|
Koliko sam puta iskao nešto čemu nisam shvaćao zadnje razloge ni domete? Koliko sam puta došao preda Te i panično zaiskao nešto što je Tvojim ušima moralo zazvučati sasvim smiješno i nezgrapno? Koliko sam puta, gonjen raspoloženjem trenutka, tražio pomoć za samo jedan tren, za samo jedan put, za samo jedan slučaj – ne vidjevši ni sutrašnji ni preksutrašnji dan? A Ti si me odbijao za moje dobro. Čašu koju sam tražio još pijem. Kada sam očekivao ugled i čast, vodio si me putem služenja i žrtve. Kada sam tražio uspjeh i priznanje, pohodio si me dubokom radošću zbog jednog poklonjenog smiješka i žrtvenog dara. Bio je to Tvoj način uslišanja. I premda nisam znao, i još uvijek ne znam, što ištem, Ti to znaš i dobrotom me svojom pretječeš. (Anton Šuljić)  |
|
Oboje su bili zbunjeni tim poljupcem, i nekim novim osjećajima koju su izronili iz njihovih usana.... Sanja je ustala, uzela svoju torbicu i fascikle... - Idem, molim te ispričaj me kod Jasne, reci da sam morala otići... Uhvatio ju je nježno za nadlakticu.... - Nemoj ići molim te.... (zvučao je zbunjeno, a tako je i izgledao) Ne znam.. Oprosti... Al već dugo, ustvari od kada smo se upoznali, tražio sam trenutak u kojem ću ti priznati ti što osjećam.... Nisam planirao da se to dogodi, baš na ovakav način.. Ali... Molim te (pokazivao je rukom na mjesto s kojeg se maloprije ustala) ostani, ja idem u svoju radnu sobu, a ti pričekaj Jasnu... (napravio je dva koraka unatrag, kao da od nečega bježi) Neću ti više smetati...  Mislav je otišao u svoju sobu i zatvorio vrata.... Sanja je ostala u dnevnom boravku, zbunjena... Sjela je – i ponovno u svojoj glavi premotala «film» koji se odigrao prije par trenutaka.... U glavi joj je odzvanjala njegova rečenica «već dugo, ustvari od kada smo se upoznali, tražio sam trenutak u kojem ću ti priznati ti što osjećam «..... To je značilo, da su istovremeno osjećali simpatije jedno prema drugome – a tako su ih vješto skrivali... Sad joj je situacija postajala smiješnom... Dvoje odraslih ljudi – skrivaju svoje osjećaje, ne znajući da i druga «strana» isto osjeća.... Ah ta ljubav? Može li ikad biti jednostavna?! Razmišljajući, pogledavala je prema vratima njegove sobe... Zanimalo ju je o čemu on sada razmišlja.... Za to vrijeme, Mislav je ležao na krevetu pogleda uperenog u plafon.... Bio je zbunjen svojim ponašanjem – zbog kojega se osjećao nelagodno ... Nikad se nije tako ponašao prema ženama... Sanja mu se sviđala na jedan poseban način, kao ni jedna prije nje... Stoga nije htio izreći niti jednu riječ, učiniti bilo kakvu gestu – kojom bi je povrijedio. A eto, upravo to je učinio... No, više od tog poljubca, brinula ga je spoznaja da Sanji ne treba muškarac kao on... Pitao se – kako, i treba li uopće, boriti se protiv ljubavi koju je osjećao prema njoj? |
|
Ni oka da sklopim, postelja prazna tera san, a život se topi i nestaje brzo, k'o dlanom o dlan. K'o razum da gubim, jer stvarnost i ne primećujem, još uvek te ljubim, još uvek ti slepo verujem. K'o luda, ne znam kuda, ljubavi se nove bojim, a dane, žive rane, više ne brojim. Molitva, kao žar na mojim usnama je, molitva, mesto reči samo ime tvoje. Nebo zna, kao ja, koliko puta sam ponovila, to nebo zna, baš kao ja, da je ime tvoje moja jedina molitva. Al Bogu ne mogu lagati sve dok se molim, a lažem ako kažem da te ne volim. |
|
Voljeti te, znači snivati, bez straha, bez boli........ Bez, onog turobnog predosjećanja KRAJA! S tobom šutnja ima okus, noć svoju boju, a svaka riječ budi drhtanje.......... Tko zna, gdje nas sve sutra mogu “odvesti” ti zagonetni putevi sudbine? I hoćemo li si uopće - sutra imati, nešto za reći!? No, bez obzira na budućnost, kraj, - ili to što nas već čeka, uvijek ću, tiho, bez suze i riječi voljeti te , - svog “STRANCA” U NOĆI!  |
|
˝…Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se ˝MI˝. Odnosno, nismo zapravo u tom biću. Mi jesmo to biće.  Oboje smo izgubili sebe i stvorili nešto drugo, nešto što postoji samo kao isprepletenost nas oboje. Isuse, zaljubljeni smo! Tako duboko, tako temeljito kao što se uopće može biti zaljubljen.˝  |
|
Provela je više od pola sata pred zrcalom,
