Sofijin svijet ili Alice u zemlji filozofskih čudesa

nedjelja, 30.07.2006.

SVAKA TAJNA SE PLAĆA NEČIJIM SUZAMA...

Tajna. Bolna istina koju krijemo negdje duboko u svojoj glavi, toliko dugo dok i sami na nju zaboravimo i jednog dana se ustanemo pitajući se da li se to uistinu dogodilo. Tajna. Koliko košta moja, pitam se. Koliko tajne koštaju, inače. Koliko se naplaćuje moja tišina? Nisam sama, znam. Ali to ne znači da nemam tajnu. Zašto, pitam se. Zašto se moja tajna naplaćuje MOJIM suzama? Zašto kad... nemam namjeru boriti se protiv sudbine, optužiti Ga da mi je dao nešto što možda ionako zaslužujem. Ali svejedno. Imala sam tajnu, nekoć. Sad je više nemam. Možda je lakše, ali voljela bih da je i sad moja. Previše mi se straha krije u kostima. Strah. Strah da onaj koji zna moju tajnu ne prošapće to iza mojih leđa. Da. Misle da ne vidim u njihovim očima. Iznenađenje, osudu, empatiju. Svojom tišinom mi sve govore. I trebalo bi mi, valjda biti lakše. A nije. Čovjek koji mrzi nije čovjek. A ja mrzim. Doduše, samo ponekad. Ali ipak, mrzim. Oh kako ne želim vlastitim rukama tražiti osvetu, kako spretno glumim anđela. Samo Ga molim da mu vrati za sve. Srećom, pa znam da On postoji. Koliko god nevidljiv i transcendentan bio, vjerujem da je savršen i potpun i vjerujem da će mu vratiti za sve. Vjerujem da će ga opeći onoliko koliko zaslužuje. Vjerujem, znam, i žarko želim, da njegova opekotina bude jednako duboka kao i moja. Želim da tek nekoliko godina poslije, kad se rana raširi, želim da tek tada osjeti, da se tek tada prisjeti, i da se sjeti onoga čime je to zaslužio. Želim da ga boli. Pa što? Jesam li i u jednom trenu svog postojanja tvrdila da sam ja anđeo? Nisam, i ne pokušavam biti. Da, priznajem. Ponekad mrzim, ne mogu si pomoći, ne mogu zaboraviti i ne mogu oprostiti. Tisuću objašnjenja koje mi se vrte po glavi nisu dovoljne da ga opravdaju. Licemjer je licemjer, stoka je stoka, on je govno. I žao mi je što ne mogu drukčije razmišljati. Ne želim da mi bilo tko nameće krivnju, sad kad sam je se riješila, sad kad sam shvatila da sam bila samo lopta u nogama nevještog nogometaša, nitko me ništa nije pitao, nitko nije očekivao pobunu i ja se nisam bunila.
I što je to od mene stvorio? Polu-biće sam, niti čovjek niti životinja. Volim se i mrzim u isto vrijeme, baš kao što volim i mrzim i sve oko sebe. Zvuči grozno, znam, kako je to moguće da mrzim baš sve. Ali jesam. Ali istovremeno, i volim sve. Osim nekoliko njih koje samo mrzim. Ne znam kako gledati na sve to. Tek se učim nositi s tim i lagano pronalazim put ka miru. Naučila sam izolirati stvari o kojima ne želim razmišljati, kriti ih poput rana koje ne želimo gledati pa ih zamotamo hrpama zavoja. Naučila sam živjeti bez krivnje zbog te jedne gluposti.
Svi imamo svoje tajne, svi imamo načine i obrambeni mehanizam protiv njih. Svi imamo nekoga da nas vodi u našem putu prema miru. Možda postanem čista jednom. Možda se oslobodim mržnje koju nosim i koja me pomalo razara. Možda me baš mržnja povede kroz život. Možda se jednom probudim, pogledam u zrcalo, i vidim samo čistoću, svjetlost, i nađem snagu za oprost. Možda.

utorak, 25.07.2006.

ah te proklete pjesme...

ovaj sam stih čula nekidan šetajući ulicom, bio mi je tako... stvaran...

