj
dijete drago,
dijete mrtvo...

-------------------------------------------------------Krv


Prokletstvo i moje besmisleno trosenje ovog jadnog vremena sto mi je ostalo, hladni sat iluzije kuca nad mojim iskvarenim umom propalih ambicija, no u tom vrtlogu besmislenosti nasao sam krv, krv koja kapa iz ociju djevice ravno u moja osusena pogana usta, krv koja tece tvojim praznim zilama dize me iz gubavih okova ovog propalog spomenika, no na kraju samo zelja ostaje, neuspjesno pokusavajuci ispuniti ovu bludnicku prazninu koja konstantno raste. dok zamrljana krv na tvojem istrunutom truplu ostaje...

just remember suicide is painless

napokon sam spavao...

Always Look on the Bright Side of Life

Some things in life are bad,
They can really make you mad,
Other things just make you swear and curse,
When you're chewing life's gristle,
Don't grumble,
Give a whistle
And this'll help things turn out for the best.
And...

Always look on the bright side of life.
[whistle]
Always look on the light side of life.
[whistle]

If life seems jolly rotten,
There's something you've forgotten,
And that's to laugh and smile and dance and sing.
When you're feeling in the dumps,
Don't be silly chumps.
Just purse your lips and whistle.
That's the thing.
And...

Always look on the bright side of life.
[whistle]
Always look on the right side of life,
[whistle]


For life is quite absurd
And death's the final word.
You must always face the curtain with a bow.
Forget about your sin.
Give the audience a grin.
Enjoy it. It's your last chance, anyhow.
So,...

Always look on the bright side of death,
[whistle]
Just before you draw your terminal breath.
[whistle]

Life's a piece of shit,
When you look at it.
Life's a laugh and death's a joke it's true.
You'll see it's all a show.
Keep 'em laughing as you go.
Just remember that the last laugh is on you.
And...


And always look on the bright side of life...
Always look on the right side of life...
(Come on guys, cheer up!)
Always look on the bright side of life...
Always look on the bright side of life...
(Worse things happen at sea, you know.)
Always look on the bright side of life...
(I mean - what have you got to lose?)
(You know, you come from nothing - you're going back to nothing.
What have you lost? Nothing!)
Always look on the right side of life...

prazna bol

Bol... samo hladnu bol osjećam tamo gdje mi se srce jednom davno ugnjezdilo... kroz još jednu besmislenu petlju svog kratkog, izmorenog života propada...bolesno se osjećam , glava mi lagano puca od razmišljanja... ono sto glazbom nazivam , vise ne pomaže mi,čekam samo , kad će crvi depresije put progristi iz utrobe moje ... padam, sve više se približavam, kamenom, usamljenom dnu, izgubivši svaku nadu, kao i pomisao na bilo kakav oblik sreće, mislim da mi ništa vise pomoći ne može, psihički ni fizički. nadolazeća poplava suza u kojoj se gušim zadivljen nevinošću svojeg vrta progonjene samoće, kojeg njegujem osam pošasnih godina, osam godina patnje, zaborava i slomljenih vapaja mojih vizija...

utorak, 13.02.2007.

i wish...

Mekano i toplo, gdje sam? Ponovo u snu? U sumi, gdje moje srce lezi, krvavo... duboko u trulom hrastu gdje je skriveno, gdje ostaje, samo i sigurano, daleko od tvojih prozdrljivih ociju, uspavanih hladnim vjetrom, i ponovo, poput okrutnog lovca trujes srtijelu, nalazis me, bjezim, bjezim tamo tamo gdje me naci nemozes... bjezim u nezasitne carske ralje tame i ocaja, gdje tvoj paralizirajuci zmijski otrov penetrirati masivne zidove moje agonije ne moze... napokon sam, ponovo sam...

Zbogom prijatelju dragi

zbogom, nedostajat ces mi
zbogom, odlazis
zbogom, nada ostaje s tobom
zbogom, patnja ostaje sa mnom
zbogom, nedostajat ces mi
zbogom prijatelju dragi

ponedjeljak, 12.02.2007.

---------------------INSOMNIA

I cry alone...

sad je 10:20 - 13.02, nisam sapavao dosad oko 104 sata, umoran sam, podocnjaci su mi debeli i plavi, da bih napokon dosao na ovaj blog i vidio gomilu besmislenih komentara, zbilja besmislenih, izuzetak krvavoj meri, stoga sam odlucio obrisati komentare, u html-u kad stignem doma ponovo. i tko zeli nesto reci moze me vrijedjat preko maila.ps dajem svojem tijelu ultimatum, ako se neprisili na san do kraja tijedna, objesit cu se. kraj.

Forever was her name...



kiša postova...

...

nemam vise snage pisat, paraliziran sam, nista nepomaze, mastam o boljem svjetu, boljem zivotu, mastam i mastam, dok se neprobudim zarobljen u ovoj pljesnivoj mracnoj sobici, bez razloga za nastavak, smjesim se svojoj prikazi, svojem cudovistu, svojem demonu, dok izgorjeli andjeo cuci i place u kutku mog uma, dok si silujem glavu proganjajucim olovom iz hladne dvocjevke... izdan nistavilom i prazninom svojih suza , padam sa svojim blazenim truplom u rupu nepostojanja, padam i padam, osjecam se kao da lebdim, dok neotvorim svoje krmeljama skorene oci i ne nadjem se natrag u svojoj mracnoj sobici, sam, zauvjek trazeci nacin da ovaj maskembal suza nestane, zajedno s oziljcima moje melankolije...

Zagrljeni, smrznuti u zabranjenom poljupcu gubimo se u vječnosti...

nedjelja, 11.02.2007.