nastojeći izgledati , istovremeno i dotjerana i «obična» ... u crnoj haljini sa cvjetnim uzorkom, crnim baletankama, s malo crvenog ruža na usnama, izišla je iz stana. Vanka je rominjala proljetna kišica, no ni to nije moglo pokvariti njezino raspoloženje. I sama je bila začuđena svojim osjećajima, ali nije više mogla (a možda ni htjela) da im se suprotstavlja. ....postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...  ....... Dok je kucala na vrata njegovog stana – osjećala se nelagodno. Jer, ona i nije išla u posjet k njemu, već njegovoj sestri s kojom je poslovno surađivala. Za par trenutaka – sestra joj je ljubazno otvorila vrata, a ruci je držala lavor s tek opranim rubljem. - Uđi draga, baš mi je drago da si svratila. Samo naprijed, evo Mislav je u radnoj sobi. Ja ću odmah – samo da (pokazivala je na pune ruke) razgrnem rublje.  Ostala je sama na hodniku, i u jednom trenutku pomislila, kako je najbolje da izađe iz toga stana i više se nikad u njega ne vrati?! Bila je na samo par koraka od sobe u kojoj je bio on - a tako se bojala učiniti taj iskorak u NEPOZNATO... Bila je smiješna sama sebi zbog IGRE koju su bez RIJEČI započeli, koju svatko od njih igra, po svom "vlastitom scenariju"! Napokon je ušla u sobu i susrela se s njegovim leđima, koja su imala savršen izgled trokuta.... Sjedio je za laptopom i slušao neku bučnu glazbu... Šutjela je i promatrala ga...  On je bio najfatalniji muškarac, od svih koje je poznavala. Tako očit, a opet zagonetan... Naizgled markantan, a s dušom dječaka.... Zbunjen, a opet – i bez riječi potpuno jasan... Bio je sve što je htjela............. Ali –uvijek postoji barem jedno ALI.... - Voliš li slušati Cigane? – upitao je bez okretanja. - I ne baš - odgovorila je. ...... a u stvari uopće i nije znala što je pita. Jer, njegov glas, bio je najljepša melodija koju je ikada čula.... - Evo, jedna pjesma za tebe. Šutjela je i čekala – kojim stihom će sad da joj se obrati.... Jer, svi njegovi osjećaji bili su POSREDNI, zagrljeni slikom, riječju, stihom... A ona je osjećala potrebu da ih razotkrije i iščita.... Dok se ustajao i okretao prema njoj, počeli su taktovi pjesme «Ja sam mala garava , crna tvoja ciganka....» Znala je da tu pjesmu poklanja njoj.... znala je i zašto.... Ciganka sam mlada, oči moje gore, plešem, pjevam pjesme cijelu noć do zore. Ja sam mala garava, crna tvoja garava. Kad mi usne ljubiš, zaboraviš tugu,razum hoće jedno, srce traži drugu. Ja sam mala garava, crna tvoja dragana. Da si moje oči, ranije ti sreo,ostao bi momak za svoj život cio. Ja sam mala garava, crna tvoja dragana - Izvoli sjedi, želiš kavu ili sok ? - Ne, hvala. – zahvalila se i sjela, jer ne bi više stojećki izdržala taj pogled....  Sjeo je preko puta nje, pripalio cigaretu i gledao je bez ijedne riječi......... Između njih je vladala neka neugodna tišina, koju su razbijale zvukovi gitare.... Zamišljala je kako uz te taktove plešu, zamišljala je.... puno je toga zamišljala, i u jednom trenutku joj se učinilo da joj čita misli.... ... i tko zna do kada bi ta MUČNA šutnja trajala, da konačno nije došla njegova sestra Jasna . Pogledavala je u njih, tako „prozirnim“ pogledom, kao da je očekivala da će se nešto NOVOGA dogoditi....  ...njih dvoje su bili još zbunjeniji. Osjećali us se , kao da ih je netko prekinuo u zanosnoj ekstazi tanga... Bili su svjesni, Da je njen ulazak u sobu, prekinuo komunikaciju - koja se tako vješto vodila bez riječi.... - Tko bi rekao – da pogled u sebi skriva 1000 stranica SNA?!  - Sanja, pa ti ništa ne piješ? Upitala ju je pogledavajući prekorno u brata... - Odbila je, sve što sam joj ponudio! – rekao je, dok mu se pogled gubio u dimu cigarete. - Dobro, nas ćemo dvije uz kavicu obaviti ove naše posliće, a ti nas slobodno možeš napustiti! – rekla je Jasna.... - Smetam li ja? – obratio se Sanji. . - Meni ne – odgovorila je, kao da za drugi odgovor ne zna.... - To je dovoljno da ostanem. Obećajem šutjet ću.... - Mislave, molim te uozbilji se. I ugasi već jednom tu pjesmu, vrti se po četvrti put.... Ma šta četvrti! Znaš Sanja, ovu pjesmu sluša danima – meni tu nešto nije jasno... Pa braco crne žene – nisu tvoj tip....-Ponovno je vladala neka glupa atmosfera, dvosmislenih izjava.... Jasni je zazvonio mobitel. Izašla je iz sobe – da obavi razgovor u miru... Njih dvoje su ponovno bili sami. - A da ipak na pravim kapučino... Nadam se da me ovaj put nećeš odbiti.... upitao ju je s osmjehom, koji je u sebi nosio bezbroj pitanja, i još više nejasnih odgovora... - Ako baš moram....rekla je, pokušavajući se nasmijati, mada joj ništa nije bilo smiješno... - Ne moraš.... znaš da sa mnom ništa ne moraš – ja ću učiniti samo ono što ti želiš...U sobu je ponovno uletjela Jasna... - sory Sanja, spustit ću se do parkinga – moram Marijanu dati jednu knjigu. Vi popijte kavicu dok se vratim – pa ćemo objeručke prionuti na posao...Jel važi?? - Ma naravno, samo ti odi nemoj da te ometam..... Prišao je sa žutom i crvenom šalicom, u kojima se nazirao pjenasti Capucino.... - biraj... - ja ću crvenu – odgovorila je Sanja - pristaje ti crveno, to je boja ljubavi.... - da... – potvrdila mu je, dok joj je lice postajalo identično boji šalice... Sjeo je pokraj nje, mada je taj dvosjed u stvari bio malo veća fotelja... - sviđa ti se pjesma... - rekla sam ti da ne volim cigane - znaš i sama da je ta pjesma puno više od pjesme?!  …Voljela je tu njegovu boemsku drskost, dok je «slučajnim» rečenicama, ponirao u najdublje zakutke njezinog srca… Prihvatila je IGRU (tu njihovu igru bez pravila) , tu dvosmislenu igru riječi i osjećaja…. - Kažu, da je svaka pjesma, jedan bezdan riječi… - Hm…moćna definicija. Tko je potpisuje…. - Molim? – upitala je, i sama zbunjena zbog te bujice riječi koja je najedanput krenula s njezinih usana…. - Odložio je šalicu na stol koji se nalazio pred njima, dok je ona na staklu promatrala svoj lik…ma nije se morala gledati – znala je da izgleda stidljivo drska… tu je masku stavila – da se obrani, od svih prijetvornih laži, koje su NEKOĆ znale izricati jedne usne… - Zanima me (nastavio je sa svojim upornim pogledom) tko je to napisao? - Jedna moja dobra poznanica – neka vrsta anonimne pjesnikinje… - bila je šokiran a vlastitim lažima. Nije mu mogla reći da je ta ANONIMKA – ležala sklupčana u njoj?! - Moćna misao (rekao je) volim te - nikad ne završene rečenice…. - Sanja je iz sekunde u sekundu, sve više spoznavala njihovu međusobnu sličnost…. Pomalo ju je žalostila spoznaja da su njih dvoje savršen par…. Dva sanjara koja se nadopunjuju u svemu… Ta igra ju je zabavljala… uživala je u njoj – na tom PLESNOM PODIJU SUDBINE….  ALI……….. Znala je da taj prelijepi muškarac, koji joj je bio tako bliz i fizčki, emotivno i razumski – ono zadnje što joj treba… Preveliko je BREME prošlosti, nosio sa sobom… Kofer prepun NEDOVRŠENIH sudbina i NERJEŠENIH parnica…. «U suzici što blista, trista se čuda vide, Al zato tvoja tuga – to je već priča druga, To na moj račun ide!.» Gledali su se – kao da pokušavaju ispreplesti svoje ČEŽNJE, kad već nisu smjeli svoje usne…  - Volim (nastavio je iznenada) kad se ljudi izražavaju, na taj način kao da uprizoruju svoje emocije… - …( uzdahnula je bolno) DA! Čudne su te – KARAVANE ČEŽNJE!? - Pogledao ju je šokirano – Isuse, Sanja pa ti bi trebala pisati pjesme… - glasno se nasmijala – Da trebala bih! – odgovorila je…. Razmišljala je u sebi , što bi učinio, kad bi mu pokazala sonate koje je srce darovalo baš njemu…. Zašutjeli su – svjesni napetosti koja je vladala između njih. Sanja je ispijala capucino sa smeđim šećerom, znao je kakav capuchino voli…. Obadvoje su gledali u NIGDJE, nadajući se nekoj pametnoj riječi ili gesti… Njoj se činilo da, putuju vremenom… U jednom trenutku ta joj se ideja učinila primamljivom… gotov da je mogla zamisliti SVIJET u kojem bi postojalo samo njih dvoje – bez svih predrasude, bez prošlosti, bez budućnosti… …samo njih dvoje i SADA! Jutro me zatice u samog ko skoljku u pesku Svu noc su senke na zidu skicirale fresku Trazio sam jedan stih, skoro da ga osetih Ali mi je iz ruku nestao Protura se novi dan Al je taj trik providan Samo da bi prosli prestao ... Ali znala je da nikad nije imala „kontrolu“ nad vremenom!  Vrijeme ju je pronosilo, kroz osmjehe i suze, kroz čekanja i razočarenja, kroza nadanja i nedorečenosti... Stoga je znala da je i ova „IGRA“ teko pokušaj da napokon bude „po njezinom“, da život konačno bude, onakav kakvim ga želi....  - Volio bih znati tko je on? - Tko?! - priupitala je Sanja - Zanima me tko je muškarac, koji te tako vješto „zatvorio“ u jednu krletku? Zbunjena njegovim pitanjem samo ga je gledala... pitala se jeli to tako očito, ili on posjeduje šesto čulo? - Iznenađena si mojim pitanjem? Mislim da si svjesna, da te taj netko –na jedan način još uvijek posjeduje i vlada tvojim osjećajima. Jer, unatoč svom trudu, ja ne uspijevam prići ti na korak bliže ...... Dok je to govorio, uzeo joj je praznu šalicu iz ruke i uzeo njene dlanove i stisnuo ih u svojim toplim rukama. Sanja ga je promatrala bez riječi. Znala je, da samo šuteći može zadržati suze, koje su se nakupljale u njezinim očima... Mislav je njezine ruke podigao i naslonio ih na svoje srce. - Dopusti mi da te volim! Nije važno što je bilo, ostavit ćemo svoje prošlosti, i krenuti dalje. Sanja – dozivao ju je, jer ona je i dalje samo nijemo šutjela... - Mislave ja.... pokušavala je izreći neku smislenu rečenicu.... Ovo što si rekao lijepo je- ali... izvukla je svoje ruke iz njegovih. - Što ALI? - Ne znam, iznenadio si me i ne znam.... Dok je u sebi tražila smislen poredak riječi, na svojim usnama je osjetila njegove... Bila je zatečena, no u isto vrijeme je osjećala potrebu, da odgovori na taj poljubac....  ...Godile su joj usne tog stranca, koji joj je se približavao, tako nježno – dajući joj do znanja da je ne želi povrijediti. U glavi joj se vodila čitava rasprava, tisuću vječnih ZA i PROTIV. Al zato su njezine usne, bile sigurne što žele... Kao što joj se i približio iznenada, tako se u jednom trenutku i odmakao.... Gledali su jedno u drugo, bez riječi... Bila je sigurna da se njezine oči cakle suzama, nekim posebnim suzama, koje u njoj probudi poljubac.... - Ja....Sanja..... – Mislav je bio tako zbunjen, prvi ga je put vidjela bez njegove maske izatkane od nekog drskog ponosa. Gledala je pred sobom, nježnog, pomalo stidljivog muškarca........... A baš takve je voljela.... - Ovo nije bilo lijepo od mene.. ti i ja.ovdje u mom stanu........oprosti......... Stavila je nježno svoj prst na njegove usne, želeći zaustaviti sve njegove isprike... Htjela je da to što se maločas među njima dogodilo – ostane zapamćeno, čisto i nepatvoreno, bez ikakvih pojašnjenja.... Unatoč želji, nije se mogla sjetiti, kad joj je zadnji put, nečiji poljubac toliko značio....  Poljubi me, kao more obale, davno su te moje usne probale, poljubi me, lijepo je andjele moj sresti nekog ko je bio tvoj, samo tvoj. |
|
...Godile su joj usne tog stranca, dok su je ljubile tako nježno – dajući joj do znanja da je ne žele povrijediti. U glavi joj se vodila čitava rasprava, tisuću vječnih ZA i PROTIV. Al zato su njezine usne, bile sigurne što žele... No, kao što joj se i približio iznenada, tako se u jednom trenutku i odmakao.... Gledali su jedno u drugo, bez riječi... Bila je sigurna da se njezine oči cakle suzama, nekim posebnim suzama, koje u njoj probudi poljubac.... - Ja....Sanja..... – Mislav je bio tako zbunjen, prvi ga je put vidjela bez njegove maske izatkane od nekog drskog ponosa. Gledala je pred sobom, nježnog, pomalo stidljivog muškarca........... A baš takve je voljela.... - Ovo nije bilo lijepo od mene.. Ti i ja.......ovdje u mom stanu........ oprosti......... Stavila je nježno svoj prst na njegove usne, želeći zaustaviti sve njegove isprike... Htjela je da to što se maločas među njima dogodilo – ostane zapamćeno, čisto i nepatvoreno, bez ikakvih pojašnjenja.... Unatoč želji, nije se mogla sjetiti, kad joj je zadnji put, nečiji poljubac toliko značio.... Poljubi me, kao more obale, davno su te moje usne probale, poljubi me, lijepo je andjele moj sresti nekog ko je bio tvoj, samo tvoj. |
|
Jutro me zatice u samog ko skoljku u pesku Svu noc su senke na zidu skicirale fresku Trazio sam jedan stih, skoro da ga osetih Ali mi je iz ruku nestao Protura se novi dan Al je taj trik providan Samo da bi prosli prestao IV NASTAVAK ... Ali znala je da nikad nije imala „kontrolu“ nad vremenom! Vrijeme ju je pronosilo, kroz osmjehe i suze, kroz čekanja i razočarenja, kroz nadanja i nedorečenosti... Stoga je znala da je i ova „IGRA“ tek pokušaj da napokon bude „po njezinom“, da život konačno bude, onakav kakvim ga želi.... - Volio bih znati tko je on? - Tko?! - priupitala je Sanja - Zanima me tko je muškarac, koji te tako vješto „zatvorio“ u jednu krletku? Zbunjena njegovim pitanjem samo ga je gledala... pitala se jeli to tako očito, ili on posjeduje šesto čulo? - Iznenađena si mojim pitanjem? Mislim da si svjesna, da te taj netko –na jedan način još uvijek posjeduje i vlada tvojim osjećajima. Jer, unatoč svom trudu, ja ne uspijevam prići ti na korak bliže ...... Dok je to govorio, uzeo joj je praznu šalicu iz ruke i uzeo njene dlanove i stisnuo ih u svojim toplim rukama. Sanja ga je promatrala bez riječi. Znala je, da samo šuteći može zadržati suze, koje su se nakupljale u njezinim očima... Mislav je njezine ruke podigao i naslonio ih na svoje srce. - Dopusti mi da te volim! Nije važno što je bilo, ostavit ćemo svoje prošlosti, i krenuti dalje. Sanja – dozivao ju je, jer ona je i dalje samo nijemo šutjela... - Mislave ja.... pokušavala je izreći neku smislenu rečenicu.... Ovo što si rekao lijepo je- ali... izvukla je svoje ruke iz njegovih. - Što ALI? - Ne znam, iznenadio si me i ne znam.... Dok je u sebi tražila smislen poredak riječi, na svojim usnama je osjetila njegove... Bila je zatečena, no u isto vrijeme je osjećala potrebu, da odgovori na taj poljubac....  |
|
