A kisa i dalje pada...

(Njoj...)

Neumorivo iznad grada, pun ceznje za suzom, nadvija se oblak.
Nekako siv i mamuran, bez tracka optimizma u lijevom kutu, a u desnom samo patnja.
Sam lutam drhtavim korakom.
U neko krivo doba oblak pusti suzu i sasvim nenadano izazove sudbinu.
Poigra se krosnjom, listom proljetnim, nogostupom i varkom, koja se tada desi.
I odlucno svjedoci da nije krivo doba.

Volim ju kada je sretna. Volim ju kada se smije. Kad u sebi djevojcicu neozbiljnu krije. Volim ju neprebolivo.
Najvise ju volim ljubiti na kisi. Promrzlu i nijemu, uplakanu, uplasenu.

U svakom slucaju je volim.




| Zasto je tako tesko ostati blizu nekoga? Kad nas kilometri dijele, |
| obecajem, tvoj dah ostaje pored mene. |

* Zahvaljujem Njemu. Zato sto postoji. *