U daljini stoji On

covjek otvara vrata svojeg pakla da bi pustio unutra samo jedno slovo koje je usko vezano za zlocin njegov i kaznu koju nije vidio, kazna ga gleda u oci stidno i on odlazi, na odmor od njihovih, pogrdnih pogleda, u sumu svojeg djeda, na groblje izgubljenih dusa, tamo lijeze pod zatvorenim nebom cekajuci drvosijece da dodju sa sijekirama hladnim i otvore mu put prema zvijezdama, kojima je uvijek htijo cuti glas, cuti njihov pijev o sljepim bogovima koji pecaju u dubokoj tisini, duse izgubljenih, prociscavajuci more zivota, zavrsavajuci sve s jednim vriskom, vijecnim krajem...

---------------Charles Baudelaire - Stranac


Kaži zagonetni čovječe, tko ti je u srcu najdraži?
Otac ili majka? Sestra ili bratac?
- Ja nemam ni oca, ni majku, ni sestru, ni brata.
A prijatelji?
-Smisao te riječi još do dana današnjeg nisam spoznao.
A domovina?
-Ne znam na kojemu kraju svijeta se ona nalazi.
Možda voliš ljepotu?
-Volio bih je kad bi bila božanska i besmrtna.
Zlato?
-Mrzim ga, baš kao što vi mrzite Boga.
Pa što onda voliš čudnovati stranče?
-Volim oblake, oblake koji putuju... tamo... tamo daleko... one divne oblake!

11.02.2007. vrijeme nije vazno

Horda lešinara kljucaju,
zaboravljeno vrijeme iz očiju kaosa,
zrak zeleni u žudnji svojoj za perfekcijom neostvarivom,
gubi se u postojanju svom,
ruši kolosus svoje tiranije,
zaobilazi vječnu beskonačnost prostora,
danas je nađen lijek za rak...
mozda...


Follow...

petak, 09.02.2007.

stara pesmica koju nadjoh u jakni staroj

Odmetnik u svojoj ariji



monument opsidijanu,
supljini tvojih cari,
uzdignut visoko iznad ocajnog brda,
brda zatocenog u bari,
isaranog simbolima,
duboko urezanim,
u hrast izgubljen,
cije zavodljive grane,
grane sljepe,
bacaju latentnu sjenu,
na lice uplakano,
prazninom isfrustriranom,
koja pod pogledom krhkim,
zalazi tiho,
suljajuci se gotovo,
u krasnu dubinu,
usana tvojih,
usana ledenih,
socnih, omnipotentnih,
sada dalekih ponovo...
vijecni plamen koji nosih sa sobom,
izgubih zauvijek,
s tobom...

The worst mistake you can make is think that you are alive...

Da li osjecas bol?
Ne...
Osjeti, zivot slomljen pod utegom pjescanim.
Ne mogu, prekasno je...
Probaj!
Cemu? prosao sam kroz to, previse puta, nijednom mi se nije svidjalo, ostah samo istrosen, pokvaren, rastegnut...
zasto onda nastavljas?
neznam, valjda samo cekam kraj, da dodje, sam, u tisini...

četvrtak, 08.02.2007.

srijeda, 07.02.2007.

Muzej vostanih figura

tiho zavijanje praznih dusa,
krikovi okrunjenog prosijaka,
trn iskrvaren plodnoscu,
vizija tragedije,
rodjenje djeteta,
uzdizanje obitelji,
prihvacanje trivijalnosti,
bjeg od buducnosti,
oca vise nema,
izvor praznih suza presusuje,
utapanje u rjeci bozije krvi,
prosvjetljenje,
unistenje snova,
nestajanje...

Svilena bijela ruza, za ljepu, oh tako lijepu Saru....

hoce li itko primjetiti, pitam se...

Bjeli zid gledam u tišini.
U mokroj i žarkoj praznini...
Točkice crne počinju izbijat,
Ili je moj um poceo svoj otrov sijat...
Formiraju se lica tvoja i moja,
Zgnjecena u boli, u ocaju loja...
Okrunjeni agonijom zajedno plesu,
Na trnju stvarnosti, na trnju grijeha...

stara pjesma u nedostatku vremena, ne inspiracije...

raison d'etre

Vratila se, svjeza i ziva,
Iz izvora beskrajnog, bljeda i siva...
Izrezbazena zora dize svoja krila,
Srnuci na planinu mocnu, gdje ti si jednom bila...
Usamljeni strah moje kratkorocne paranoje,
Naslikan na vjecnoj noci patnje tvoje...
Blagoslovljeni otrov, na ogorcenom jeziku tvome,
Gori u sljepom ocaju, istrosenom jeziku mome...
Placem za domom kojeg imao nikad nisam,
Na granitnoj plazi gdje imao te jesam...
Dok moj usutkani ego propada, kroz vrata nebeska,
U ohole dubine tvojeg vrazijeg pjeska...
Ubrala je jednu ruzu crnu za okajan grob moj,
Ostavsi me samog da se pretvorim u gnoj...

utorak, 06.02.2007.

.........Vox Stellarum........

NENENENENENENENENENE


ili mozda, ne?

ponedjeljak, 05.02.2007.

-----Koža
-----

Kad cvijet hladne zime iznova procvijeta vratit cu se po tvoju, oh tako bljedu kožu...
Otrgnutu od rasipnickog ludila, samu, osusenu, u mraku...
Zeljeci da tiha zora obiljezi njezin kraj, mlitavo pada...
na truli mornarski pod, na prasnjavo dno svoga neispunjenja...
jer na kraju krajeva to je samo...
oh samo, koža...

Da "krstim" i ovaj besmisleni dan nekim posticem prije nego sto je prekasno...

Deep Purple - Child in Time



The story of a loser - it could be you.

Sweet child in time you'll see the line
The line thats drawn between the good and the bad
See the blind man shooting at the world
Bullets flying taking toll
If you've been bad, lord I bet you have
And you've been hit by flying lead
you'd better close your eyes and bow your head
And wait for the ricochet


vise mi se svidja live verzija, puno vise osjecaja... vrlo mocno...

nedjelja, 04.02.2007.