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina… Tišina… Da… III nastavak PRIČE …Voljela je tu njegovu boemsku drskost, dok je «slučajnim» rečenicama, ponirao u najdublje zakutke njezinog srca…  Prihvatila je IGRU (tu njihovu igru bez pravila) , tu dvosmislenu igru riječi i osjećaja…. - Kažu, da je svaka pjesma, jedan bezdan riječi… - Hm…moćna definicija. Tko je potpisuje…. - Molim? – upitala je, i sama zbunjena zbog te bujice riječi koja je najedanput krenula s njezinih usana…. - Odložio je šalicu na stol koji se nalazio pred njima, dok je ona na staklu promatrala svoj lik…ma nije se morala gledati – znala je da izgleda stidljivo drska… tu je masku stavila – da se obrani, od svih prijetvornih laži, koje su NEKOĆ znale izricati jedne usne… - Zanima me (nastavio je sa svojim upornim pogledom) tko je to napisao? - Jedna moja dobra poznanica – neka vrsta anonimne pjesnikinje… - bila je šokirana vlastitim lažima. Nije mu mogla reći da je ta ANONIMKA – ležala sklupčana u njoj?! - Moćna misao (rekao je) volim te - nikad ne završene rečenice…. - Sanja je iz sekunde u sekundu, sve više spoznavala njihovu međusobnu sličnost…. Pomalo ju je žalostila spoznaja da su njih dvoje savršen par…. Dva sanjara koja se nadopunjuju u svemu… Ta igra ju je zabavljala… uživala je u njoj – na tom PLESNOM PODIJU SUDBINE….  ALI……….. Znala je da taj prelijepi muškarac, koji joj je bio tako bliz; fizčki, emotivno i razumski – ono zadnje što joj treba… Preveliko je BREME prošlosti, nosio sa sobom… Kofer prepun NEDOVRŠENIH sudbina i NERJEŠENIH parnica…. «U suzici što blista, trista se čuda vide, Al zato tvoja tuga – to je već priča druga, To na moj račun ide!.» Gledali su se – kao da pokušavaju ispreplesti svoje ČEŽNJE, kad već nisu smjeli svoje usne… - Volim (nastavio je iznenada) kad se ljudi izražavaju, na taj način kao da uprizoruju svoje emocije… - …( uzdahnula je bolno) DA! Čudne su te – KARAVANE ČEŽNJE!? - Pogledao ju je šokirano – Isuse, Sanja pa ti bi trebala pisati pjesme… - glasno se nasmijala – Da trebala bih! – odgovorila je…. Razmišljala je u sebi , što bi učinio, kad bi mu pokazala sonate koje je srce darovalo baš njemu…. Zašutjeli su – svjesni napetosti koja je vladala između njih. Sanja je ispijala capucino sa smeđim šećerom, znao je kakav capuchino voli…. Obadvoje su gledali u NIGDJE, nadajući se nekoj pametnoj riječi ili gesti… Njoj se činilo da, putuju vremenom… U jednom trenutku ta joj se ideja učinila primamljivom… gotovo da je mogla zamisliti SVIJET u kojem bi postojalo samo njih dvoje – bez svih predrasude, bez prošlosti, bez budućnosti… …samo njih dvoje i SADA!  (nadam se da će se nastaviti) |
|
Rešila je ovaj rebus od mog života prosto, poput kafanske zagonetke sa šibicama u kojoj pomeranjem jednog jedinog drvceta promeniš smisao svega, i onako u prolazu, kao da traži prašinu na polici vitrine, izdrobila je pod pristima delić natrule cirkuske mreže nad kojom sam tako nepromišljeno hodao po žici, i istog tog trena postao sam svestan nad kakvim sam bezdanom, i pod kakvim sam bezdanom, i kakav to bezdan nosim u sebi... (ofcorse Balaš) II dio priče ... i tko zna do kada bi ta MUČNA šutnja trajala, da konačno nije došla njegova sestra Jasna . Pogledavala je u njih, tako „prozirnim“ pogledom, kao da je očekivala da će se nešto NOVOGA dogoditi.... ...njih dvoje su bili još zbunjeniji. Osjećali su se , kao da ih je netko prekinuo u zanosnoj ekstazi tanga... Bili su svjesni, Da je njen ulazak u sobu, prekinuo komunikaciju koja se tako vješto vodila bez riječi.... Tko bi rekao – da pogled u sebi skriva 1000 stranica SNA?! - Sanja, pa ti ništa ne piješ? Upitala ju je pogledavajući prekorno u brata... - Odbila je, sve što sam joj ponudio! – rekao je, dok mu se pogled gubio u dimu cigarete. - Dobro, nas ćemo dvije uz kavicu obaviti ove naše posliće, a ti nas slobodno možeš napustiti! – rekla je Jasna... - Smetam li ja? – obratio se Sanji. . - Meni ne – odgovorila je, kao da za drugi odgovor ne zna.... - To je dovoljno da ostanem. Obećajem šutjet ću.... - Mislave, molim te uozbilji se. I ugasi već jednom tu pjesmu, vrti se po četvrti put.... Ma šta četvrti! Znaš Sanja, ovu pjesmu sluša danima – meni tu nešto nije jasno... Pa braco crne žene – nisu tvoj tip.... -Ponovno je vladala neka glupa atmosfera, dvosmislenih izjava.... Jasni je zazvonio mobitel. Izašla je iz sobe – da obavi razgovor u miru... Njih dvoje su ponovno bili sami. - A da ipak na pravim kapučino... Nadam se da me ovaj put nećeš odbiti?! upitao ju je s osmjehom, koji je u sebi nosio bezbroj pitanja, i još više nejasnih odgovora... - Ako baš moram....rekla je, pokušavajući se nasmijati, mada joj ništa nije bilo smiješno... - Ne moraš.... znaš da sa mnom ništa ne moraš – ja ću učiniti samo ono što ti želiš... U sobu je ponovno uletjela Jasna... - sory Sanja, spustit ću se do parkinga – moram Marijanu dati jednu knjigu. Vi popijte kavicu dok se vratim – pa ćemo objeručke prionuti na posao...Jel važi?? - Ma naravno, samo ti odi nemoj da te ometam..... Prišao je sa žutom i crvenom šalicom, u kojima se nazirao pjenasti Capucino.... - biraj... - ja ću crvenu – odgovorila je Sanja - pristaje ti crveno, to je boja ljubavi.... - da... – potvrdila mu je, dok joj je lice postajalo identično boji šalice... Sjeo je pokraj nje, mada je taj dvosjed u stvari bio malo veća fotelja... - sviđa ti se pjesma... - rekla sam ti da ne volim cigane - znaš i sama da je ta pjesma puno više od pjesme?!  (nastavak slijedi) |