"Ima nešto u tom što me nećeš..."

žao mi je što ne mogu ništa više reći, nekako su me ovi dani sparine potrošii, sve dobro je iz mene kao slamkom izvučeno, ostale su samo gluposti, nešto želja, ista stara privlačnost, malo megalomanije, otvorena knjiga na prvoj stranici, strah od prestanka snova, rage against the machine i potreba za nekim tko razumije.

ponedjeljak, 17.07.2006.

NEŠTO O ČEMU NE ŽELIM RAZMIŠLJATI.........ALI OPET RAZMIŠLJAM!!!!

Zašto nisam pisala ovako dugo? Zato što sam jednostavno ostala bez materijala u svojoj ludoj glavi. Koja ironija!!! Kad idem u školu tisuću stvari mi pada na pamet, a sad ništa, doslovno ništa, a sad imam i više nego dosta slobodnog vremena za pisati. Ali danas znam o čemu ću pisati, zahvaljujući tome što sam sinoć bila na netu i čitala tu rang listu primljenih na FF u Zagrebu, a na taj prijamni ja idem dogodine, i od toga mi se doslovce smučilo u želudcu. Ono, prva stvar što je većina primljenih zapravo superodlikaša, a druga stvar, JA NISAM ODLIKAŠ. A želim upast na FF. Jer ja ne znam, ako me tu ne prime, gdje će me onda primit, jer ja ne želim ništa drugo. Osim naravno, ADU, ali tu nemam nikakve šanse, jer ih prima dvanaest, a u tih dvanaest će ući djeca glumaca, što je naravno, totalno nepošteno, ali jebiga, tko je meni kriv što nemam tatu koji glumi Hamleta. Svijet valjda tako funkcionira. Uglavnom, što se tiče predmeta koje bih uzela na FF, ja sam razmišljala o filozofiji, sociologiji, engleskom i možda etici ili teologiji ako bi je bilo. Ali ono, nema šanse da me tu prime. I što sad da radim??? Da odmah odustanem? E pa NEĆU!!!! E pa bogami ja od danas počinjem lagano učit, skupljat sve informacije koje bi mi mogle koristit, i polako, pa gdje stignem. Nekako sam u zadnje vrijeme uvijek izbjegavala razmišljati o fakultetu i tim stvarima, ali sad vidim da je krajnje vrijeme da se trgnem, samo zato što ja izbjegavam razmišljati o tom, ne znači da TO neće doći. mogu se odmah predati i pustiti sve k vragu jer će ionako prije ili poslije sve otić k vragu, ali kako sad stvari stoje, nekako mi se ne da. Ne želim da zadnja prilika koju imam bude bačena u vjetar. Pokušat ću je zadržati barem nekoliko minuta duže. Možda se čini prerano razmišljati o tome, ali mislim da nije. Pa do prijamnog mi je ostalo možda oko 360 dana, ako u međuvremenu ne umrem. To znači, ako se oduzme recimo deset dana za ekskurziju, tjedan dana za maturalnu večer (pa ipak sam ja žensko, trebat će mi vremena dok pronađem nešto što mogu i želim obuć), deset dana za polaganje maturskog ispita, dvadeset dana na blagdane, rođendane i te stvari, pet dana za spavanje po danu, i još malo vremena za bacanje, ostane mi tristo dana koje eventualno mogu potrošit za učenje. To se možda čini puno, ali uistinu, nije. Doduše, sad sam ja pomalo „nabrijana“ što se toga tiče, a sigurno će biti onih kriznih dana u kojima ću htjeti poslati sve to u pičku materinu i u kojima ću biti totalna flegma što se toga tiče, tako da trebam iskoristit svo moguće vrijeme. A znate što je prava šteta? Ja sam oduvijek bila osoba koja samo priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, i još priča. Malokad su se moje priče pretvorile u djela. A šta ću, to je jednostavno tako. Postoje ljudi koji rade i ljudi koji pričaju. Ja sam ta druga skupina.
I povrh toga, imam još jedan problem. Naime, postoji jedan natječaj u mom gradu, za kratku priču, i ja sam razmišljala o prijavi, ali mislim da ništa neće biti od svega toga jer sam totalno ostala bez smisla, i čak i kad postoji ideja, nekako je ne uspijevam istjerati do kraja, ne uspijevam napraviti ništa od nje. Ne znam koji mi je vrag, ali stvarno sam se htjela tu prijaviti ali sve su manje šanse za to i sve mi se više čini da zapravo ništa od mene neće biti što se pisanja tiče. Dostigla sam jedan stupanj, dovoljno da budem zanimljiva svojim prijateljima, da ih te priče zabave, ali izgleda da više od toga ne mogu ići. Jednostavno ne mogu.
Svejedno, bili su lijepi oni trenuci u kojima sam vjerovala da sam nešto posebno. Pa i sad su lijepi. Trenuci.