Zanemariti moje tupave komentare i pjesme treba pod hitno!

..........................................................scrw ju???????????
. . . . . . . . m r z n j a b l j e d i........................ nema me,
, smrdljivi mali govnari sjena
. . . . . . . sakal izrezan s mojih praznih slika ,
size=0>srce me boli,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,ne istina nisam......
bolibolibolibolibolibolibolibolibolibolboli.............zalosno,,,,,,,,,,,,,,,,,
Sta buljis...........................glas istrosen---------- jedan treptaj udaljen od tebe.....
....................................galija mrskog prijezira ostaje---------------do kad?
ponovo sam tu..................................iako nisam,,,,,,,,,,,,,,,,,, jer ja nisam ja----------

zatuci mi dusnik tupim predmetom................ natjeraj me na bol......molim te
isprepleteni vriskovi odlaze besciljno
a-a-a-a-a-a-a-a-a--a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-
gdje su rijeci nestale?
gdje sam ja otisao?
gdje si ti otisla? ............upij tisinu

prokletstvo pozesije praznog duha............Upucaj me u koljeno
HAHAHAHAHAHAHAH (ludjacki smijeh odjekuje u tami)
,,,,daleko odavdje.......
..........................nitko nece procitat ovaj post, samo koju rijec misao i komentirati... nitko ustvari necita moje duze od dvije rijeci postove.... nekrivim ih

ovo odlazi u smece uskoro,
zajedno s njeznim smjeskom koji nestaje

daleko iza ggranica vremena



mom kretenizmu nikad kraja kako bi moj davno izgubljen otac rekao

nestajem u svom umu u svom ludilu

ekstaza slobode

Hrđavi vršci tvojih ostrih prstiju gnjece moj nerazvijeni um, dok melodija slatke melankolije odjekuje u prozirnim snovima gdje su djeca jos ziva i vesela, sretna i nedirnuta svijetom, nedirnuta iluzijom istine kojom hranis svoju nezasitnu zudnju izvrnutih norma, iskvarenih nagona... nebo je prazno...Jutro je blizu, noc je pobjegla u ocaju svoga gospodara lazi, naseg oca predivnog, nasih uplakanih uspomena...dodji kod mene, uzmi krv moju, jer opijen sam jos, vjecnim izvorom jucerasnjih snova, zemlja me vise nezeli, jos sam ziv, no moje vene su isusene, izgarajucim svjetlima, svijetlima isijavajucih latica tvojeg umiranja vjecnog. Stojim sam u zutom polju maslacaka tek procvalih, jos ljepih, jos uvijek olicenih laznom cistocom... njihova ljepota mi smeta, zasljepljuje me, njihova arogancija me iritira, urezuje mi latentnu zalost u oci modre od tuge beskrajne... napokon nalazim putokaz zivuceg kaosa, bjezim samo s jednom presucenom misli iz pakla ogavnosti svoje, raja njihovog... vatreni putokaz me odvodi do vrata usamljenih u polju nicega. vode me do beskrajne sume svjetla kojeg ne posjedujemo...nailazim na svog serafima, mojeg jedinog prijiatelja i vodica, uspinjem se na njega i on me odvodi na trenutak od agonije suza i samoce... upoznajem svoju mrtvu osobnost na krilima vristuceg serafima... Otvaram svoju dusu na trenutak stvarnosti, na trenutak slobode...

subota, 03.02.2007.

oldy

ČUVAR



Odvuci suze svoje iz tamnice bjedne suze nakupljene...
Daleko od svog bjesa besmislenog, svoje tragedije prozirne...
Sa suzama pobjegni, u sumu cuvarevu,sumu zore, davno zabranjene...
Trazeci ga za utociste, za milost,
Dusu natrag svoju otkupljujes,
Pod grbom njegovim, grbom lazi osjecajnih,
Sve noci proplakane zaboravljas, suze potrosene isparavaju,
S zelenilom u ocima, cuvara zavodljivo pogledavas,
Dok tamno pivo pijucka, dok svoje poljupce natrag u sebe tjera,
S dugom bradom koja visi, sjedi umirujuce, dok potisnuti pupovi kuhaju,
Pod suncem izgarajucim, suncem koje hladi,
Cuvar ce te sakriti,
cuvar ce te voljeti,
cuvar ce bez tebe samo,
umrijeti,
Svjetla ce se ugasiti...

petak, 02.02.2007.

Cows with guns

pogledajte, odlicno je...

Run free or die

Oh, somewhere deep inside of these bones
An emptiness began to grow
There's something out there, far from my home
A longing that I've never known


Im back, sorry...


Oh, there's an empty place in my bones
That calls out for something unknown
The fame and praise come year after year
Does nothing for these empty tears

Ja ja ja

Propadam u alkoholnom kaosu,
no znam da nisam sam,
samnom dolazi plac i tuga,
prelazeci granice abnormalnosti,
u potrazi za svojim smislom,
svojim grijehom...
Nadjimo se na kamenu izgubljenih suza,
gdje andjeli placu prije nego sto progledaju,
kroz kisu slanih snova gospodara lazi...
Uzdizajuci se od vatre,
preminulog sjecanja,
gledajuci raspadanje odmazde dusa,
prekrasnih prokletnika,
daleko od ledenih ociju grijeha,
i pozude mojeg bljedog umirajuceg sna...
Oskvrljen cvijet,dugo izgubljen,
ceka ispovjed otrovane,krepke mizerije i mrznje.
Hrdjava himna urezana
na kameni krevet robova snjeznog neba,
tiho natopljen krvlju majke zivota i tame.
Umiruce sunce njezno pjevusi
poput mracnog ponora u spomen
mojoj zagadjenoj smrti dok ralje propasti i zaborava
marsiraju u jutarnjoj magli prema svetistu
ljetnog pjeska dok tvoji pogledi
bacaju caroliju vjecne noci na moju radost,
kratku,koja se u mraku pogleda tvojeg pretvara
u bol, beskoacnu.
ostavljam vas,
pretvaram se u sjecanje
i izbljedjujem.