|
Provela je više od pola sata pred zrcalom,
nastojeći izgledati , istovremeno i dotjerana i «obična» ... u crnoj haljini sa cvjetnim uzorkom, crnim baletankama, s malo crvenog ruža na usnama, izišla je iz stana. Vanka je rominjala proljetna kišica, no ni to nije moglo pokvariti njezino raspoloženje. I sama je bila začuđena svojim osjećajima, ali nije više mogla (a možda ni htjela) da im se suprotstavlja. ....postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... ....... Dok je kucala na vrata njegovog stana – osjećala se nelagodno. Jer, ona i nije išla u posjet k njemu, već njegovoj sestri s kojom je poslovno surađivala. Za par trenutaka – sestra joj je ljubazno otvorila vrata, a ruci je držala lavor s tek opranim rubljem. - Uđi draga, baš mi je drago da si svratila. Samo naprijed, evo Mislav je u radnoj sobi. Ja ću odmah – samo da (pokazivala je na pune ruke) razgrnem rublje. Ostala je sama na hodniku, i u jednom trenutku pomislila, kako je najbolje da izađe iz toga stana i više se nikad u njega ne vrati?! Bila je na samo par koraka od sobe u kojoj je bio on - a tako se bojala učiniti taj iskorak u NEPOZNATO... Bila je smiješna sama sebi zbog IGRE koju su bez RIJEČI započeli, koju svatko od njih igra, po svom "vlastitom scenariju"! Napokon je ušla u sobu i susrela se s njegovim leđima, koja su imala savršen izgled trokuta.... Sjedio je za laptopom i slušao neku bučnu glazbu... Šutjela je i promatrala ga... On je bio najfatalniji muškarac, od svih koje je poznavala. Tako očit, a opet zagonetan... Naizgled markantan, a s dušom dječaka.... Zbunjen, a opet – i bez riječi potpuno jasan... Bio je sve što je htjela............. Ali –uvijek postoji barem jedno ALI.... - Voliš li slušati Cigane? – upitao je bez okretanja. - I ne baš - odgovorila je. ...... a u stvari uopće i nije znala što je pita. Jer, njegov glas, bio je najljepša melodija koju je ikada čula.... - Evo, jedna pjesma za tebe. Šutjela je i čekala – kojim stihom će sad da joj se obrati.... Jer, svi njegovi osjećaji bili su POSREDNI, zagrljeni slikom, riječju, stihom... A ona je osjećala potrebu da ih razotkrije i iščita.... Dok se ustajao i okretao prema njoj, počeli su taktovi pjesme «Ja sam mala garava , crna tvoja ciganka....» Znala je da tu pjesmu poklanja njoj.... znala je i zašto.... Ciganka sam mlada, oči moje gore, plešem, pjevam pjesme cijelu noć do zore. Ja sam mala garava, crna tvoja garava. Kad mi usne ljubiš, zaboraviš tugu,razum hoće jedno, srce traži drugu. Ja sam mala garava, crna tvoja dragana. Da si moje oči, ranije ti sreo,ostao bi momak za svoj život cio. Ja sam mala garava, crna tvoja dragana - Izvoli sjedi, želiš kavu ili sok ? - Ne, hvala. – zahvalila se i sjela, jer ne bi više stojećki izdržala taj pogled.... Sjeo je preko puta nje, pripalio cigaretu i gledao je bez ijedne riječi......... Između njih je vladala neka neugodna tišina, koju su razbijale zvukovi gitare.... Zamišljala je kako uz te taktove plešu, zamišljala je.... puno je toga zamišljala, i u jednom trenutku joj se učinilo da joj čita misli.... (nastavak slijedi) |
|
Život je čudesan, čarobno čudesan.. Mislim na one situacije kada nešto jako želimo: osobu, stvar, pojavu.. sada i odmah i sve činimo u dobroj namjeri, potrošimo sve adute, a dogodi se ništa – poput traga u pijesku nakon oluje.. graditelji bez dobrih temelja.. A onda se sve umiri i neke druge dimenzije postojanja poharaju naše dane.. rekli bi neki vrijeme.. ma ne .. greška.. Sve zapravo ima smisao od samog početka, samo naš pogled nema dubinu..  Tek kada se odmaknemo dovoljno daleko i prepustimo svoje velike i male planove u prave ruke, prihvatimo događanja bez stihije, spoznaja nas zapljusne poput vala, postanemo promatrač koji gleda vjetar kako otvara stranice našeg postojanja i tada znamo da ništa nije slučajno... "I da kunem i da molim to nebi bila ja da glumim neke drame ne, nikada ja grizem, ja se borim do zadnjeg koraka kad gori neka onda GORI do kraja.." |