nedjelja, 09.07.2006.

UISTINU nemam Živaca za j.... NASLOV!!!!!

Već tjedan dana nisam pisala ništa. Razlog mog nepisanja uistinu nije bio nedostatak vremena kako je to uglavnom dosad bilo, već čisti nedostatak inspiracije, ili čega već, ne znam. Uglavnom, uistinu mi se nije dalo ništa pisati. Već prošli put sam pokazala nedostatak inspiracije kad sam prevodila tuđu pjesmu umjesto da napišem svoju.
Sad sam i od toga odustala, ne želim iskazivati osjećaje kroz poeziju, uistinu ne želim, ne danas. Ali srećom, sinoć sam izašla vani, vratila se kuću jutros u pet sati, tako da sam dobila prokletu inspiraciju i to iz izvora iz kojeg ne bih nikad sanjala da ću je dobiti.
I sad sam tako jedno SJEBANO stvorenje!!! A zašto? Uistinu, nije mi potrebno da se zbog jednog kovrčavog plavog ĐUBRETA osjećam loše. A jesam! I to baš kad sam naučila prihvaćati samu sebe, kad sam shvatila da ću biti onoliko savršena koliko si to u glavi dopustim, moram vidjeti jedno takvo prokleto stvorenje i biti ovako sjebana. Ne razumijete! Nema veze, ne razumijem ni ja samu sebe, to uopće nije važno, samo kad barem ne bi sve bilo tako KOMPLICIRANO!!!! Sve je to sranje!!! Zašto si ja to dopuštam, ZAŠTO???? Koji sam ja idiot!
E pa znate što?! PRESTAJEM BITI!!!! Sad idem pričati s prijateljičinom pticom, poslije idem u prirodu, izbacit ću sve NEGATIVNOSTI iz glave, uključujući i ono njegovo sexy dupe i to je to. Bit ću okej. Ne pada mi na pamet da se ponašam ko zadnja glupača. Ja sam jedno inteligentno, (koliko-toliko) zdravo stvorenje, i mogu se srediti kad god poželim, jel tako?
Žao mi je što vam danas nisam ponudila ništa pristojno za čitanje i za razmišljanje, malo sam rastrojena, kao što možete primjetiti pa nisam dobra nikako, ništa pametno ne mogu reći. Oprostite zbog ovoliko psovanja, znam da je to totalno neukusno, i neprikladno i grozno, ali danas nisam ni za čega, samo sam htjela da se javim.... p02draW svima....

nedjelja, 02.07.2006.