Diabolicna praznina
me iznova pocinje muciti i trgati,
kao kad se probudite
iz najgore nocne more
i shvatite da je istina...

Plava

Zaboravljene suze padaju niz liticu pod kojom stojim,
Ponor crni obavija oci mrtve, oci moje,
Nebo je tamno, nebo je plavo, bez oblaka, bez, prljavstine,
Prazno i tamno. Kako sam dosao ovdje, izgubljen, sam, prazan.
Dolazi tvoje mrtvo lice, plavo je, dolazi mi, sjena patnje, plava je,
Vristim u tisini, ispustam tihe vapaje, nitko ih necuje...
Nitko ih nezeli cuti...
Okrecem se prema uvali, mracnom ponoru,
Skacem u njega,
Padam,
Shvacam, ponor nije crn...
plav je...

Pustam suze nade...

Dao sam ti svoju dusu...
-Ostavila si me da umrem...
--Radi svog uzitka...
---Radi svog smjeha...
----Svog bjednog svjeta...
-----Izdan i otjeran u nistavilo...
------Smjehom gadjenja...
-------Smjehom vjecnosti...
--------Smjehom zaborava...
---------Jos trazim...
----------Ni ziv, ni mrtav...

Plačem sam

Zatvaram se u crnini svoga trulog uma. Cini se da sam prestao piti... pitam se koliko ce to potrajati... ne dugo znajuci svoju snagu volje. mmm slusam soundtrack of conana i jebeno je predivan ali me baca u kamenu tamnicu depresije, gdje sam prikovan na hladnom kamenom dnu svojega relativno nevaznog postojanja, neuspjevajuci preusmjerit, ili samo na kratko odvratiti svoju mrznju na ljude... gade mi se moji postupci u pijanstvu, postajem ogorcen postojanjem, postajem arogantniji, ohol i zajedljiv, ali ponovo mi se te stvari svidjaju jer sam onda tek slobodan, nisam vise okovan sutnjom i onda se osjecam oslobodjeno jer imam ispriku za svoje postupke, no koliko god ta isprika bila jadna, bjedna i nevazeca u nasem drustvu, istinita je... sto bi dao za trunku hrabrosti da prekinem ovu bjednu egzistenciju, u meni je zeleni plamen zivota davno ugasen, sad tama vlada, beskrajna, hladna devorna tama... tone suza mi gnjece moju praznu olupinu od srca i padam na pod u beskrajnoj agoniji, u nadi da vise necu nikad plakat sam...

Sve je sivo

sve je sivo...
držim plahoga vrapca,
slomljenog krila,
u glinenim rukama svojima,
popucanim, osuđenim rukama,
hranim ga mrvicama sušenog jada,
on ih mirno prima bez pogovora,
kvoca gadost ispod noktiju mojeg uma,
dopušteno, njegove prazne okice,
bacaju kratki pogled na moje,
vidim sebe u vrapcu,
izgubljen, slomljen,
ostavljen na milost i nemilost,
egocentričnih junaka,
ostavih ga na hladnom betonu,
tog praznog vrapca,
za njim jednu suzu sreće pustih,
jer znam da umire slobodan,
bez slomljenih vizija,
utopija nabodenih na kolac,
razapetih misli...
uskoro će vrabac mali sivi,
postat stvarnost moja...
sve je crno...

Ona

u tisini te gleam... podsmjeh mi dajes...smjesim se... ti se smjesis...ustajes, prilazis k meni...sapces mi ime svoje cudesno u prljavo uho moje i ostavljas me... osjecam te...vracas se po mene, malo zanjihana, no stojecki mi pruzas ruku milostivu, izvodis me van iz drustva, iz sigurnosti, izvodis me van iz ocaja... na trenutak dok se pijani plesemo na zvukove tisine poput suhih breza na vjetru... lubis me...ja ljubim tebe...sapces mi u uho transparentno "volim te"...odgovaram ti iskreno, jednostavno, da te ne volim, nisam sposoban za to... ti mi tiho sapces lazi u uho "volim te", usprkos mojem komentaru... na trenutak sam to povjerovao... taj trenutak se pretvotio u stvarnost... stvarnost u vjecnost...postajem sposoban...

Sam, u tisini…

hodam pod azurnim nebom,
po zelenoj dolini,
pod oblacima blagim
vjetru koji miri...
smjesak urezan,
hrdjavim nozem,
kroz lice moje,
jer ja zudim,
sam,
u tisini...

Potroši…

--------------------------------------------------------------------------------------------------------
Sanjao sam, da postoji ljubav,ne samo nevažna iluzija, varka sodomije, pregršt vrištućih hormona kojom opravdavamo postojanje, svoju umiruću esenciju... patetični sam moron, što sam se nadao, sto sam sanjao... nisam smio...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------

rastapa mi se pred ocima

Karneval suza se okrece,nad tvojim tinjavim truplom...
nemam vise suza za tebe...
srce mi se pretvorilo ponovo u kamen...
poput kipa ponosnog...
cekajuci udarac nemilosrdni,
udarac oholi,
koji ce smrviti hladnocu,
izdignuti gospodarevo trnje stvarnosti,
da bi napokon iscjedio kapi osusene nade,
krvave filharmonije,
rastrgnutog jada,
iz mene,
iz mojih snova,
vratiti mi suze,
moju slatku patnju,
moje besciljno zavijanje u noci,
moju potrganu dusu,
tamo odakle je dosla,
vratiti me u bespomocno
nista...

