Djedice u crvenim odoricama

Moja zimska hibernacija je na vrhuncu. Totalni vrh doživjet će idućih 7 dana dok se vi, zaposleni (ako imate sreće da još niste dobili nogom u dupe zbog recesije), budete dizali odraditi svoje obaveze. Ja ću imati svoj beauty sleep dok me ne probudi dan, čitati knjige kojim sam se oboružala i biti redovita i dalje na svojim treninzima. Namjeravam dodati njima još jednu aktivnost ovih dana, ali o tom potom, kad krenem. A vrijeme je da se pokrenem jer dani postaju duži. S obzirom da nisam radila rezime prošle godine, a nemam ni namjeru jerbo se izdešavalo dosta toga po čemu je želim što prije zaboraviti, bar što se tiče poslovnog aspekta. Doduše, eto, sunce je došlo na moj prozorčić što se tiče tog dijela bitka tamo negdje pred kraj godine, oko mog rođendana. Nego, eto, u Novu sam uplovila u manjem društvu na otvorenom. I bilo je originalno. Nažalost, još nekima je slična ideja pala na pamet, pa sam skontala da recesija budi maštu i drugima za provod na otvorenom pod kišobranima u brdima. Inače, početak godine kod mene uvijek izaziva pojavu suza u kutu mog zelenog oka. Prvi radni dan mi istječe registracija. I to je prilično tužno iskustvo koje me kasnije još mjesecima gleda s ispisa mog kartičara. Jednog od njih nekoliko. Stvar koja me najviše žalosti su one tzv. cestarine koje plaćamo za pitajbogačijebabezdravlje. Kao da nam u svakoj litri natankanog benzina ne naplate to isto, kao da u svakom kilometru cestarine koju plaćamo na autoputu to ne naplate. Osim toga, ovi veliki dečki koji se igraju tamo u HAC-u znaju kako potrošit pare. Tuđe. Ja samo znam da je u mojoj ulici zadnji sloj asfalta financiran samodoprinosima dok je još Tile bio živ. Druga stvar koja mi je izmamila suzu su naši jadni diplomatski predstavnici. Žale se da i bosanci bolje zarađuju od njih. Baš su me ganuli. Razmišljam da i ja odem kao konzul na Mauricijus. Samo ne znam kak. Akonto mog novog mjesta rada, počinje me umarati to što svaku večer moram izmišljati odjevne kombinacije jerbo moram biti uvijek pic pic. S obzirom da sam se stanjila (nisam se vagala od Božića naovamo pa više nisam toliko sigurna u tu tvrdnju), imam gomilu preširokih hlača koje moram dati na sužavanje. Što podosta košta kad se radi o količini od 20 i više kostima. Pa sam morala u kupnju novih, odgovarajućih. Dva broja manjih. Bravo ja. Zapravo, nisu one SF serije bezveze. Tamo svi hodaju u sintetičkim rastezljivim kombinezonima i svi izgledaju isto, znači furaju se na teambuilding i fit izgled. Kako dovitljivo. Podsjeća me to na vrijeme kad smo svi morali nositi one školske kute ko mali kinezi. Inače, uvidjeh da mi je bolje ne pohoditi rasprodaje po mega shopping centrima nego da mi je bolje mantrati da mi u stvari ta stvar nije potrebna. Jerbo teško da ću tako uskoro obući tu dekoltiranu haljinicu za neki party. Jerbo ih više nitko ne radi. Svi su u raljama recesije, pa doniraju. Kožnjake i ovu modu s rock štihom koja mi se jaaako sviđa također ne mogu nositi na poslu tako da su moje rockerske polučizmice kojih se nijedan motorist ne bi posramio tek ovaj vikend imale premijeru. Doduše, na sajmu antikviteta gdje ima ponajmanje antikviteta. Mislim, nisam neki fan takvih stvari,ali stvarno ljudi izvuku koješta i uvaljuju to zainteresiranima. Isto tako, šetajući kvartom, primjećujem božićne drangulije, što me podsjetilo na jedan davni post. Ovaj. I primjećujem da su leteći Bambiji posustali. Zamijenili su ih Djedice Mrazovi kao na slici iznad. Svaka kuća/stan ima bar jednog. Poneke i više njih. Jedan od susjeda je čak i upalio reflektor i uperio ga u istog da skrene pažnju drugima da mu se mali plastični uljez penje uz balkon. Kič, ali slatko, jedino što ima i onih koji misle da su veći vjernici što im je Djedica veći, pa tako snimih i par kapitalnih primjeraka. Akonto kapitalnih primjeraka, povratniku Ivi posvećujem ovaj pjesmuljak inspiriran jučerašnjim filmom. Budite mi zdravi, dobrih živaca, siti i ušuškani u dekice jer je plin poskupio pa vam je bolje ići ranije u krpe. Divno je živjeti u državi blagostanja. Kissi, kissi.