Sofijin svijet ili Alice u zemlji filozofskih čudesa

nedjelja, 30.07.2006.

SVAKA TAJNA SE PLAĆA NEČIJIM SUZAMA...

Tajna. Bolna istina koju krijemo negdje duboko u svojoj glavi, toliko dugo dok i sami na nju zaboravimo i jednog dana se ustanemo pitajući se da li se to uistinu dogodilo. Tajna. Koliko košta moja, pitam se. Koliko tajne koštaju, inače. Koliko se naplaćuje moja tišina? Nisam sama, znam. Ali to ne znači da nemam tajnu. Zašto, pitam se. Zašto se moja tajna naplaćuje MOJIM suzama? Zašto kad... nemam namjeru boriti se protiv sudbine, optužiti Ga da mi je dao nešto što možda ionako zaslužujem. Ali svejedno. Imala sam tajnu, nekoć. Sad je više nemam. Možda je lakše, ali voljela bih da je i sad moja. Previše mi se straha krije u kostima. Strah. Strah da onaj koji zna moju tajnu ne prošapće to iza mojih leđa. Da. Misle da ne vidim u njihovim očima. Iznenađenje, osudu, empatiju. Svojom tišinom mi sve govore. I trebalo bi mi, valjda biti lakše. A nije. Čovjek koji mrzi nije čovjek. A ja mrzim. Doduše, samo ponekad. Ali ipak, mrzim. Oh kako ne želim vlastitim rukama tražiti osvetu, kako spretno glumim anđela. Samo Ga molim da mu vrati za sve. Srećom, pa znam da On postoji. Koliko god nevidljiv i transcendentan bio, vjerujem da je savršen i potpun i vjerujem da će mu vratiti za sve. Vjerujem da će ga opeći onoliko koliko zaslužuje. Vjerujem, znam, i žarko želim, da njegova opekotina bude jednako duboka kao i moja. Želim da tek nekoliko godina poslije, kad se rana raširi, želim da tek tada osjeti, da se tek tada prisjeti, i da se sjeti onoga čime je to zaslužio. Želim da ga boli. Pa što? Jesam li i u jednom trenu svog postojanja tvrdila da sam ja anđeo? Nisam, i ne pokušavam biti. Da, priznajem. Ponekad mrzim, ne mogu si pomoći, ne mogu zaboraviti i ne mogu oprostiti. Tisuću objašnjenja koje mi se vrte po glavi nisu dovoljne da ga opravdaju. Licemjer je licemjer, stoka je stoka, on je govno. I žao mi je što ne mogu drukčije razmišljati. Ne želim da mi bilo tko nameće krivnju, sad kad sam je se riješila, sad kad sam shvatila da sam bila samo lopta u nogama nevještog nogometaša, nitko me ništa nije pitao, nitko nije očekivao pobunu i ja se nisam bunila.
I što je to od mene stvorio? Polu-biće sam, niti čovjek niti životinja. Volim se i mrzim u isto vrijeme, baš kao što volim i mrzim i sve oko sebe. Zvuči grozno, znam, kako je to moguće da mrzim baš sve. Ali jesam. Ali istovremeno, i volim sve. Osim nekoliko njih koje samo mrzim. Ne znam kako gledati na sve to. Tek se učim nositi s tim i lagano pronalazim put ka miru. Naučila sam izolirati stvari o kojima ne želim razmišljati, kriti ih poput rana koje ne želimo gledati pa ih zamotamo hrpama zavoja. Naučila sam živjeti bez krivnje zbog te jedne gluposti.
Svi imamo svoje tajne, svi imamo načine i obrambeni mehanizam protiv njih. Svi imamo nekoga da nas vodi u našem putu prema miru. Možda postanem čista jednom. Možda se oslobodim mržnje koju nosim i koja me pomalo razara. Možda me baš mržnja povede kroz život. Možda se jednom probudim, pogledam u zrcalo, i vidim samo čistoću, svjetlost, i nađem snagu za oprost. Možda.