++++++NESHVAĆEN++++++

Sullen laughter in unventured paradise

kraj gnoja...
.
.
.
Bid adieu

Danas

Sakrij me...
Zakopaj me...
Cuvaj me...
Pogledaj me...
Voli me...

Danas u krizarskom pohodu za davnom izgubljenom osobnoscu sam ju vidio, na trenutak, na djelic sekunde, vidio sam savrsenstvo fizicke ljepote... znao sam da ce otici, znao sam da me nece vidjeti, kao sto sam ja vidio nju...usla je u neciju paklenu kociju zajedno s muskim partnerom i nestala s otrovnim vjetrom, isusenim liscem. Na trenutak sam ju voljeo, poslje tog trenutka sam umro...

Nekropolo, moja prekrasna, moja
------------savrsena...
Utvrdo, slomljenog srca i kontroliranih
------------osjecaja...
Zasto sam te odveo do sagorenih
-------------rusevina............................................
..................................Vristeci, u plamenu nekontroliranom
Iz pjeska sam te napravio, u pjesak si otisla..

Hrabrost je OD mene ocekivala
da skocim Na mac stida
probodem si urobu
da u agoniji klizim
i jednim dahom
nestanem

Unisten
Prekrasan
Bezmocan
Savrsen
Potroseni zrak...IIIII ZID IIII...potrosene rjeci
Lepeza....................................straha
Plasticno srce,
Plasticno srce,
Blize i blize.................................Blize i blize
Plasticno srce,
Plasticno srce,
Razbacivanje nicega
Razbacivanje nicega
Razbacivanje nicega
Razbacivanje nicega
..............................................................slamanje
.............................................................slamanje
.............................................................zvuka

Propadanje

Pijanist pusta samo jednu suzu nad truplom svojeg brata, svojeg psa...
Uranja u bol nakon smrti svoje sestre, svoje mrlje...
Ludi poslije nestajanje njegove majke, svoje sluskinje...
I ostaje sam s ocem, gospodarom lazi...
Ostaje sam sa sobom, skladateljem melankolije svoga zivota...

Novo, staro, plavo...

Utopi svoje odvratno drvo zivota,
u njezinoj iskoristenoj sluzi,
stvori jos boli, stvori jos jada
izrezi me s platna gadjenja,
smjesti me u bolnu sliku,
prljavstine svog zivota,
baci me u smece pretrpano,
pretrpano istrosenim ziletima
svoje propasti,
gusi me u potoku bozije krvi,
gusi me dok ne poplavim,
gusi me,
gusi me...

Nitko

probudi se, molim te...
probudi se, sanjas...
hoces li zabiti svoj pakosni noz lazi
u moje prazne oci,
u moju praznu dusu
ostaviti me iznova,
ostaviti me zauvjek izgubljenog,
u neuhvatljivoj tuzi,
u paklenoj tisini ,
zar me necujes?
tebi govorim,
tebi pjevam...
sam, u tisini...
samo lezis nepomicno,
u smrznutom bazenu svoje krvi,
pod pokvarenim mljecnim mjesecom,
probudi se, molim te...
probudi se, sanjas...
samo sanjas...

Wave and smile, just wave and smile...

Poprilicno je dosadan i zamoran zivot, sve je isto, nista se nemjenja, ljutsko postojanje je beskrajna monotonija uzrokovana nasim strahom od nepostojanja, prije sam se cesto zapitivao zasto, prestao sam, nema smisla, gubljenje vremena, iako me i uzaludno gubljenje vremena vise ne dira previse, ipak sam otvorio ovo olicje trivijalnosti od bloga. no nema veze, nista nece pomoc. monotonija se nastavlja, baca me u hrdjave okove ocaja, sporog, lutajuceg ocaja. Bjednik sam. nemogu se s problemima suociti bez moje drage prijateljice paranoje, no trudim se, neko vrijeme, dok me nepogodi ljenost i besmislenost svega. neda mi se vise smijati, neda mi se vise plakati, nista, samo praznina, hladna praznina koja, s vremenom raste. no to bi bilo u redu, da to ne utjece na ljude oko mene, no utjece, pa moram iz bjedne pristojnosti prema ljudima koje prezirem, dok moja trulez gori iznutra, pretvarati se da je sve relativno dobro, moram se pretvarati da nisam na rubu litice koja me vodi u vjecnu slobodu, dalje od vas, dalje od kratkotrajnih ljekova, dalje od mene samog i napokon dalje od zivota... I hate you

Nastavak

nakon usutkanog bjega,
od prozdrljive tuge...
nakon oluje jada
pocetak nove sljedi,
na srebrnoj kisi,
stani na trenutak,
razmisli o vjecnosti...
u pustinji osjecaja,
stani malo,
samo malo,
okupaj se u ocaju,
osusi se u bjedi
nastavi bjezat,
nestani...

Samo jedan trenutak

Pocijnje...
Izbrisi smjeh,
Izbrisi tugu,
Ostavi nista,
Ostavi me,
Zaljenje prolazi,
Bol prolazi,
Sve prolazi,
Zaborav ljeci sve rane,
Zaborav dolazi s vremenom,
Vrjeme nestaje s trenutkom,
Zavrsava...

Daleko

u hladnom miru,
dalekoj tisini
pijuckam lagano
istrosena sjecanja,
u hladnom miru
dalekoj tisini...
procjep pod mojim raspadnutim nogama,
na truloj zemlji,
otvara se,
prozdire, izjeda me,
zarobljava me,
okovan,
izbicevan,
pomisljam na bjeg,
pomisljm na slobodu
pokusavam,
neuspjevam,
odustajem,
i slobodan sam,
ne ogranicen prostorom
ne ogranicen vremenom,
daleko u svojim lucidnim mislima,
plutam u praznini sagorenoj,
plutam u moru isusenom,
daleko od ovog postojanja,
daleko od odvratnog sebe,
slobodan...

