Zašto nisam pisala ovako dugo? Zato što sam jednostavno ostala bez materijala u svojoj ludoj glavi. Koja ironija!!! Kad idem u školu tisuću stvari mi pada na pamet, a sad ništa, doslovno ništa, a sad imam i više nego dosta slobodnog vremena za pisati. Ali danas znam o čemu ću pisati, zahvaljujući tome što sam sinoć bila na netu i čitala tu rang listu primljenih na FF u Zagrebu, a na taj prijamni ja idem dogodine, i od toga mi se doslovce smučilo u želudcu. Ono, prva stvar što je većina primljenih zapravo superodlikaša, a druga stvar, JA NISAM ODLIKAŠ. A želim upast na FF. Jer ja ne znam, ako me tu ne prime, gdje će me onda primit, jer ja ne želim ništa drugo. Osim naravno, ADU, ali tu nemam nikakve šanse, jer ih prima dvanaest, a u tih dvanaest će ući djeca glumaca, što je naravno, totalno nepošteno, ali jebiga, tko je meni kriv što nemam tatu koji glumi Hamleta. Svijet valjda tako funkcionira. Uglavnom, što se tiče predmeta koje bih uzela na FF, ja sam razmišljala o filozofiji, sociologiji, engleskom i možda etici ili teologiji ako bi je bilo. Ali ono, nema šanse da me tu prime. I što sad da radim??? Da odmah odustanem? E pa NEĆU!!!! E pa bogami ja od danas počinjem lagano učit, skupljat sve informacije koje bi mi mogle koristit, i polako, pa gdje stignem. Nekako sam u zadnje vrijeme uvijek izbjegavala razmišljati o fakultetu i tim stvarima, ali sad vidim da je krajnje vrijeme da se trgnem, samo zato što ja izbjegavam razmišljati o tom, ne znači da TO neće doći. mogu se odmah predati i pustiti sve k vragu jer će ionako prije ili poslije sve otić k vragu, ali kako sad stvari stoje, nekako mi se ne da. Ne želim da zadnja prilika koju imam bude bačena u vjetar. Pokušat ću je zadržati barem nekoliko minuta duže. Možda se čini prerano razmišljati o tome, ali mislim da nije. Pa do prijamnog mi je ostalo možda oko 360 dana, ako u međuvremenu ne umrem. To znači, ako se oduzme recimo deset dana za ekskurziju, tjedan dana za maturalnu večer (pa ipak sam ja žensko, trebat će mi vremena dok pronađem nešto što mogu i želim obuć), deset dana za polaganje maturskog ispita, dvadeset dana na blagdane, rođendane i te stvari, pet dana za spavanje po danu, i još malo vremena za bacanje, ostane mi tristo dana koje eventualno mogu potrošit za učenje. To se možda čini puno, ali uistinu, nije. Doduše, sad sam ja pomalo „nabrijana“ što se toga tiče, a sigurno će biti onih kriznih dana u kojima ću htjeti poslati sve to u pičku materinu i u kojima ću biti totalna flegma što se toga tiče, tako da trebam iskoristit svo moguće vrijeme. A znate što je prava šteta? Ja sam oduvijek bila osoba koja samo priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, priča, i još priča. Malokad su se moje priče pretvorile u djela. A šta ću, to je jednostavno tako. Postoje ljudi koji rade i ljudi koji pričaju. Ja sam ta druga skupina.
I povrh toga, imam još jedan problem. Naime, postoji jedan natječaj u mom gradu, za kratku priču, i ja sam razmišljala o prijavi, ali mislim da ništa neće biti od svega toga jer sam totalno ostala bez smisla, i čak i kad postoji ideja, nekako je ne uspijevam istjerati do kraja, ne uspijevam napraviti ništa od nje. Ne znam koji mi je vrag, ali stvarno sam se htjela tu prijaviti ali sve su manje šanse za to i sve mi se više čini da zapravo ništa od mene neće biti što se pisanja tiče. Dostigla sam jedan stupanj, dovoljno da budem zanimljiva svojim prijateljima, da ih te priče zabave, ali izgleda da više od toga ne mogu ići. Jednostavno ne mogu.
Svejedno, bili su lijepi oni trenuci u kojima sam vjerovala da sam nešto posebno. Pa i sad su lijepi. Trenuci.
Post je objavljen 17.07.2006. u 23:18 sati.