30.07.2006. u 14:17 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Image Hosted by ImageShack.us

LINKOVI

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

NEMAM DOVOLJNO PAMETI DA SAMA KAŽEM, ALI TOČNO OVO VAM ŽELIM PORUČITI:

"Ne ovisite o posuđenom znanju. To vas samo opterećuje, čini vas teškim, veže vas u lance, zarobljuje riječima, pa potpuno zaboravljate svoja krila i cijelo nebo koje je vaše. Ali okovani u lance religija i crkava i svetih pisama ne možete letjeti preko sunca u daleko plavo nebo; ne možete postati jedno sa svemirom."
Osho


„Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...”

Herman Hesse


“Upamtite da nitko ne može učiniti da se osjećate inferiornim ako mu vi to ne dopustite.”
Eleanor Roosevelt


"U centru sebe imaš odgovor; Ti znaš tko si Ti i Ti znaš što Ti želiš."
Lao-tzu


"Kada si u miru i harmoniji sa sobom, u miru si i harmoniji svugdje; u gužvi, na planini, na tržnici ili sam."
Nahsti


...The rest is silence.
William Shekespeare – Hamlet

I naravno stihovi, iz visoke i pop kulture:

Ravnodušan prema plaču
Riblja čorba


Ravnodušan prema plaču, obožavam ilovaču
Gotova je moja muka, pa se smijem iz sanduka
Oko mene su ustvari, licemjeri i govnari
Svako mi za dušu pije, a znam, lazu drkadžije
Svako ko je tu plakao, poslo bi me u pakao.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.


A gore mi pjevaju popovi i nasljeđuju me lopovi
Šapuću samozvani proroci, upropastiše ga poroci
Dok izjavljuju saučesće, pljuju po meni sve češće i žešće
Na glavu mi stavljaju lovore, drže mi posmrtne govore
Stoka sto laže kako zine, preuveličava moje vrline.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.


Možda nema ko da plače, pa plaćaju narikače
Mnogo sveta, divan sprovod, za pijanku sjajan povod
Ko u svakom dobrom vicu, sreća je na svakom licu
Grobar čeka napojnicu, još po jedna za ubicu
Za presrećnu porodicu i veselu udovicu.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.

...........................................

Samo za mog malog zločestog kojeg ne volim ni približno onoliko koliko zaslužuje...

KAČALOVLJEVOM PSU
(Jesenjin)


Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.
Takve šape nitko neće naći
Hajde da lajemo na tišinu mi
Baš kada će plav mjesec izaći
Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.

Oprosti mili, ne liži se tako.
Shvati bar ono što je najprostije.
Ne znaš ti da živjet nije lako
I da na svijetu često dobro nije.

Tvoj je gospodar i slavan i mio.
Dom mu je pun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
Tvoju sjajnu i mekanu dlaku.

Baš đavolski ti si lijepo pseto.
Svakom u susret trčiš lakovjerno.
I ne pitajuć' ga, k'o drug pijan, eto,
Grliš ga i ljubiš bezmjerno.

Mili moj Jimmy, kod tebe znam ima
Gostiju mnogo, skoro prava sila,
Al' najtužnija, reci, među njima
Da slučajno nije kada dolazila?

Doći će ona, kunem ti se, prisan,
I kada upreš u nju svoje zjene,
Za sve što sam kriv i za što nisam
Lizni joj ruku ti umjesto mene.
....................................


PJESNICI
(A.B.Šimić)


Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom I njihove oči
Velike I nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
Na ćutanje što ih okružuje I muči
Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
…………………………….


MY WAY
(Frank Sinatra)


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.


I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.


For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!
……………………………


BALADA IZ PREDGRAĐA
(Dobriša Cesarić)


…i lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosadaljudi
I maj već miriše-
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
……………………………


Baš Čelik
(Zabranjeno Pušenje)


Bila je noć, i svetionik stao da namigiva,
Bila je noć, i mjesec i zvonik i ti, uz mene živa,
Padao mrak, Baš Čelik svjetlost dana uze
Padao mrak, 'mjesto zvjezda zablistale su suze

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće i od snova….

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće i od snova….