Frustracija

Mrtvi simboli tvoje lazne ljubavi, me ubija, umirujaca komuna nevaznih interakcija s mojim alkoholiziranim homonidom, tvojih lazi, tvojim prljavim LAZIMA!!! Nemogu vise, mislim da sam, napokon osjetio taj, uzajamno lazni osjecaj zbog kojeg placemo, zbog kojeg patimo. Dok ovaj prljavi alkohol vristi kroz moje vene, tvoja dramaticna sterilna manifestacija, umrtvuje moju nepostojacu slobodu, NEKA SE GLAS MOJEG NEPOSTOJASNJA CUJE GROMOGLASNO, dok lagano tonem u vjecni san, opsjednut, unisten tvojom blagom kozom, tvojom, laznom cistocom, unisten svojim razlogom postojanja. Uzasavajuca violina, na grobu mom, siri tamu ljutske tragedije, guseci se u vatri razarajucoj. Zbogom...

Ne bas previse toga...

Od moje izdane duse pod hrdjavom giljotinom
Cuju se tihi vapaji
Moljakanje za miloscu neizrecivom
Kad se ostrica grozote strmoglavila na nju
U tom bolnom trenutku njezine vjecnosti
U tom jadnom trenutku njezina nepostojanja
Zvuk ispustila nije
Samo transparentni tuzni plac bjezi s njezih usana
Samo mutna krvava suza bjezi s njezina oka

and then I die

Hladna sljepoca starosti u krvavom bjesu zustro napada moj ocajni razum isvaren nevaznim razlozima, neprihvacenim normama. Isprzen pod snjeznim suncem gmizem pod tvojim nogama poput polumrtvog crva kojem zivcani sustav vristi u agoniji istine i stvarnosti. Krhki put koji sam zacrtao jednom davno, unisten je pod njegovom silnom rukom, pod rukom gospodara lazi. Kisa... Tisina... Grom... Tisina... Nasilje... I tako plivajuci neobuzdano u inficiranim crijevima postojanja, samo cekajuci odmazdu velicanstvene karme, uzimam prevelike gutljaje... trpam osjecaje u sebe, cekam, cekam, eksplodiram i napokon, umirem. kraj

pohlepa ili potreba?




zedan sam
krvi tvoje
zedan sam
nemogu piti
gladan sam
mesa tvog
gladan sam
nemogu jesti

dosta mi je zaljenja sebe i vracajuci se u ovaj ponor svakim bjednim danom, vracajuci se u prljavstinu i pustos stvarnosti, u zadnje vrijeme se oslanjam samo na snove, opojna stetstva koja mi pomazu da mi prodje dan sto brze. da prodje kao treptaj oka, kako se zivota se i sjecam, vise neosjetim onu toplinu iznutra, nisa novo samo se nastavlja ova pateticna rutina, od koje mi se bljue zuc, gadi mi se iz dna moje trule duse, mrzim ju gotovo koliko mrzim i birokraciju. neznam sto trazim, zasto nastavljam, samo znam da sam tu, da patim, da sam sam i da cu umrijet sam, jer svi umiru sami... kraj.

Rusevina

Skamenjena proslost vjecnosti ovog bolnog trenutka, ove melankolije, umire s nadom, zarobljenom u istinitoj stravi ujedinjenja tvoje nevidjene krvi i rjeke lagodnog jada, poplave mrtvih vizija, kise tvojih lazi.... moje paranoje. Samnjujem se, lagano isparavam pod tvojim okrutnim zavaravajucim pogledom, umirem sam, i ponovo rodjen sam, nista te nezaustavlja na putu do odmazde beskonacnosi u roblju straha, bez ideje, bez osjecaja, ptice vjecnosti me napustaju, izgaraju pod tamnim srcem pakla tvojih ociju...

Da, bas to...

neuhvatljivo,
ali blizu,
to nije moje,
ali cu imati,
nesto sto je pobjeglo
nema je vise,
kraj pocinje
preko ceste
okrutne i hladne,
malo je,
zar ne
gdje si otisla,
zar si postojala,
nema je
nikad je nije ni bilo,
znaci da,
ili je to ne,
ponovo mi bjezi iz misli,
mizerna i hladna
bjezi
i bjezi,
cjelo postojanje se vrti oko bjezanja,
sto je moje tvoje je,
prazni snovi,
mrtva dusa,
rasporena utroba
i ponovo neuhvatljivo,
my mind is a blank,
i am gone,
odlazim
ali sam jos tu,
fizicki sam ziv,
psihicki sam ziv,
ali dusa mi je mrtva,
mrtva,
odzvanjajuci u mojim
grotesknim mislima,
mrtva,
mrtva,
mrtva,
bol u zeludcu,
gadjenje,
gadjenje,
konstantno ponavljanje,
vrtim se u krug,
izjedajuce,
bol u grlu,
bol u plucima,
bol
bol
bol,
ad pnj,
are you suggesting coconuts migrate,
smjeh,
plac,
tuga,
bol,
ponovo bol,
misli
zgrazanje nad njima...

Take the pain away

crno sunce, nakon bolne subote je ponovo izaslo, ponovo njegujem svoju depresiju, ubija me, pokusavam se odvojiti od Nje, s kratkotrajnim ljekom. odvratna sjecanju naviru, bio sam ponovo u gradu propasti, mrak me prozdire, popio sam mozda dvije case vina, gadilo mi se, sreo sam previse nezanimljivih ljudi kojima je uzasno zabavno pricati samnom, no veoma sam se lako njih rjesio, tako da nemam se sta zaliti na ovu subotu, osim sto je ostavila ogromnu prazninu koju mozda jedna osoba moze popuniti, no nikad nece. Moja dusa gori u smedjem plamenu njezinih ociju, uzdisaji umora i boli, ostavljaju me u oziljcima, slomljenog i jadnog. moj ponos; ako ga sam ikad imao; pregazen je mojom paranojom i strahom od necega sto nepostoji, a to je...

