Kao nebo bez zvijezda

Tvoje su riječi što mi klize preko usana.
Večeras ja ne znam napisati pjesmu.

U neponovljivom omjeru oholosti i topline
Moje me radosti režu
Bez pravca, volje, želje i čistine
Čudne misli u još čudesnije dubine sežu.

Za povlačenje na juriš odviše je kasno
I takve su mi podlosti strane
Pa hvatajući se za dašak realnosti časno
U sumraku ti brojim mane
A znam da isti smo i kad zora stiže
I kad večer pada iznda sivog grada
I kad se smiješiš, kad ne gledaš me više...

Isti smo i onda kad stanice mijenjaju boje
Kad tramvaji razdvajaju što je tvoje
A što još meni pripada.

Isti smo bili ondje,
Kad je večer imala miris Zagreba.

Bili smo doista ondje
I svijet
I ti
A ponekad i ja.