Marketing
tad će se u ritmu njenog pulsa
možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa
koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina…
Tišina…
Da…
III nastavak PRIČE
…Voljela je
tu njegovu boemsku drskost,
dok je «slučajnim» rečenicama, ponirao u najdublje zakutke njezinog srca…
Prihvatila je IGRU (tu njihovu igru bez pravila) ,
tu dvosmislenu igru riječi i osjećaja….
- Kažu, da je svaka pjesma, jedan bezdan riječi…
- Hm…moćna definicija. Tko je potpisuje….
- Molim? – upitala je, i sama zbunjena zbog te bujice riječi koja je najedanput krenula s njezinih usana….
- Odložio je šalicu na stol koji se nalazio pred njima, dok je ona na staklu promatrala svoj lik…ma nije se morala gledati – znala je da izgleda stidljivo drska… tu je masku stavila – da se obrani, od svih prijetvornih laži, koje su NEKOĆ znale izricati jedne usne…
- Zanima me (nastavio je sa svojim upornim pogledom) tko je to napisao?
- Jedna moja dobra poznanica – neka vrsta anonimne pjesnikinje… - bila je šokirana vlastitim lažima. Nije mu mogla reći da je ta ANONIMKA – ležala sklupčana u njoj?!
- Moćna misao (rekao je) volim te - nikad ne završene rečenice….
- Sanja je iz sekunde u sekundu, sve više spoznavala njihovu međusobnu sličnost…. Pomalo ju je žalostila spoznaja da su njih dvoje savršen par…. Dva sanjara koja se nadopunjuju u svemu…
Ta igra ju je zabavljala… uživala je u njoj
– na tom PLESNOM PODIJU SUDBINE….
ALI………..
Znala je da taj prelijepi muškarac,
koji joj je bio tako bliz; fizčki, emotivno i razumski – ono zadnje što joj treba…
Preveliko je BREME prošlosti, nosio sa sobom…
Kofer prepun NEDOVRŠENIH sudbina i NERJEŠENIH parnica….
«U suzici što blista, trista se čuda vide,
Al zato tvoja tuga – to je već priča druga,
To na moj račun ide!.»
Gledali su se – kao da pokušavaju ispreplesti svoje ČEŽNJE,
kad već nisu smjeli svoje usne…
- Volim (nastavio je iznenada) kad se ljudi izražavaju, na taj način kao da uprizoruju svoje emocije…
- …( uzdahnula je bolno) DA! Čudne su te – KARAVANE ČEŽNJE!?
- Pogledao ju je šokirano – Isuse, Sanja pa ti bi trebala pisati pjesme…
- glasno se nasmijala – Da trebala bih! – odgovorila je…. Razmišljala je u sebi , što bi učinio, kad bi mu pokazala sonate koje je srce darovalo baš njemu….
Zašutjeli su – svjesni napetosti koja je vladala između njih.
Sanja je ispijala capucino sa smeđim šećerom, znao je kakav capuchino voli….
Obadvoje su gledali u NIGDJE,
nadajući se nekoj pametnoj riječi ili gesti…
Njoj se činilo da, putuju vremenom…
U jednom trenutku ta joj se ideja učinila primamljivom…
gotovo da je mogla zamisliti SVIJET
u kojem bi postojalo samo njih dvoje – bez svih predrasude, bez prošlosti,
bez budućnosti…
…samo njih dvoje i SADA!
(nadam se da će se nastaviti)
Post je objavljen 27.04.2007. u 11:50 sati.