Bijes

Danas cu umrijeti...Sam, gladan, jadan...Retardirani izrodmoje psihoticne depresije rastei hrani se tvojom umisljenom superiornoscu.Uskoro ce dan tvoje propasti i njegovog vrhunca doci...Danas ces umrijeti...Sama, gladna, jadna...Bjes u meni gomila se i raste,Bjes skupljam ne od neprijatelja , Nego od najblizih...Ako bi se tako mogli nazvat.Prokletnik, jadnik, govno i bestidnik...To bi bio opis mene kakav bi dala obitelj moja blazena...Parazit, imbecil, sljam i belial...To bi bio opis mene kakav bi dali moji prijatelji najblizi...Neprijatelji moji, kojih ima vise nego mnogo,Bi bili blazi samo jer upoznali nisu moju ogavnu osobnost,Iako se zna prava istina, ljudi nastavljaju Dani se pretvaraju u sizofrenicnu predstavu,U kojoj su svi dragi jedni drugima,I sve je preljepo i sve je prekrasnoPretvaranje je sjeme moga bjesa, Pretvaranje je sjeme koje ostavljamo iza sebe...Na trenutak je ovaj planet zbilja prekrasan, ali samo na trenutak...

Trceci kroz uske hodnike maulozejskog labirinta ona, prevrtljiva i lazljiva bjezi od ljutskog neznanja. On ju lovi, svijetal i ljep poput dioniza iz vana no trul i pokvaren poput crkve krece se sve blize i blize prema njoj. Zamotana u nistavilu svojih beskrajnih lazi pada na koljena i moli svoga novog gospodara za milost. No u anđeoskom liku on ju proklinje i baca u hladnu tamu svoga pljesnivog harema. Opijena smradom razmrcvarenih bludnica, cuceci u podrumu zagrebacke katedrale gusi se u suzama. Pred oltar njegovog gospodara lijeze izbicevana, gola do pasa i umorna, ponajvise umorna i pocinje se moliti bogovim svojima ne za oprost ni za izbavljenje nego za osvetu...

02.02.2007. u 02:19 • 0 Komentara • Print • #

Jato vampira srlja na prazne ocne duplje, dok im rasparana crijeva iz utrobe klize.
Lice objeseno u boli i gladi se smjeska smrti dok gleda njihove razmrcvarene udove.
Na otoku smrti vapaji mucenih i objesenih sluze za stvaranje simfonije silovatelja, iz ociju mu je krv potekla, dok poput tiranina silnom rukom uzima bic optocen cavlima i osuduje nas na zivot u agoniji i boli.
Ironicna travestija je tvoj bic, a tvoja bol mudrost ogranicena na diranje straha suzama boli i krvi.
Osjecam se slabo,zivot je tiha predstava u kojoj glume samo mrtvi.
Kraj je blizu osjecam to, veo smrti se priblizava, prekriva mi oci.
Nova vrata su mi otvorena.

