30
srijeda
srpanj
2008
Spašavanje mačića Ryana
Još uvijek sam pod dojmom doživljaja od prekjučer kada sam s mojom frendicom pod kodnim imenom Dani išla kupovati neke poklončiće u Avenue Mall. Uglavnom, proškicale mi ponudu, obavile kupnju i krenule prema mom autu s kojim smo došle do tog hrama minusa na tekućem . Dođemo do auta, a kad tamo kraj zadnjeg kotača stoji mačić star možda dva mjeseca, sličan mom Roccu, fiksira me pogledom i mijauče kao da govori: "dajte mi jesti, gladan sam". Nakon toga počne mi se maziti uz sandalu i ta priča traje idućih 20 minuta. Pomazimo ga, primamo ga obje u ruke, a u istom trenutku smo obje osjetile njegovo, gotovo opipljivo kruljenje u želucu od gladi. Pitaj Boga kad je zadnji put jeo. Netko ga je izbacio na ulicu, takvo milo i umiljato mače, definitivno je izbačeno na cestu, i to prilično prometnu, da se snađe za vlastiti opstanak. Ona ide na more za 3 dana, a ja već imam doma pravo životinjsko carstvo i stvarno ne smijem više dovoditi nove mačke i pse doma jer ipak nisam Brigitte Bardot po prihodima. I tako, dumamo nas dvije hoćemo li zvati azil koji je poslovično pretrpan u ovo doba godine ili će ipak otići k meni na privremeni smještaj...Prolaze ljudi, čudno nas gledaju što mazimo to malo, već pomalo zmazano stvorenje i odjednom se zaustavlja na istom parkingu, gdje se slučajno oslobodilo jedno mjesto, jedan veći auto više klase iz kojeg izlazi muško stvorenje u svojim srednjim tridesetima, dolazi do nas i pita nas za to mače. Mi uglas odgovaramo s facama na granici očaja, da ne znamo što napraviti, da ga ne možemo ostaviti, a da se na broj azila ne javlja nitko. Veli on, ja sam si baš razmišljao da si nabavim mačku, ali ne baš odmah nego negdje u jesen...zapravo, dosta putuje zbog posla i ne može ga uzeti, ali je voljan pokušati, doduše, baš se ne snalazi po Zagrebu jer je iz druge županije što smo i same zaključile po regi, on bi ga uzeo, ali ne zna gdje ima neko mjesto za kupiti hranu i ostale potrepštine za mačka kad dođe u stan...Pada dogovor da idemo u Heinzelovu koja radi još 20 minuta po stvarce potrebne za preživljavanje mačke u stanu. Kupujemo whiskas junior, wc, pijesak, lopaticu za čišćenje istog i zdjelice. Isto tako, događa se ljubav na prvi pogled između novog vlasnika i miceka..Mali ima malu upalu okica, ali nas dvije već znamo što se daje u takvim slučajevima . Micek se u međuvremenu dok je mladi gospodin obavljao svoju kupnju u Av. Mallu izvalio na zadnji sic mog auta i uživao, bez da smo ga mi stavile na taj isti sic...Za vrijeme dok je on obavljao svoje, pomislila sam da se šali i da se sigurno neće vratiti, međutim, kad smo ga vidjele kako se približava, obje smo razvukle najveći mogući kez ko za naslovnicu Glorije. Uglavnom, micek je sjeo s mog zadnjeg sjedišta na njegovo, presvučeno krem kožom u Lexusu, a da je prethodno je krstio upravo kupljenu zdjelicu s whiskasom još na parkiralištu tog centra da ne bude više tako gladan. Usput, sva sreća, pa smo našle neke novine, koje smo mu raširile iste po zadnjem sjedalu novog prijevoznog sredstva, i on je otišao u novi dom. Uglavnom, razmijenili smo brojeve, mačić će od mene dobiti novu grebalicu da ne nastrada namještaj i svakako ga planiram obići tijekom godišnjeg. Eto, drago mi je da s vama mogu podijeliti priču o napuštenom malom stvorenju koja je završila happy endom, a g. Božo iz Varaždina je divno stvorenje s velikim srcem, pa želim da to svi koji me čitate saznate! Danas sam se čula s njim i kaže da je miran, dobar, da su mu okice već bolje i da koristi wc kao da je čitav, doduše kratki život, koristio isti. Eto, ipak ima dobrih i humanih ljudi, pa vam stoga prilažem par fotografija iz te akcije udomljavanja na parkiralištu. 