NEŠTO NEORGINALNO

Već više od mjesec dana je prošlo otkad sam napisala svoju zadnju pjesmu. Ne znam koji mi je vrag, ali mi se nešto baš i ne da. Nisam posebno nadahnuta, ili sam jednostavno jednog popodneva sjela i pročitala sve dosad napisane pjesme, i vidjevši koje su to baljezgarije, odustala od pisanja. Sad sam se okrenula svojoj proznoj strani (nazovimo je tako) ali nije to to. Ne ispunjava me jednako onako kako me ispunjava pjesma. Kad napišem pjesmu, kakva god da je, u tom trenu se osjećam dobro jer sam se riješila djela tereta koji mi je smetao, a nijedna priča za mene ne može imati isti učinak.
Ali sam si, u nedostatku volje za pisanjem poezije, pronašla alternativu. Naime, poslušam neku pjesmu, ono, baš pjesmu, uglavnom englesku, i ako ta pjesma dođe do mene, ako govori ono što ja osjećam, onda si je u glavi prevedem, pojačam do kraja i divljam po sobi, plačem, smijem se, plešem, skačem, radim što je god potrebno da bih se bolje osjećala. Ponekad ih prevodim na papir. Volim to raditi. Prevoditi tekstove. To je jedna od stvari koje bih htjela raditi u životu. Prevoditi knjige, pjesme, sa engleskog na hrvatski i obrnuto. To mi je baš ono, super zanimanje.
No, pustimo sad to. Ima jedna pjesma REM-a, zove se FINAL STRAW.
Tu pjesmu sam osobno proživjela milijun puta, tisuću puta sam plakala na nju, dopuštala da izvuče iz mene onaj mrak koji me već niz godina opsjeda. Pjesmu dosad nisam pismeno prevodila, sad hoću, i sad ću je ovdje objaviti.
Pjesma je, kao i većina od REM-a, političkog karaktera, ali ja je u svojoj glavi spuštam na onaj osobniji nivo, i vadim iz nje svu politiku, i stavljam nju kao opis djela, točnije, jednog vida mog života. Neki dijelovi zato nisu doslovce prevedeni, ali valjda mi Stipe neće zamjerit što malo mijenjam. Ne kradem valjda nikakva autorska prava, i još jednom naglašavam, ovo NIJE moja pjesma, već pjesma REM-a koju sam ja samo slobodno prevela na hrvatski. Čak ni u prevođenju naslova se nisam držala originala.
Inače, pjesma nije loša u originalu, ako budete imali priliku, poslušajte je.


Posljednji trijumf

Dok podižem ruku da prigovorim.
Dok ti doživljavaš trijumf. Posljednji put.
Tko je umro i uzdignuo te do savršenstva?
I je li moja tišina upisana u zakon?

Ne mogu vjerovati gdje su me okolnosti bacile
I okrećem glavu na drugu stranu,
Ako pogledam, mislim da se neću moći suočiti s tobom.
Ne ponovno. Ne danas. Ne danas.

Ako me mržnja preuzme sutra,
I ako osveta pobjedi oprost,
Duboko u meni je bol koja nije ispravljena,
U meni je glas koji kaže da ti nećeš pobijediti.

I ako ignoriram taj glas,
Podižem čašu u čast...
Ali ono čega se najviše bojim je,
Da neću uspjeti zaboraviti. Neću zaboraviti.

Sad ne vjerujem i nikad nisam,
Da dva zla čine dobro.
Ako je svijet ispunjen takvima kao ti
Onda se počinjem boriti, počinjem se boriti.
Počinjem borbu. Učini da sve bude dobro. Da bude dobro.

U ljubav se ne smije sumnjati.
Oprost je jedina nada u koju vjerujem.
A ljubav, ljubav će biti moje najjače oružje.
Vjerujem da nisam sama.

Jer ovaj strah me neće uništiti,
Kao ni suze koje su prolivene
Sada znaju, gdje sam najslabija
I glas u mojoj glavi. U mojoj glavi.
Onda podižem glas još više,
I gledam te u oči,
I nudim ljubav pod jednim uvjetom
Želim da priznaš
Da mi kažeš zašto.
Reci mi zašto.
Reci mi zašto.
Pogledaj me u oči.
Reci mi zašto.