|
Knjige stihova – razbacane po podu,
sjećaju kako sam te voljela nekoć....  To su SAMO - tvoje pjesme, i zaborav ih nikada neće otrgnuti, nit će ih vrijeme izbrisati Što si dalje, To mi bliži bivaš,  Tvoji dodiri, stvarni su kao i nekoć, dok mi u baršun povijaju sne ... Tako si bliz i osjećam te, jer, nas NIKADA i nisu, DJELILE daljine.... Nas je razdvojila NEDOREČENOST....  |
 Slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećen je Božanskom Milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica, sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. g., a papa Ivan Pavao II., proglasio ga je blagdanom cijele Rimokatoličke Crkve, 3 0. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine. U Dnevniku sv. Faustine, napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Ja želim, da Blagdan Božanskog Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima. Ona duša, koja se ispovijedi i primi Sv. pričest taj dan, dobiva savršeni oprost od grijeha i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet." Slika Božanskog Milosrđa Slika Božanskog Milosrđa, prikazuje Isusa, kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. Crvena zraka predstavlja Krv Kristovu, a bijela Vodu poteklu iz Isusovih Rana, za vrijeme muke na križu. spod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.  Čas Milosrđa Čas Milosrđa je molitva Isusu u tri sata popodne, u spomen na Isusovo trpljenje i umiranje na križu, koje se dogodilo u tri sata popodne. U tri sata, u listopadu 1937. g. Isus je poručio sv. Faustini, da se svaki dan moli u to vrijeme i da širi tu pobožnost: " To je čas najvećeg Milosrđa za svijet. U tom času ne uskraćujem ništa duši, koja me moli po mom trpljenju. Uvjeti da se uslišaju molitve su: molitva mora biti oko tri sata popodne, mora biti upravljena Isusu i pozivati se na vrijednosti i zasluge njegova trpljenja. Ono što se moli, mora biti u skladu s voljom Božjom i da sama molitva bude pouzdana, ustrajna i povezana s djelotvornom ljubavi prema bližnjemu. " Krunica Božanskog Milosrđa Krunica Božanskog Milosrđa moli se na običnoj krunici ovako: Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje. a) na velika zrnca: Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvoga Preljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za grijehe naše i grijehe cijeloga svijeta. b) na mala zrnca (deset puta) Po pregorkoj muci Isusovoj, Budi milosrdan nama i cijelome svijetu. Na kraju krunice doda se tri puta: Sveti Bože, Sveti Jaki Bože, Sveti Besmrtni Bože, smiluj se nama i cijelome svijetu. |
|
- Prilazim ti Isuse u ovoj noći bola i agonije. - Šutim . - Ne želim niti jednim pogledom, ni riječju omesti Tvoju molitvu. No, znam da si svjestan moj prisutnosti.... Znam – da upravo sada i za mene moliš. Dok moliš Oca da Ti pomogne prihvatiti KALEŽ – uzimaš u tom kaležu, moju grešnost, moju površnost, sve moje zataje i izdaje... Nažalost, ja ti nemam puno toga za dati. Ja ne nalazim riječi kojom bi te utješio i ohrabrio... Jedino što ti mogu dati je ova moja TIHA PRISUTNOST. BUDAN sam noćas Isuse.... Prilazim Tvome Gecemaniju....želim Te promatrati, slušati, zajedno s Tobom moliti... Malo je to sve, PREMALO je to što Ti imam dati, NASPRAM ljubavi i žrtve kojom u ovoj noći Ti mene darivaš.... ŠUTIM, Molim, Plačem, KAJEM se – za sve Gecemanije koje sam ti svojom ohološću i nemarnošću pripremio... Klecam ovdje pred Tobom, pored Tebe, da suzama okajem ovo grešno SRCE .... O neka ga Tvoja Muka i prolivene Presveta Krv, očiste, ozdrave – PREOBRAZE i uskrise na LJUBAV.... Klanjam Ti se Učitelju, i molim Te, dopusti meni grešniku, da u ovoj agoniji, u ovoj noći IZDAJE..... - OSTANEM S TOBOM!  |
|
Osam dana prije Uskrsa je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje. Njom započinje Veliki ili Sveti tjedan, kada u 8 dana slavimo najveće tajne kršćanstva: Isusovu muku, smrt, pokop i uskrsnuće. Cvjetnica je uvod u to slavlje. Sadržaj Cvjetnice otkriva svećenikov pozdrav kojim započinje vjernički susret u crkvi, a glasi: "Danas se skupljamo kako bi započeli slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova." Isus je zato i ušao u svoj grad Jeruzalem, spreman prihvatiti križ kako bi otkupio ljude od zla za slobodu sinova i kćeri Božjih.  