Btw, ovo mi je 200-ti post!
komentiraj (28) * ispiši * #
25
petak
srpanj
2008
Ajmeeee...
Imam hrpu upitnika u glavi samo čitajući vijesti i pitam se kuda ovo sve ide, a odgovor „u vražju mater“, logički se nameće kao jedina opcija. Telku ne palim, osim kad mi treba zvučna kulisa, ali internet kao takav predstavlja moj omiljeni način saznavanja što je to novoga na ovom plavo-zeleno-bijelom planetu. Onda sam pročitala da onaj frajer, bivša žena koja je promijenila spol, odrezala sise, pila hormone da joj izraste brada, neka/i Thomas nešto, rodio dijete iz donirane sperme jer kao njegova žena nije mogla roditi, ali je pila neke hormone pa sad ipak bebu može dojiti. Totalno kinky (ali ne kolumnistica 
), nepoznati donira spermiće, muško je trudno i rađa, žensko kojem je uklonjena maternica pa nije moglo roditi doji..Udruženi rad, ko proizvodnja na traci, svaki nešto..
To mi je "ajme" jedan bio...
"Ajme" pod rednim brojem dva mi je spoznaja da je Nives Celzijus postala trenutno najprodavanija knjiga u kiflici. Ne mreš vjerovat. Nemojte me krivo shvatiti, kužim ja da je ljeto i da svi nešto čitaju, ali mislim da bih radije čitala deklaracije s praška za veš doživotno nego taj uradak. Jednako kao i Slađin čiji sam ulomak pročitala na nekom od blogova. I ostala zatečena dijalozima, koji ni u mojoj lokalnoj birtiji stajačici ne bi bili bitno drugačiji. Da se razumijemo, volim ja chic lit, vole njen uradak i novinari nezasluženo nazivati time, ali osim što su te žene postale poznate po svojim orgijanjima sa mafijašima i nogometašima i ogromnim sisama, mislim da nemaju ama baš nikakvog potencijala za išta osim lovljenja nogometaša u kockarskim dugovima ma koliko ona tvrdila suprotno.. Zato je valjda i pristala na prostituiranje vlastite intime. A ljudi će radije čitati Nives, nego „Svemir u orahovoj ljusci“ Stevena Hawkinga iz kojeg bi nekog vraga i mogli naučiti i zamisliti se.
"Ajme"-treća priča desila se jutros, pri mom dolasku na posao kada je cijeli dio oko Gajnica bio blokiran radi ubojstva još jednog pripadnika zločinačke organizacije, pa je ubojica pod prijetnjom oružja oteo liku auto i dao se u bijeg, ali su ga ulovili. Navodno ga je izbušio ko švicarski sir s 30 metaka. Mogu si mislit kak bi to izgledalo da je mene, onako natečenu i snenu ujutro taj ubojica zaustavio i uletio mi u auto..na svu sreću, malo sam kasno krenula od kuće, ali uredno svako jutro radim prekršaj i vozim se pješačkim prolazom ispod željezničke pruge pored tog kluba da ne čekam u redu na Bologni, ja i još bar 200 entuzijasta... Mislim da onaj kojeg je zaustavio, vlasnik Alfe, bogec, fakat nije imo sreće danas. Već zamišljam kako zove u firmu s mobitela i pravda se šefu da mu je ubojica mafijaša ukrao auto, a ovaj koluta očima i veli "da, da, kaj ćeš novog smisliti"?? Da stvar bude tragičnija, otac ubojice je bio nominiran za Nobelovu nagradu osamdesetih godina, a sin mu je kriminalac s podebljim dosjeom. Očito se jabuka ovaj put daleko otkotrljala od stabla.
