Portret moje odvratnosti se otvara slomljenim kljucem,
skrivenog duboko u grlu moje duse,
zakopana pod mnostvom slomljenih snova,
jer nikada on nece proci kroz vatrena vrata mojih misli,
nepoznatih smrtnicima a njemu ponovo tako bistra, prociscena...
Bez buducnosti gleda,
odsjaj umirujaceg sunca,
na beznacajnom mjesecu
vakuma svoje duse...
uzivajuci u nistavilu,
u dobrotvorne svrhe daje
sve sto posjeduje
u ovom hladnom materijalnom svijetu...
dize svoju sjekiru,
visoko u zrak,
pocevsi polako eliminirati sve sto osjeca...
napokon shvativsi uzitak koji pronalazi u tom,
dize sjekiru zadnji put,
skracuje svoju bjednu, kratku egsistenciju...
Kako li samo potraceni trenutci na tebe
prema kojoj nista nisam osjecao
prolaze kroz moj suhi um
gdje sunce jos nije izaslo
gdje je nocna mora tek pocela...
moja naborana dusa propalih ideala
tiho jeca u hladnom urinu praznog zivota.
zivot koji je odbacena pustos
kojom lutaju samo prazni, usamljeni osjecaji patnje,
straha,
zaljenja...
zaljenja mrtvih kurvi,
zaljenja mesa...
toliko rijeci potroseno za nikoga i nista...
Post je objavljen 28.02.2007. u 02:49 sati.