Na Cvjetnicu slavimo prvu radost proljeća dok slavimo pobjednički ulazak Našeg Gospodina u Jeruzalem, gdje ga je dobrodošlicom dočekala gomila koja ga je slavila i pred noge mu bacala palmino lišće. Ona također označava početak Velikog Tjedna, u kojem se dogodila najveća tragedija i žalost cijele godine. Isusov pobjednički povratak u Jeruzalem samo je jedna strana priče. Do tog vremena, mnogi su se Židovi ispunili mržnjom prema Našem Gospodinu. Oni žele da bude kamenovan, nazivajući ga bogohulnikom, naročito nakon što im je dao dokaz svog božanskog porijekla tijekom zimskog posjeta Jeruzalemu na blagdan Posvete Hrama. Nakon toga se Isus povlači u Pereju od kuda je pozvan u Betaniju. Ondje uskrisava Lazara od mrtvih, što je čudo radi kojeg kod pojedinih farizeja postaje toliko popularan da ga Židovi napokon odlučuju ubiti. Isus se sklanja u Efrajim, od kuda se šest dana prije Pashe vraća u Betaniju, te pobjedonosno ulazi u Jeruzalem. Iste večeri odlazi iz Jeruzalema i vraća se tek u ponedjeljak. Vrijeme provodi s narodom u Hramu, a u srijedu odlazi na Maslinsko brdo.  Ondje apostolima naviješta događaje sljedećih nekoliko dana, uključujući svoju predstojeću smrt. |
|
..osjećam kako lagano UZMIČEŠ
pred mogućnošću da prihvatimo prigodu, koja se možda samo jednom nudi… Jučer mi je tvoja ŠUTNJA- trajala predogo!  Svjesna sam – da je tvoje „udaljavanje“ METAFORIČNO, jer previše smo jedno drugome očiti! Ne znam, možda je tvoja zbunjenost tek VAPAJ – poziv, da ja učinim korak više… Jedino što znam, je da tražim SMIRAJ svome srcu, zato molim te ne iskazuj mi osjećaje metaforično - jer šuteć se ne može voljeti!  p.s. ja odgovorih na postavljen mi IZAZOV! Ja ga predajem: MORU NADE, AMARCORDU, SANTEI, PEGICI i ZRNU GORUŠICE. Zadane riječi su: oseka, trg, snoviđenje, oči, sonata. :))) sretno  |
 Sam naziv govori kako je riječ o blagoj vijesti, radosnom događaju. Ljudi se nikad u povijesti nisu mirili s postojećim stanjem. No, svim njihovim nastojanjima, pojedinačnim i zajedničkim, nije uspjelo bitno izmjeniti opće stanje i čovjekov položaj u svijetu, postaviti temelje sigurnom, trajnom i sretnom življenju na zemlji. Svetkovina Blagovijesti nam govori o novom pokušaju, onom koji počinje pojavom Isusa iz Nazareta i u sebi sjedinjuje dvije tajanstvene moći darivanja i primanja. Pokretačka snaga koja može izvršiti preobrazbu i čovjeka izbaviti iz začaranog kruga dolazi kao čisti dar Božjeg čovjekoljublja. Riječ je o daru ljubavi, osobi kojoj se valja otvoriti cijelim bićem, probuditi sve snage uma, srca i ujediniti se u zanosan hod kao veliko zajedničko kretanje naprijed, prema širokom obzorju uzvišenih Božjih obećanja. Taj se događaj nama predstavlja u obliku poziva da povjerujemo i odvažno krenemo. Postupimo li tako, tijekom našeg hoda naprijed javljaju nam se znaci koji ohrabruju, svjedoče da smo na pravom putu i da smjelo treba nastaviti. Tako je bilo i s Marijom. Pratila je Isusa na putu prema Kalvariji. Svakim novim korakom raslo je njeno uvjerenje da je na pravom putu. Shvatila je kako je svaki dan i svaki događaj, ugodan ili neugodan, za nju jednako dar i potvrda Božje ljubavi. Takva mogućnost stoji i pred nama. Bog nas voli, zato volimo i mi druge, bez interes ai računice, iskreno i nepokolebljivo. Iz takva života rađa se mir i vedrina, pouzdanje i radost što idemo u susret ostvarenju velikih Božjih obećanja. |
|
...prebireš po mojim usnama nježno, krhko,  kao po strunama harfe... ...sviđa mi se taj tonalitet, u ovo kišno predvečerje, dok zima odlazi sa svojim karavanama, ostavljajući svoj trag pri odlasku... ...proljeće je, pokraj tebe udišem  neke nove mirise, ćutim neke nove rapsodije srca... |
|
Rekli su mi da je dosla iz provincije strpavši u kofer snove i ambicije drug je studirao sa njom pa smo se najzad sreli ona i ja shvatih, boze, ovo je sazvežđe za nju – provincija  Srce stade k'o dete da se otima tražili smo se po prethodnim životima ostavih iza sebe svet, zablude, promašaje koji tište prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih usamljeni galeb iznad mora osrednjih reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla sami, svoji, izbeglice iz besmisla  O da mi je da se još samo jednom zaljubim opet bih gledao niz kej kao niz prugu i opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bi samo nju, nijednu drugu Napisi mi pesmu, mazila se.  Nisam znao da li ću umeti. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim - ali postoje u nama neke neprevodive dubine. Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam... Napiši mi pesmu, molila je. I nisam znao da li ću umeti.  Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem, a onda odjednom raspored mladeža na njenim leđima kao tajna mapa  pokazao mi je u koje zvežđe treba da se zagledam i tako, eto ti pesma, ludo jedna...  |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MOŽDA je jednog dana i nastavim, 