I za kraj eto, poruka Žaklini, da nakon nekog vremena u postu ne spominjem klopu, cugu i tulumarenje, nego ,eto, radim mali osvrt na svijet oko nas...
komentiraj (24) * ispiši * #
20
nedjelja
srpanj
2008
Šatro domaćica
Napokon znam kad ću na godišnji. Dobih primetime termin. Uspjela sam i nešto boje nabaciti na terasi, u solarije više ne ulazim otkad sam malo čitala na tu temu, uglavnom boja je tu, nabacih je trackajući se faktorom 20 i kusur po svom mladom, jedrom, prekrasnom tijelu, a 50 po faci. Sunce je skroz poludilo pa se moramo svi trackati, ali sad mi dođe žao jer sam si zamastila svoj ligić, zapravo onu stolicu s naslonom za noge i ogromnim mekanim jastukom. I pogađate već, ta tkanina se ne da skinuti osim da se razreže. A onda mogu baciti i tu drvenu konstrukciju na kojoj ti mekani jastuci stoje uglavljeni. I tako, zeznuh još jednu u nizu stvari koje ću probati izribati onom malom keficom i deterdžentom ovaj vikend i nadam se uspjehu te akcije...sunca radi, valjda su mi proradili endorfini i osjećam se hiperpozitivno. Eto, danas sam se častila viškom pogačom, pršutom i livanjskim sirom kod prijateljice. Znajući da volim rose, nabavila je isti, moj omiljeni , i zalismo njeno useljenje u novi stan na ulazu u Samobor. Super, sad imam mjesto kad se previše „razgalim“ za fašnik da dođem na kavu unormalušu. Jutro kao svako subotnje jutro, počelo je dizanjem u normalno vrijeme kad me naglo spucala inspiracija da bih ja danas glumila domaćicu i odvažih se na odlazak na Dolac u nabavku povrća, ribe i sira. Ne znam jel to manjak ljudi u gradu, pa više primjećujem ove koji su još tu i čekaju primetime godišnje ili su danas tamo bili samo dobri frajeri. Uglavnom, u konzultaciji s frendicom skontah da se na ribarnici da subotom vidjet dobrih komada i da moramo češće dolaziti na plac. I točno skontaš da je single po tome što kupuje. Naravno, takav si ubode škampe, kovača ili nešto slično, a ne girice ili srdele za kompletnu obitelj. Doduše, čisto sumnjam da će ga spravljati sam, osim ako ne prati neki kuharski show, ali to je već drugi par rukava. Ako je u stanju dati preko 100 kn za kg ribe, vjerojatno ima i nekoga tko će mu to prirediti, a da nije mama, samo je pitanje gdje je ona za to vrijeme..Nema veze, ionako mu ne piše na čelu, ali su prsti bili čisti od zlata...Došlo mi je da kupim jakobove kapice, bar 3-4 komada, ali nisam jer nemam blage veze kako se pripremaju, jela sam ih svojedobno vani i bile su mi mrak. Znam da nije neka filozofija pripremiti ih, ali ne znam kako.. Uspjela sam dobiti kompliment od prodavača paradajza i breskvi, samo ne znam jel to bilo zbog dekoltea ili zato jer tak šarmira sve žene koje solo cukaju vrećice. Vjerojatno zbog ovog drugog, s obzirom da ga moja trojka sigurno nije bacila u sevdah. Nakon toga, mirisala sam lavande i ruže na štandovima na putu do Opatovine i jednostavno bila happy radi tih malih stvari koje nam uljepšavaju svakodnevnicu. Eto, nova Ugarkovićka vam se samo htjela pohvaliti...Idući vikend radim sushi, baš me zanima kako će ispasti...
