Jer nesto nedostaje...

Od zadnjeg puta kad sam pisala proslo je mnogo vremena i dogodilo se ne bas puno toga novog. Mislim dogodilo se svasta novo, ali zadrzat cu to za sebe jer ja uvijek sutim o svojim osjecajima i zeljama. To je bila optuzba. To da ja nikome ne govorim sto se dogada samnom. E pa ljudi moji, za to postoji razlog, dobar razlog. Jeste li ikada razmisljali kako je to otvoriti nekome srce a onda odjednom zauzvrat dobiti razocaranje i nista drugo osim povrijedenog ponosa? U tome je problem - ne zelim biti razocarana. No ako nikoga ne pustim blizu, uvijek sam sama.

U mom srcu postoji praznina. Mogu je pokusati popuniti pjesmama, obitelji, vjerom, ali kad zavlada tisina, opet cujem kako sisti ono sto nedostaje.

Ali sto nedostaje?? Netko za koga bi mogla reci da ga volim ako se izuzmu prijatelji i obitelj, netko tko bi to rekao i za mene.