Obskurni, zagusljivi vjetar prolazi kroz pustos mojeg bica ubijajuci svaku nadu, svaku volju za zivotom, psihoticne ulicice siska, kojima sam otvorio svoj istrunuti um su previse skliske za sljepca poput mene, imaj vjere u mene, spojit ces se s vjecnoscu, daleko od boli, daleko od gladi, daleko od zivota. Kreaturo zore, demone svjetla, tvoj duh je unisten, kreaturo, izgubljena duso, zasto sljedis put u svoju propast? Bjezeci od proslosti, hodajuci u zamracenim, usamljenim putovima svoje neispisane sudbine, uzimas moj ljek, i napokon, uspjevas zagaditi svoju srz, pokornim vriskovima pohotnih ociju…
Post je objavljen 17.02.2007. u 02:40 sati.