Već više od mjesec dana je prošlo otkad sam napisala svoju zadnju pjesmu. Ne znam koji mi je vrag, ali mi se nešto baš i ne da. Nisam posebno nadahnuta, ili sam jednostavno jednog popodneva sjela i pročitala sve dosad napisane pjesme, i vidjevši koje su to baljezgarije, odustala od pisanja. Sad sam se okrenula svojoj proznoj strani (nazovimo je tako) ali nije to to. Ne ispunjava me jednako onako kako me ispunjava pjesma. Kad napišem pjesmu, kakva god da je, u tom trenu se osjećam dobro jer sam se riješila djela tereta koji mi je smetao, a nijedna priča za mene ne može imati isti učinak.
Ali sam si, u nedostatku volje za pisanjem poezije, pronašla alternativu. Naime, poslušam neku pjesmu, ono, baš pjesmu, uglavnom englesku, i ako ta pjesma dođe do mene, ako govori ono što ja osjećam, onda si je u glavi prevedem, pojačam do kraja i divljam po sobi, plačem, smijem se, plešem, skačem, radim što je god potrebno da bih se bolje osjećala. Ponekad ih prevodim na papir. Volim to raditi. Prevoditi tekstove. To je jedna od stvari koje bih htjela raditi u životu. Prevoditi knjige, pjesme, sa engleskog na hrvatski i obrnuto. To mi je baš ono, super zanimanje.
No, pustimo sad to. Ima jedna pjesma REM-a, zove se FINAL STRAW.
Tu pjesmu sam osobno proživjela milijun puta, tisuću puta sam plakala na nju, dopuštala da izvuče iz mene onaj mrak koji me već niz godina opsjeda. Pjesmu dosad nisam pismeno prevodila, sad hoću, i sad ću je ovdje objaviti.
Pjesma je, kao i većina od REM-a, političkog karaktera, ali ja je u svojoj glavi spuštam na onaj osobniji nivo, i vadim iz nje svu politiku, i stavljam nju kao opis djela, točnije, jednog vida mog života. Neki dijelovi zato nisu doslovce prevedeni, ali valjda mi Stipe neće zamjerit što malo mijenjam. Ne kradem valjda nikakva autorska prava, i još jednom naglašavam, ovo NIJE moja pjesma, već pjesma REM-a koju sam ja samo slobodno prevela na hrvatski. Čak ni u prevođenju naslova se nisam držala originala.
Inače, pjesma nije loša u originalu, ako budete imali priliku, poslušajte je.
Posljednji trijumf
Dok podižem ruku da prigovorim.
Dok ti doživljavaš trijumf. Posljednji put.
Tko je umro i uzdignuo te do savršenstva?
I je li moja tišina upisana u zakon?
Ne mogu vjerovati gdje su me okolnosti bacile
I okrećem glavu na drugu stranu,
Ako pogledam, mislim da se neću moći suočiti s tobom.
Ne ponovno. Ne danas. Ne danas.
Ako me mržnja preuzme sutra,
I ako osveta pobjedi oprost,
Duboko u meni je bol koja nije ispravljena,
U meni je glas koji kaže da ti nećeš pobijediti.
I ako ignoriram taj glas,
Podižem čašu u čast...
Ali ono čega se najviše bojim je,
Da neću uspjeti zaboraviti. Neću zaboraviti.
Sad ne vjerujem i nikad nisam,
Da dva zla čine dobro.
Ako je svijet ispunjen takvima kao ti
Onda se počinjem boriti, počinjem se boriti.
Počinjem borbu. Učini da sve bude dobro. Da bude dobro.
U ljubav se ne smije sumnjati.
Oprost je jedina nada u koju vjerujem.
A ljubav, ljubav će biti moje najjače oružje.
Vjerujem da nisam sama.
Jer ovaj strah me neće uništiti,
Kao ni suze koje su prolivene
Sada znaju, gdje sam najslabija
I glas u mojoj glavi. U mojoj glavi.
Onda podižem glas još više,
I gledam te u oči,
I nudim ljubav pod jednim uvjetom
Želim da priznaš
Da mi kažeš zašto.
Reci mi zašto.
Reci mi zašto.
Pogledaj me u oči.
Reci mi zašto.
Post je objavljen 02.07.2006. u 17:03 sati.