komentiraj (14) * ispiši * #
09
srijeda
srpanj
2008
Uz čašu finog vina
Nakon još jednog u nizu dana kada sam otključala svoja vrata u 7:30 navečer i ostavila štikle na klinu za danas, odlučih sjest i napisati koju riječ. Rocco (moj mačor) ima show, grize mi traperice, nemarno prebačene preko trosjeda već dobrih 4 dana, pa se prebaci na grickanje i navlačenje šlapa koje također stoje negdje nasred dnevnog boravka, a onda se zavuče ispod stolića i prevrće papire. Trenutno me molećivo gleda i čeka da mu izvučem umjetnog miša ispod fotelje kako bi nastavio svoju zabavu. Njemu je super i sigurno mu se ne vrzmaju misli po glavi poput onih o kojima ja sad razmišljam. Složila sam si finu večeru, prvo kuhane, pa onda zapečene torteline s mozzarelom i parmezanom po receptu s cro chefa i otvorila Josićev sauvignon kojeg toplo preporučujem svima. Inače su mi fina vina iz Baranje, ali ovo je stvarno jaaako fino. Pa ponovo nešto razmišljam o poslu kao takvom i koliko smo se zapravo svi mi sposobni dobro ili manje dobro prodati za određenu svotu novca. Mijenjamo vrijeme za novac, nekad davno su definirali marksisti čije sam zadnje trzaje još i ja slušala na satovima marksizma u srednjoj. I isto tako, pokušavajući proaktati rezultate još jednog razgovora za jednu stranu tvrtku za administrativni posao vrlo sličnog opisa mom sadašnjem, dobila sam opasku da sam u rubrici očekivanih primanja napisala nebulozno visoku cifru. Rekoh tada da mi je to i trenutna plaća i da očekujem istu ili veću, na što mi je bilo rečeno da oni nemaju namjeru platiti taj iznos unatoč tome što posao zahtijeva svakodnevnu komunikaciju na 2 strana jezika. Zanimljivi su mi ti omjeri u plaćama i mogu reći da se iskreno divim ljudima koji s 4000 kn mogu prehranjivati obitelj i plaćati račune, one još niže iznose ne želim ni spominjati jer njima treba odmah dati orden za preživljavanje. Fascinirala me također, nažalost u negativnom pogledu, činjenica da strani ulagači otvaraju podružnice svojih tvrtki u nas, ali su itekako svjesni da ovdje ljude ne moraju platiti koliko bi ih platili u svojoj domicilnoj zemlji, mada su nam cijene tu negdje kao i u državi otkud ta tvrtka dolazi. A onda se postavlja pitanje samopoštovanja potencijalnog posloprimca koji će unatoč dugogodišnjem radu na tom području, ulaganju u svoje znanje (mislim pritom na jezike prvenstveno), prihvatiti opciju plaće kakvu ima spremačica (bez imalo podcijenjivanja tog posla, da se razumijemo). Cijenim svaki pošteni posao, ali ne volim kada nas stranci podcijenjuju i rade od nas bijelo roblje. Da stvar bude gora, u domaćim okvirima se događaju još gore stvari: prijave na minimalce, ostatak na ruke na izmišljene putne naloge, nemogućnost naplate prekovremenog rada ili rada nedjeljom i onda nije ni čudo da smo tu gdje jesmo. Veće firme ne plaćaju manjima, manje samim time nisu u mogućnosti platiti svoja dugovanja i isplaćivati plaće na vrijeme svojim radnicima i stvara se kritična masa nezadovoljnika i domino efekt neplaćanja te smo sve češće svjedoci višestrukih kompenzacija i sličnih radnji....Rekoše oni također da kod nas ljudi imaju prevelika očekivanja, a ja se nadovezah da to ne smatram ispravnim gledištem nego samo da žele preživjeti kroz mjesec bez da se zadužuju. Sit gladnom ne vjeruje. Reče jedna pjesma nije u šoldima sve, ali nije da nije dobar dio, rekla bih ja. I otpih zadnji gutljaj. Vrijeme je da se povučem u svoje odaje i pređem u REM fazu. Tada ne razmišljam.
komentiraj (24) * ispiši * #
