Tajna. Bolna istina koju krijemo negdje duboko u svojoj glavi, toliko dugo dok i sami na nju zaboravimo i jednog dana se ustanemo pitajući se da li se to uistinu dogodilo. Tajna. Koliko košta moja, pitam se. Koliko tajne koštaju, inače. Koliko se naplaćuje moja tišina? Nisam sama, znam. Ali to ne znači da nemam tajnu. Zašto, pitam se. Zašto se moja tajna naplaćuje MOJIM suzama? Zašto kad... nemam namjeru boriti se protiv sudbine, optužiti Ga da mi je dao nešto što možda ionako zaslužujem. Ali svejedno. Imala sam tajnu, nekoć. Sad je više nemam. Možda je lakše, ali voljela bih da je i sad moja. Previše mi se straha krije u kostima. Strah. Strah da onaj koji zna moju tajnu ne prošapće to iza mojih leđa. Da. Misle da ne vidim u njihovim očima. Iznenađenje, osudu, empatiju. Svojom tišinom mi sve govore. I trebalo bi mi, valjda biti lakše. A nije. Čovjek koji mrzi nije čovjek. A ja mrzim. Doduše, samo ponekad. Ali ipak, mrzim. Oh kako ne želim vlastitim rukama tražiti osvetu, kako spretno glumim anđela. Samo Ga molim da mu vrati za sve. Srećom, pa znam da On postoji. Koliko god nevidljiv i transcendentan bio, vjerujem da je savršen i potpun i vjerujem da će mu vratiti za sve. Vjerujem da će ga opeći onoliko koliko zaslužuje. Vjerujem, znam, i žarko želim, da njegova opekotina bude jednako duboka kao i moja. Želim da tek nekoliko godina poslije, kad se rana raširi, želim da tek tada osjeti, da se tek tada prisjeti, i da se sjeti onoga čime je to zaslužio. Želim da ga boli. Pa što? Jesam li i u jednom trenu svog postojanja tvrdila da sam ja anđeo? Nisam, i ne pokušavam biti. Da, priznajem. Ponekad mrzim, ne mogu si pomoći, ne mogu zaboraviti i ne mogu oprostiti. Tisuću objašnjenja koje mi se vrte po glavi nisu dovoljne da ga opravdaju. Licemjer je licemjer, stoka je stoka, on je govno. I žao mi je što ne mogu drukčije razmišljati. Ne želim da mi bilo tko nameće krivnju, sad kad sam je se riješila, sad kad sam shvatila da sam bila samo lopta u nogama nevještog nogometaša, nitko me ništa nije pitao, nitko nije očekivao pobunu i ja se nisam bunila.
I što je to od mene stvorio? Polu-biće sam, niti čovjek niti životinja. Volim se i mrzim u isto vrijeme, baš kao što volim i mrzim i sve oko sebe. Zvuči grozno, znam, kako je to moguće da mrzim baš sve. Ali jesam. Ali istovremeno, i volim sve. Osim nekoliko njih koje samo mrzim. Ne znam kako gledati na sve to. Tek se učim nositi s tim i lagano pronalazim put ka miru. Naučila sam izolirati stvari o kojima ne želim razmišljati, kriti ih poput rana koje ne želimo gledati pa ih zamotamo hrpama zavoja. Naučila sam živjeti bez krivnje zbog te jedne gluposti.
Svi imamo svoje tajne, svi imamo načine i obrambeni mehanizam protiv njih. Svi imamo nekoga da nas vodi u našem putu prema miru. Možda postanem čista jednom. Možda se oslobodim mržnje koju nosim i koja me pomalo razara. Možda me baš mržnja povede kroz život. Možda se jednom probudim, pogledam u zrcalo, i vidim samo čistoću, svjetlost, i nađem snagu za oprost. Možda.
Post je objavljen 30.07.2006. u 14:17 sati.