Uz čašu finog vina

Nakon još jednog u nizu dana kada sam otključala svoja vrata u 7:30 navečer i ostavila štikle na klinu za danas, odlučih sjest i napisati koju riječ. Rocco (moj mačor) ima show, grize mi traperice, nemarno prebačene preko trosjeda već dobrih 4 dana, pa se prebaci na grickanje i navlačenje šlapa koje također stoje negdje nasred dnevnog boravka, a onda se zavuče ispod stolića i prevrće papire. Trenutno me molećivo gleda i čeka da mu izvučem umjetnog miša ispod fotelje kako bi nastavio svoju zabavu. Njemu je super i sigurno mu se ne vrzmaju misli po glavi poput onih o kojima ja sad razmišljam. Složila sam si finu večeru, prvo kuhane, pa onda zapečene torteline s mozzarelom i parmezanom po receptu s cro chefa i otvorila Josićev sauvignon kojeg toplo preporučujem svima. Inače su mi fina vina iz Baranje, ali ovo je stvarno jaaako fino. Pa ponovo nešto razmišljam o poslu kao takvom i koliko smo se zapravo svi mi sposobni dobro ili manje dobro prodati za određenu svotu novca. Mijenjamo vrijeme za novac, nekad davno su definirali marksisti čije sam zadnje trzaje još i ja slušala na satovima marksizma u srednjoj. I isto tako, pokušavajući proaktati rezultate još jednog razgovora za jednu stranu tvrtku za administrativni posao vrlo sličnog opisa mom sadašnjem, dobila sam opasku da sam u rubrici očekivanih primanja napisala nebulozno visoku cifru. Rekoh tada da mi je to i trenutna plaća i da očekujem istu ili veću, na što mi je bilo rečeno da oni nemaju namjeru platiti taj iznos unatoč tome što posao zahtijeva svakodnevnu komunikaciju na 2 strana jezika. Zanimljivi su mi ti omjeri u plaćama i mogu reći da se iskreno divim ljudima koji s 4000 kn mogu prehranjivati obitelj i plaćati račune, one još niže iznose ne želim ni spominjati jer njima treba odmah dati orden za preživljavanje. Fascinirala me također, nažalost u negativnom pogledu, činjenica da strani ulagači otvaraju podružnice svojih tvrtki u nas, ali su itekako svjesni da ovdje ljude ne moraju platiti koliko bi ih platili u svojoj domicilnoj zemlji, mada su nam cijene tu negdje kao i u državi otkud ta tvrtka dolazi. A onda se postavlja pitanje samopoštovanja potencijalnog posloprimca koji će unatoč dugogodišnjem radu na tom području, ulaganju u svoje znanje (mislim pritom na jezike prvenstveno), prihvatiti opciju plaće kakvu ima spremačica (bez imalo podcijenjivanja tog posla, da se razumijemo). Cijenim svaki pošteni posao, ali ne volim kada nas stranci podcijenjuju i rade od nas bijelo roblje. Da stvar bude gora, u domaćim okvirima se događaju još gore stvari: prijave na minimalce, ostatak na ruke na izmišljene putne naloge, nemogućnost naplate prekovremenog rada ili rada nedjeljom i onda nije ni čudo da smo tu gdje jesmo. Veće firme ne plaćaju manjima, manje samim time nisu u mogućnosti platiti svoja dugovanja i isplaćivati plaće na vrijeme svojim radnicima i stvara se kritična masa nezadovoljnika i domino efekt neplaćanja te smo sve češće svjedoci višestrukih kompenzacija i sličnih radnji....Rekoše oni također da kod nas ljudi imaju prevelika očekivanja, a ja se nadovezah da to ne smatram ispravnim gledištem nego samo da žele preživjeti kroz mjesec bez da se zadužuju. Sit gladnom ne vjeruje. Reče jedna pjesma nije u šoldima sve, ali nije da nije dobar dio, rekla bih ja. I otpih zadnji gutljaj. Vrijeme je da se povučem u svoje odaje i pređem u REM fazu. Tada ne razmišljam.