Hrđavi vršci tvojih ostrih prstiju gnjece moj nerazvijeni um, dok melodija slatke melankolije odjekuje u prozirnim snovima gdje su djeca jos ziva i vesela, sretna i nedirnuta svijetom, nedirnuta iluzijom istine kojom hranis svoju nezasitnu zudnju izvrnutih norma, iskvarenih nagona... nebo je prazno...Jutro je blizu, noc je pobjegla u ocaju svoga gospodara lazi, naseg oca predivnog, nasih uplakanih uspomena...dodji kod mene, uzmi krv moju, jer opijen sam jos, vjecnim izvorom jucerasnjih snova, zemlja me vise nezeli, jos sam ziv, no moje vene su isusene, izgarajucim svjetlima, svijetlima isijavajucih latica tvojeg umiranja vjecnog. Stojim sam u zutom polju maslacaka tek procvalih, jos ljepih, jos uvijek olicenih laznom cistocom... njihova ljepota mi smeta, zasljepljuje me, njihova arogancija me iritira, urezuje mi latentnu zalost u oci modre od tuge beskrajne... napokon nalazim putokaz zivuceg kaosa, bjezim samo s jednom presucenom misli iz pakla ogavnosti svoje, raja njihovog... vatreni putokaz me odvodi do vrata usamljenih u polju nicega. vode me do beskrajne sume svjetla kojeg ne posjedujemo...nailazim na svog serafima, mojeg jedinog prijiatelja i vodica, uspinjem se na njega i on me odvodi na trenutak od agonije suza i samoce... upoznajem svoju mrtvu osobnost na krilima vristuceg serafima... Otvaram svoju dusu na trenutak stvarnosti, na trenutak slobode...
Post je objavljen 04.02.2007. u 16:41 sati.