02.02.2007. u 02:17 • 0 Komentara • Print • #

A-z - datum nastanka 11.09.2004

Duboko u gradu opustosenom tvornicama nalazila se prljava, stara zgrada. Tu zgradu su dobili obitelji poginulih branitelja, kao velikodusan poklon novcem zaprljane drzave. U svakom pljesnjivom jednosobnom stancicu zivjele su po dvije obitelji. Sto je licilo vise kao masovno kampiranje nego kao zivot. Na trecem katu, koji se cinio kao da ce se svaki cas urusit, zivio je adolescent Dominik, vise poznat kao Don-don. Prica, kako je dobio taj nadimak - nije ni malo interesantna, sto vise, dosadna je kao i svaki drugi aspekt njegovog zivota. Ustajao je svako jutro, odlazio je spavat svaku vecer. Don-don, u nekim trenutcima se cinio brilijantan, a u nekim trenutcima retardirani idiot. Sto je tocno bio, najmanje je znao on. Zivio je s prabakom i jos jednom malom obitelji koju nema smisla spiominjat, jer ga nakon smrti njegovih roditelja nitko nije htijeo kao teret. Njegov zivot nije bio nista posebno. Samo je obnavljao neprekidni krug trivijalnosti, novca i zivota.
12 i dvadeset je u podne, i Don-don ponovo kasni u skolu, sto vec postaje tradicija. Lagano krece prena kupaonici koja je dva koraka udaljena od njegovog madraca. Popravlja svoju trenirku koju voli nazivati pidjamom. Ulazi u kupaonicu s dva ogledala, jednim napuknutim, jednim skrhnutim. Don-don je znao nekad satima stajati besposleno samo buljeci u ta ogledala, pitajuci kako se to zapravo dogodio i pitajuci se dali je on sljedeci. U wc-u pokusava obaviti standarnu jutarnju proceduru, uredno se popisa po ruci, pokusava to oprati, no shvaca da nisu platili racun za vodu, kao i sve ostalo. Napokon nalazi rijesenje da se rijesi prljavstine. Brise ju od trenirku. Odlazi laganim korakom u kuhinju popiti vode koje nema i najest se hrane koje takodjer nema. Shvaca koliko je sati, i novo saznanje ga baca u tjesnu i grubu kocku panike. Pocinje vristati i zivcaniti na prabaku sto ga nije probudila, zurno uzima bijeznicu i nesto novaca od jos uspavanog susjeda. Oblaci traperice preko trenirke, majicu izbusenu cikovima i istrcava zurno iz stana.
Trceci niz stepenice, spotice se i pada na koljeno. Na rubu suza, stisce usnicu i nastavlja dalje sepajuci i vapeci za analgetikom. Bol uskoro prolazi. Shvaca da ima 45 min do drugog sata. Odlazi kod susjeda nazvati helenu kojom je opsjednut. Prvo ga susjed nepusta ali je Don-don nepopustljiv, samo ga trazi za poziv. Susjed popusta no daje mu samo za jedan poziv. Okrece kucni broj od helene i javlja se
- Dobar dan, dali sam dobio stan Minos?
- Ne, pogrijesili ste to je stan do nas. Javlja se arogantno zenski krestavi glas
- A jebi ga. Oprostite na smetnji, dovidjenja.
- Dovidjenja .Kreten... thio se cuje prije spustanja slusalice.
"Neka zadrta kuja, sto posto", pomisli. Susjed ga istjera iz stana, nevjerujuci mu da je okrenuo pogresni broj. Izlazi iz zgrade koje se smrtno boji, jer misi da ce se svake sekunde urusiti. I zaista je izgledala tako, nitko nije ustvari znao kako se odrzava u stojecem poozaju.
Helenina zgrada je dvije ulice dalje od njega. Zeli ju vidjet, prije nego sto ode u skolu i suoci se s razrednikom. Prije nego sto krece kod nje, glad ga prevladava i kupuje cips susjedovim novcima na novo otvorenoj trafici. Ulazi u njezinu zgradu i shvaca da lift neradi, pocinje lagano sizit, djelom zbog toga djelom zbog toga sto ona zivi na sedmom katu. Uspinje se do drugog kata, i sjeda na hladne stepenice. Brzim pokretom ruke otvara cips i zadovoljava mali dio gladi. Ostavlja vrecicu na stepenicama, brise se oko usta, no ne potpuno. Dolazi napokon do sedmog kata. Znojan, smrdljiv, prljav po hlacama i oko usta zvoni na helenino zvono. Helena otvara vrata i grubo ga pita:
- Sta ti hoces koji kurac?
- Dosao sam tebe vidjeti. Htijeo sam te pitat, dali bi htijela izac samnom koji put?
- Ha ha to ti je dobra. Zar stvarno mislis da bih netko poput mene uopce pomislio pogledati netkog poput tebe na cesti, kamoli izasao van s tobom.
I nakon tog malog govora, zalupi mu vratima pred nosom. Neznajuci sto dalje Don-don se lagano spusti niz stepenice do prizemlja, suzdrzavajuci se da nepocne vristat iz petnih zila "Kujo!" ugleda kako bljeda djevojka lezi u lokvi svoje krvi. I umjesto da pozove pomoc, on samo prolazi pokraj nje, jedva ju pogledajuci u oci. Izlazi iz zgrade i nastavlja trcati.
Nastavlja trcati prema skoli koja je udaljena 20-tak minuta pjesacenja, kao da se nista nije dogodilo. Nakon 5 min trcanja, usporava i prima se za mjesto gdje jednom bjesu njegova pluca, grca malo od umora i nastavlja hodati gledajuci u pod trazeci malo vece opuske. Napokon nalazi jedan i sretan kao dijete sprema ga u zadnji djep prljavo-poderanih traperica. Ostatak njegovih pluca se napokon oporavilo i nastavlja s trcanjem. Prvi put na semaforu mu se pali zeleno i nastavlja s trcanjem, i iz niodkud proleti auto i pokupi ga. Vozac izlazi iz auta u panici da vidi Don-donovo tijelo kako lezi nepomicno na zemlji . Vozac lagano pocinje luditi, kraj Don-donovog tjela, kad se najednom tjelo pocne micati i pokazivati znakove zivota. Vozac ushicen od srece grli Don-dona. Iako je mislio da je to neumjesno, jos je bio u soku od udarca pa Don-don nije mogao prigovoriti. Don-don napokon uspjeva progovoriti. Trazeci ga da ga pusti na miru, da mora zuriti u skolu. Vozac se predstavlja kao Lezaza, taijanski odvjetnik. Lezaza je mladolika spodoba, visine otprilike kao i Don-don. Ponudio je Don-donu da ga prvo odvede na hitnu da vidi jeli je sto slomljeno. No Don-don je bio uporan da ga odvede u skolu.
Netom nakon udarca dolazi do skole, izgedajuci poput izbjeglice iz holokausta. Prije nego sto izlazi iz Lezazinog auta, koji uopce nije izgledao kao da je dozivio prometnu nesrecu lazaza mu napominje da ce ga pricekati ako se predomisli glede hitne. Ispred renesansno ukrasenog portala skole cekao ga je njegov najveci nemessis, njegov razrednik, koji zapravo nije imao nista protiv njega osobno, samo je obavljao svoj posao.
- "Opet kasnis?" Upita ga grubim glasom
- "Oprostite nisam htijeo, nije mi sat zvonio i na putu me udario auto i ..." jadnim glasom ga pokusava uvjeriti Don-don
- "Nemoj lagat, sto si rekao prosli put, a da da ti je umrla prabaka, i ja sam ti oprostio pod uvjetom da nezakasnis vise nikada. Iako ides u popodnevnu smijenu dozvoljavas si da kasnis. Presao si svaku mjeru, ovaj put cu na razrenom vjecu traziti iskljucenje. "
- "Ali nemojte, molim vas! Umrijet cu bez skole, necu bit nitko i nista! Nemojte! Skola mi znaci sve..." Malim pateticnim glasom i s kojom krokodilskom suzom jedva izusti Don-don
- "Da ti je znacila sve dolazio bi na vrijeme i nebi skupljao neopravdane. Preporucujem ti da odes na hitnu da ti pogledaju tu posjekotinu na celu ili doma. Ovdije nemas vise nista traziti."
- "Ali..."
- "To je sve sto cu reci. Dovijenja gospodine Dominik."
Tim rijecima razrednik se okrece i ulazi u skolu.

02.02.2007. u 01:49 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>